Ali Smith : Jesen & Zima
Ali Smith škotska je prozaistica, dramaturginja, novinarka i sveučilišna profesorica koju je ovdašnja publika u proteklih petnaestak godina imala već prilike upoznati, čini se ipak da nam je ta nagrađivana autorica rođena 1962. još poprilična nepoznanica. Na hrvatskom smo ranije mogli čitati romane "Nasumičnosti" (The Accidental, 2005) i "Bio ali ne ostaje" (There But For The, 2011), oba u izdanju V.B.Z.-a, da bi u prošloj godini izdavačka kuća Vuković i Runjić otpočela s objavljivanjem dijelova njezine aktualne tetralogije "Godišnja doba". Kako u prijevodnom izdanju zasad nedostaju "Proljeće" i "Ljeto", govorit ćemo o trenutno u nas dostupnima "Jeseni" (2019) i "Zimi" (2020), u prijevodu Dinka Telećana, odnosno Vlatke Valentić.
Jesen
Jesen
Roman "Jesen" (Autumn, 2016) u gornjem narativnom sloju fragmentirano i nelinearno izlaže iskidanu historiografiju doživotnog prijateljstva Elisabeth Demand i Daniela Glucka, prijateljstva više neočekivanog nego čudnog – on nju, naime, upoznaje kao desetogodišnjakinju u svojim osamdesetima. U međuvremenu odrasloj Elisabeth sad je trideset i koja, honorarno predaje povijest umjetnosti na londonskom sveučilištu, a sto i jednogodišnji gospodin Gluck smješten je u dom za starije. Ondje, češće usnuo nego svjestan, vremešni tekstopisac i intelektualac s važnom mu posjetiteljicom prebire po uspomenama, pri čemu se zbivanja iz njihove zajedničke stvarnosti, iz vremena „dok smo još imali godišnja doba, a ne samo ovu monosezonu“, pretapaju sa sekvencama njegovih od lijekova fantazmagoričnih snova.
Mlada žena s književnim klasicima u krilu i starac s cjevčicama u iznemoglu tijelu prisjećaju se iz tjedna u tjedan svog isprekidanog, ali za oboje vrijednog prijateljevanja koje datira iz doba kad je ona s majkom uselila u kuću do njegove. Tih godina Daniel bi spremno uskakao kad je trebalo pričuvati malu susjedu, a za formiranje djevojčice neprocjenjivim se pokazalo ovo: upravo on suočio ju je sa suvremenom umjetnošću, time joj odredivši ukus i vokaciju. Unatoč bojazni njezine uvijek nervozne i odsutne mame, nije bilo baš ničega zazornog u gledanju starih filmova u vrtu, u smišljanju šašavih fabulacija, u dugim šetnjama i sadržajnim, skoro pa filozofičnim raspravama, u svemu onome što su zajedno poduzimali iskričavi umirovljenik i ljubopitljivo dijete.
Autorica se ovdje intenzivno zaokuplja životnom prolaznošću („Stvari se jednostavno događaju. Onda završe. Vrijeme jednostavno prolazi. Bilo je pomalo nelagodno tako misliti, čak nepristojno. Pomalo je bilo i ugodno.“), subjektivnim poimanjem vremena, „pokvarenim vremenom“, znači, starošću i smrtnošću, pa temporalnost kao omnipotentni motiv dominira romanom, stoga nas u mnoga poglavlja uvode priložne oznake vremena ili vremenske rečenice. Jesen iz naslova tjeskobno je razdoblje iz 2016. koje će uslijediti nakon referenduma za Brexit pa se zbunjenost i nelagoda zbog odcjepljenja Velike Britanije umnogome odražavaju i na strukturu teksta koji je komponiran trodijelno, a potom organiziran u poglavlja i naposljetku u manje odlomke. Među njima nalazimo ironične mikrofragmente, živahne asocijativne nizove, jezične igre temeljene na leksičkoj i sintaktičkoj inovativnosti („Nošene vjetrom, sjemenke gorkog javora udaraju o staklo kao – ne, kao ništa drugo, kao sjemenke gorkog javora koje udaraju o prozorsko staklo“), suptilne lirske rečenice („Riječi su organizmi (…), jezik je poput makova“) pa i čitave takve pasaže, iznenađujuće tematske jukstapozicije, a u svemu navedenome sveprisutne su oštrokritičke opaske o britanskoj suvremenosti.
Razlažući odnose koji njene protagoniste oblikuju Smithova polemizira o nacionalizmu, migrantskom problemu i birokraciji, dok u tišim dionicama promišlja nemogućnost samoostvarenja u svijetu kojem kao da više nema pomoći. Pišući o aktualnim političkim i društvenim fenomenima autorica pripovijeda o raznolikim prijelaznim, hibridnim oblicima najintimnijih relacija, poput nefizičke i neprolazne ljubavi, za primjer, ovakve: „Moguće je, rekao je [Daniel], biti zaljubljen ne u nekoga, nego u nečije oči. Hoću reći, u to kako ti oči koje nisu tvoje omogućuju da vidiš gdje si, tko si.“
U primarnu pripovijest o Elisabeth i Danielu ponešto nasilno interpolirana je dokufikcija o naizmjenice slavljenoj i zaboravljanoj umjetnici Pauline Boty, prvoj britanskoj pop-art ikoni čiji je umjetnički rad, osnažen feminističkim djelovanjem, jedva adekvatno vrednovan i desetljećima nakon njezine rane smrti. Figuru ove odvažne slikarice, glumice i novinarke Ali Smith u svoj fikcionalni ram uvodi kao Danielovu prijateljicu iz davnina, a kao Elisabethin predmet stručnog zanimanja na kojem ona inzistira unatoč skepsi, čak preziru, svog mentora. Kroz taj fabularni umetak reflektiraju se ovlaš osobne storije još dviju žena, manekenke Christine Keeler koju je Boty, „djevojka koja čita svijet“, svojevremeno portretirala, a čije su veze s britanskim ministrom obrane i ruskim diplomatom dovele do afere Profumo i pada konzervativne britanske vlade u doba Hladnog rata. Druga je Danielova elokventna i sposobna sestra, Hannah Gluck, koja je kao mlada Židovka u ratnoj Nici pala u ruke nacista.
„Ali Smith početak je tihe revolucije u shvaćanju forme romana“, tvrdnja je s korica s kojom se nije teško složiti, jer ova eksperimentalna proza neosporno predstavlja odmak od tradicionalnog poimanja romaneskne strukture. No, taj „pjesnički meditativan“ tekst, kako se navodi dalje na poleđini knjige, nervozno je skokovit i eliptičan, isuviše, a da bih ga takvog – gotovo rasuti teret – mogla prihvatiti kao poetičnu kontemplaciju. Barem to nikako nisam uspijevala u prvom naletu; knjigu sam tada, priznajem, mrzila, a ovu rečenicu dodajem nakon ponovljenih čitanja, jer kasnije je, neobjašnjivo i odjednom, sve postalo otvorenije, ljepše, šarmantnije.
Takve ekstreme u mom čitateljskom iskustvu možda je moguće objasniti sljedećim: tekst odlikuju akronološka naracija, poliperspektivnost i nekoherentnost materijala s trzavim rezovima između pripovjedne sadašnjosti i flashbackova u Elisabethine pa čak i Danielove rane dane, jednako tako između budnosti i sekvenci sna, njegova ili njezina (ponekad sanjaju zajedno). Pojedine epizode nisu pritom najurednije uvezane tvoreći mjestimice isforsiran pa i naporan kolaž o svačemu i ničemu, s neizostavnim društveno-političkim nabojem, kao da se u tekstualnom tkivu s namjerom rekreira eksplozivna kolažnost Pauline Boty. Osim toga, logoreična i zaigrana, digresivna i od pretjerane intertekstualnosti otežala Jesen na mahove odbija emocionalnom distanciranošću; dojmljivo, doduše, donosi težinu postbrexitovske raspolućenosti, kao precizan otisak društvenog trenutka, ali ne sasvim i slojevitost privatnih prilika likova.
Zima
Zima
Ništa manje ćudljiva nije ni "Zima" (Winter, 2017) dok dekonstruira malograđansku božićnu rapsodiju. Ovdje nas Smithova osuđuje na kaotičnu Badnju večer u golemoj kući u Cornwallu, gdje će Lux, Kanađanka hrvatskog porijekla, pred majkom dotad joj nepoznatog mladića Arthura, a na kojeg nalijeće u londonskoj blagdanskoj gužvi, za dobar honorar glumiti njegovu bivšu djevojku Charlotte, jer Art se mami ne usuđuje priznati da su prekinuli. Vlasnici seoskog zdanja, umirovljenoj i, kako se čini, tih dana rastrojenoj poduzetnici Sophie, njezinu sinu, blogeru u krizi identiteta te njihovoj slučajnoj gošći pridružit će se nakon dugogodišnjeg izbivanja njezina ostarjela, ali vitalna sestra Iris – aktivistica, kako o njoj piše Ali Smith, divljakuša u obitelji, kako će za samu sebe reći ona, mitomanka, kako kaže Sophia koja s njom već desetljećima ne komunicira. Smith efektno suprotstavlja politička gledišta dviju zavađenih sestara, jedne buržujski uskogrudne ili bar nepromišljene, druge idealistične borkinje za ljudska prava.
Protagonisti i lokacija u ovom svesku nemaju očito nikakve veze s onima iz prethodnika, ali tematski sklop (zaokupljenost fenomenom vremena, zabrinutost zbog referenduma i migrantskog pitanja, fokus na krnje obitelji s neprisutnom očinskom figurom, dubinski interes za art pri čemu se blago ironizira umjetnički establišment) već nam je poznat. Poznajemo i pripovjedni obrazac čije su odlike neumorno premotavanje trake naprijed-nazad (u vremenskim skokovima evociraju se nasumično odabrani Božići iz obiteljske povijesti, ali i imaginira potencijalna budućnost), izrazita sceničnost (Lux komentira da svečani ručak Artove obitelji nalikuje Shakespearovom komadu, on domeće kako je prije nalik božićnom igrokazu u kojem aktivno sudjeluje i uznemirena publika), dokona intelektualistička raspričanost i ADHD raspršenost, a primijetit ćemo i motivsko zrcaljenje s prethodnim sveskom.
Pa tako u "Jeseni" bilježimo djeliće razgovora o starenju ambijentirane u starački dom, dok će se u "Zimi" srodna situacija odigrati u optičarskoj radnji; u uvodnom svesku birokratski apsurd oprimjeruje se scenom u pošti, u nastavku to je malomještanska banka. U prvom svesku pratimo inspirativno druženje djevojke i ostarjelog erudita, u drugom će to biti, ispovijedano kao tajna iz prošlosti, kratka i fatalna veza mlade Sophije i puno starijeg muškarca, bibliofila i kolekcionara, na koju će je zauvijek podsjećati sin. Nadalje, dok ondje promatramo latentno konfliktan odnos majke i kćeri, ovdje ga zamjenjuje otuđenost Arta i njegove majke (kao i njezino karakterno i svjetonazorsko neslaganje sa starijom sestrom). U "Jeseni" nalazimo nadrealne slike koje su posljedica neuroloških promjena kod umirućeg starca, u "Zimi" su produkt tjeskobnog stanja starije žene koja svijet oko sebe više ne doživljava svojim. Dok se tamo čitatelj zainteresirao za svestranu umjetnicu Pauline Boty, tu se familijariziramo s kiparicom Barbarom Hepworth. Za zaključiti je da je "Zimu" lakše prigrliti, prohodnija je, fluidnija, duhovitija, toplija, no dojam pristupačnosti ovog toma možda je naprosto rezultat ponavljanih razmišljanja o prethodniku.
Jesen ili Zima?
Vratimo se na kraju "Jeseni". Za sedmi autoričin naslov, s kojim je konkurirala za Man Bookera, sigurno je, dakle, ovo – karakterizira ga specifičnost pripovjednog postupka za koji je jasno da je promišljeno odabran, također i dosljedno proveden. Poput dosadašnjih proza s potpisom Ali Smith i ovu obilježava slobodan narativni stil, svojevrsna struja svijesti pa ona kao takva, nepredvidljivo meandrirajuća, zahtijeva povisok stupanj usredotočenosti, a prije svega čitateljske motiviranosti. Ali Smith ozbiljna je autorica na čiji rad vrijedi usmjeriti pažnju, a dilemu zavodi li njen pripovjedački 'neuroticizam' ili pak iritira, razriješit će svatko za sebe.
Kako bilo, ja ću "Jesen" pamtiti po opiranju i kroćenju, po pitanju „Što čitaš?“ koje neki likovi uporno postavljaju onima koje vole, a prije svega po anegdotalnom birokratskom košmaru iz kojeg se izrodila replika „Ovo nije fikcija. Ovo je poštanski ured.“
Jesen
- Prijevod: Dinko Telećan
- Vuković & Runjić 06/2019.
- 240 str., meki uvez
- ISBN 9789532862188
Jesen 2016. Platonskom prijateljstvu stogodišnjeg Daniela i tridesetogodišnje Elisabeth bliži se prirodni kraj. Uspomene se prelijevaju preko pogleda na neizvjesnu budućnost, fikcija prepliće sa stvarnim životom Pauline Boty, zaboravljene i ponovno otkrivene pionirke pop-arta. 'Jesen' Ali Smith početak je tihe revolucije u shvaćanju forme romana.
Zima
- Prijevod: Vlatka Valentić
- Vuković & Runjić 01/2020.
- 272 str., meki uvez
- ISBN 9789532862379
Hoće li na šašavom obiteljskom Božiću u golemoj praznoj kući u Cornwallu biti dovoljno mjesta za četvero ljudi? Zima sve iznese na vidjelo. A prozni biser Ali Smith baca toplo i beskompromisno svjetlo na današnje hladno vrijeme koje je pregazilo istinu – u suvremenoj bajci s bujnim korijenjem u povijesti, legendi, umjetnosti i uspomenama.