Barbara Yelin: Stripovi se još uvijek doživljavaju kao forma inferiorna književnosti
Jedna od zadaća književnosti, kažu, jest i da ispunjava šutnje, popunjava povijesne tišine. No što se događa kad šutnja preraste život i učini ga svojim poslušnikom? Prešutno pristajanje, postajanje agensom tišine simbolizira praskozorje onoga što će se prometnuti u najmračnije razdoblje ljudske povijesti. Gore od toga, služi kao simptom posljedice, opterećenja što će ga šutnja ostaviti na idućim, budućim i još nepostojećim generacijama.
O takvoj šutnji, o okretanju glave i prije o nemogućnosti, nevoljkosti da se protiv tišine ustane glasno, u svojem grafičkom romanu „Irmina“ piše Barbara Yelin (1977), njemačka ilustratorica, scenaristica i crtačica mnogih stripova, autorica i koautorica. Da s jednakom pomnjom pristupa samostalnim projektima kao i kreativnim suradnjama, domaća se stripovska publika mogla uvjeriti ove jeseni jer, nakon što je u sklopu biblioteke „Na margini“ 2019. objavljena „Irmina“, nakladnik V.B.Z. je sada, unutar iste biblioteke i u prijevodu iste prevoditeljice, početkom godine preminule Tatjane Jambrišek, objavio grafičku novelu „Ljeto njezina života“ na čijim je stranicama Yelin crtežom oživjela scenarističku misao Thomasa von Steinaeckera.
Oba se romana bave prisjećanjima, reminiscencijama na životnu prolaznost dviju protagonistkinja pa bi se, na prvo i letimično čitanje moglo zaključiti da „marginaliziranima“ stoje zbog svojih poznih godina. Ipak, prve pomisli nisu uvijek bliske točnom odgovoru pa priče služe kao svojevrsno slikovno samoostvarujuće proročanstvo iz prošlosti, podsjećajući čitatelja na propusnost granice između bivanja u središtu i postavljanja na marginu. To se, govori mi Barbara Yelin dok iz udobnosti svojih domova razgovaramo, ona u Münchenu, a ja u Zagrebu, i ne događa zato što starimo. Na marginu nas mogu baciti loše životne odluke ili šutnje, jednom kad im se voljno prepustimo. Zato govorimo. O njemačkoj šutnji i suvremenom okretanju glave, o upozorenjima koja ignoriramo i onima za koja, zasad, još ne vidimo povoda.
Nikad nisam htjela biti usamljeni jahač
Irmina
Ljeto njezina života
Petra Miočić Mandić: Iz vaše biografije saznajemo kako ste diplomirali primijenjenu umjetnost na Sveučilištu u Hamburgu, dodatno se potom usavršavajući na polju ilustracije. Što vas je privuklo crtanju?
Barbara Yelin: Bio je to moj djed, očev otac. On je bio slikar, a baka je bila zaljubljenica u umjetnost pa bismo mogli reći da, posredno, dolazim iz umjetničke obitelji. Znam da roditelji u pravilu svoju djecu žele vidjeti s diplomama pravnih, medicinskih ili, u najgorem slučaju, ekonomskih fakulteta, ali mene su moji oduvijek podupirali. Poticali su me da crtam i slikam, kao i moje sestre. Bile smo jako kreativne, svirale smo i pjevale i u određenom mi je trenutku kreativno, posebno likovno izražavanje postalo iznimno važno jer sam shvatila da crtanje nije nešto čime se bavim zbog pohvale drugih. Više to nije bilo niti nešto čime se bavim jer sam u tome dobra. Postalo mi je važno i jako sam ga zavoljela. Ne mogu odrediti točan trenutak, ali pamtim da se dogodilo u tinejdžerskoj dobi i tako odredilo moj životni put. Odabrala sam studij ilustracije i na predavanjima shvatila da i svojim crtežima mogu pripovijedati priče. To je bio presudan trenutak, najvažniji u mojem dotadašnjem životu, pravo otkriće. Tada je počeo proces učenja koji još uvijek ne smatram završenim jer postoji toliko mogućnosti i načina pripovijedanja i još otkrivam one najbliže sebi, učim kako kombinirati crteže i tekstove.
Sliku i tekst, dakle, spajate još od studentskih dana. Kad danas krenete sa stvaranjem novog projekta, što dolazi prvo? Krećete li od slike ili misli ili se ne obazirete na takve kreativne podjele?
Zapravo je svaki put drugačije. Uvijek krećem od pitanja koje sama sa sobom pokušavam razriješiti, ali nekad mi se ono otvara kroz misao ili rečenicu, a ponekad i slikom. No uvijek je u pitanju određena tema. U posljednje je vrijeme vrlo često riječ i o instituciji ili organizaciji koja me angažira da za njih obradim neku priču ili temu. Ponekad mi se teme obraćaju, pronalazim ih u svakodnevici. Za neka sam pitanja iznimno zainteresirana, toliko me opsjedaju da se moj interes ne smanjuje od početka do kraja kreativnog procesa.
Takve suradnje danas zauzimaju značajan dio vašeg opusa. Je li teško raditi na zadanu temu? Koliko se takav rad razlikuje od onog motiviranog iznutra, čija vas tema osobno zaokuplja?
Nekad prije je razlika možda i postojala, ali danas gotovo da je i nema jer prihvaćam samo teme koje su i meni izuzetno zanimljive, koje me opsjedaju i kojima bih se i sama bavila. Ono za što me angažiraju mora se poklapati s poljem ili pitanjem za koje se i sama zanimam. Tako je, primjerice, bilo i s romanom „Ljeto njezina života“. To nije moj roman niti moja priča, projektu sam se pridružila na poziv autora Thomasa von Steinaeckera i takva je suradnja, naravno, uvijek složen kreativan proces.
Doduše, ne mogu reći da sam i u jednom trenutku dok stvaram neovisna od svojeg okruženja, svojih prijatelja, obitelji ili društva unutar kojeg djelujem, jer kad svijetom hodate širom otvorenih očiju, vidite koliko je tema u zraku. Pristanak na temu koja me osobno ne zanima nezamisliv mi je, ali svjesna sam da je to luksuz i privilegija. Dvadeset sam godina mnogo i naporno radila kako bih danas sama mogla odabirati projekte na kojima ću raditi.
Osim kao suradnice na projektima institucija, ime Barbare Yelin često se pojavljuje u koautorstvu s drugim scenaristima. Jesu li takve suradnje izazovne, što vas na njih potiče i oplemenjuje li ono što njima dobivate i vaše samostalne projekte?
Odgovor na posljednje pitanje je – apsolutno da! Rad s ljudima mi se jako sviđa i oduvijek mi je bio važan. Nikad nisam htjela biti usamljeni jahač, nisam od te vrste autora. Recimo, od 2004. sam sudjelovala na godišnjem projektu, izradi časopisa gdje su objavljivani samo radovi autorica iz svijeta stripa. Dvije su kolegice pokrenule inicijativu, bila sam im suradnicom više od deset godina. Bilo je sjajno; same smo birale teme i same smo crtale svoje priče, a naposljetku smo čak posve same i financirale objavljivanje godišnjeg izdanja. Potpuna samostalnost u organizaciji omogućila nam je da budemo posve neovisne od tržišta ili nakladnika što nam je, ne moram valjda niti reći, bilo jako važno. Razmjena među kolegama odnosno kolegicama i danas je važna, a onda je bila još i važnija. Morale smo pronaći načine suradnje inače bismo bile vrlo usamljene u tom polju, jer u to doba nije bilo mnogo autorica stripa kao ni tema o kojima smo mogle pisati. Danas je situacija ipak drugačija. Nije savršena i mnogo je prostora za napredak, ali poboljšala se.
U idealnim okolnostima stripovi bi bili prepoznati kao jedinstven oblik umjetnosti
Koliko je danas mjesta za autorice i prostora za predstavljanje ženskih perspektiva na području stripa?
Mnogo više nego prije dvadeset godina, rekla bih. Danas autorice i ženske perspektive postoje što onda nije bio slučaj. Mislim da je promjena najvidljivija u onom dijelu polja koje nazivamo grafičkim romanom, čini mi se da ondje u jednakom omjeru stvaraju i muškarci i žene, no nemam precizne podatke. To što su muškarci još uvijek mnogo uspješniji od žena velikim dijelom možemo zahvaliti i strukturama. Ali mnogo je dobrih radova, stvaraju ih i muškarci i žene i to je dobra stvar. Po meni jedina bitna. Njemačka je scena općenito jako dobra i kvalitetna, razvili smo dobru i snažnu stripovsku scenu. No ono što ostavlja gorak okus u ustima jest to da, pogledate li financijski stvarno uspješna i isplativa polja poput animiranih filmova ili komercijalnih stripova, postotak žena uključenih u stvaralačke procese iznimno je nizak.
Što je tome uzrok?
To je pitanje povijesti i tradicije. Ne tako davno gotovo je svaki profesionalac na polju ilustracije, crteža i stripa bio muškarac i to se mijenja tek posljednjih godina. Naravno, oduvijek su postale divne iznimke poput Tove Jansson, ali nisam sigurna da ćemo uskoro imati ravnopravan omjer kao u polju iz kojeg ja dolazim. Situacija se mijenja tek posljednjih dvadesetak godina, a status quo podupiru i veliki igrači. Zato su promjene uglavnom iznosili individualci, oni su izrasli u uzore za studente poput mene.
Oblikovao me rad jedne profesorice, bili su to sjajni eksperimentalni, umjetnički stripovi. Dotad nisam znala da postoje stripovi koji o umjetnosti promišljaju na taj način. Mislim da je zato važno imati uzore u smislu osvješćivanja činjenice da postoji netko tko radi nešto na način na koji biste i vi to voljeli raditi. Onda shvatite da i vi možete raditi isto, da je cilj dohvatljiv.
Ne tako davno gotovo je svaki profesionalac na polju ilustracije, crteža i stripa bio muškarac i to se mijenja tek posljednjih godina.
To je shvaćanje još snažnije ako se sa svojim uzorom možete poistovjetiti. Meni je zbilja pomoglo to što je bila riječ o profesorici, a ne o profesoru. Jer uvijek postoji mogućnost da od druge osobe nešto naučiš ili se nadahneš njezinim radom, ali budući da je bila riječ o ženi, shvatila sam da je moguće imati obitelj, baviti se umjetnošću i od nje živjeti što je oduvijek bio i moj cilj.
A esencijalno je pitanje kako ono čime se želiš baviti pretvoriti u posao, koji se izazovi pritom javljaju i, najvažnije, kako se drugi u sličnoj poziciji nose s time. Jer umjetnost jest lijepa, ali od nečega se mora živjeti i „bavljenje umjetnošću“ posve je različito od „bavljenja onime što volim i življenja od vlastitog rada.“ Paziti da pritom ne izdaš svoje interese, iznimno je teško. No tako je u svakom poslu. Važno je ostati vjeran sebi. Tu se više ne radi samo o meni nego i o ljudima koji me zapošljavaju, oni moraju vidjeti da sam iskrena i nepokolebljiva te da, istražujući polja nezavisne produkcije, uspijevam ostati nezavisan pojedinac.
Čini mi se da stripovi, kad je u pitanju stjecanje društvene prepoznatljivosti i priznanja, kaskaju za ostalim vidovima umjetnosti. Stripovi su često doživljavani kao ogranak zabavne industrije, a ne umjetnička forma. Imaju li danas stripovi u Njemačkoj pažnju kakvu zaslužuju? I kakav je položaj umjetnika koji se bave stripom?
Točno je da su stripovi ranije smatrani djetinjastom zabavom, vjerojatno zbog Mickeyja Mousea protiv kojeg nemam ništa, ali činjenica jest da nam nije uvijek bio saveznik.
Kakvo je stanje danas? Jednim dijelom je još uvijek takvo kakvim ga opisujete, stripovi se još uvijek doživljavaju kao forma inferiorna književnosti ili čak pisanju scenarija, a razlog leži u postojanju zablude o tome što su stripovi. Većina čitatelja još uvijek misli da su stripovi dječja zabava. Naravno, takvih je stripova mnogo na tržištu pa niti njihovo uvjerenje nije pogrešno, ali svijet stripova nije homogen, više je poput svemira kojim kruže mnogi planeti. Mnogi su stripovi eksperimentalni, nezavisni i bave se proučavanjem društvenih pitanja, a mnogi to ne razumiju. No što glasnije i češće govorimo, više interesa za svoj rad pobuđujemo. Ljudi vole taj novi medij, novu vrstu naracije i stripovi su sve češće promatrani kao dio svijeta umjetnosti. To je dobro i stoga što je stripašima dostupan sve veći broj stipendija i rezidencija što je prije desetak godina bilo nezamislivo.
S druge strane, stripovi nisu isti kao književnost, to je zaseban medij. U idealnim okolnostima stripovi bi bili prepoznati kao jedinstven oblik umjetnosti. Ali dajmo si vremena. Na dobrom smo tragu.
Zanimalo me kakva je to opresija sjećanja bila prisutna u vrijeme nacističke Njemačke i poslijeratnom razdoblju. Zanimala me i tišina, nemogućnost da o stvarima razgovaramo dok se događaju i još veća nevoljkost da o njima govorimo kasnije, nakon što se odigraju.
Obje se vaše na hrvatski prevedene knjige, „Irmina“ kao i „Ljeto njezina života“, bave pitanjem sjećanja. Preciznije rečeno, njihove su pripovjedne niti oblikovane sjećanjima starijih ženskih protagonistkinja. Što vam je u sjećanju toliko zanimljivo da ste mu se odlučili vratiti čak dva puta?
Iskreno, ideja za „Ljeto njezina života“ bila je Thomasova pa bi on trebao odgovoriti na dio o Gerdinu životu. Sjećanje mi je bilo privlačnije u Irmininu slučaju. Nisam čak niti sigurna je li posrijedi bilo sjećanje ili pitanje koje me proganjalo, a ono glasi – kako je moguće da, za svoje vrijeme, tako neovisna mlada žena tako brzo promijeni razmišljanje i okrene se u drugom smjeru. To je pitanje bilo povodom mnogih istraživanja, istraživala sam obiteljske dokumente, ali priče poput njezine pronalazila sam i u drugim obiteljima, u drugim poljima. Općenito me je zanimalo kako je njemačko stanovništvo reagiralo na progone Židova. Kao što znate, priča je za mene vrlo osobna jer to je i priča moje bake. No kako to s pričama obično biva, kad sam došla do kraja razvila se u nešto što, kad sam započela, nije bila, postala je priča sama za sebe. Rodila se iz spoja moje obiteljske priče, povijesnih istraživanja i pokušaja da sama sebi ponudim odgovor na postavljeno pitanje. A zanimalo me kako se netko poput Irmine može osvrnuti na svoj život, kako se nosi sa stvarnošću. Zanimalo me kakva je to opresija sjećanja bila prisutna u vrijeme nacističke Njemačke i poslijeratnom razdoblju. Zanimala me i tišina, nemogućnost da o stvarima razgovaramo dok se događaju i još veća nevoljkost da o njima govorimo kasnije, nakon što se odigraju. A ako o njima ne govorimo, kao da se i nisu dogodile. Dijelom sam se pitala i kako je moguće da nisu znali što se za vrijeme Holokausta događalo. Čini mi se da je odgovor skriven baš ondje: nisu o tome razgovarali i sami su sebe utišavali. Zašto nisu razgovarali o tome unutar obitelji? Mislim, neki možda i jesu, ali… Zašto je osoba poput Irmine prestala postavljati pitanja? Sve su mi se te misli nametnule, intrigirale su me i uznemiravale. Htjela sam saznati što više o svemu tome.
U Gerdinom se životu postavlja drugo pitanje, priča se odvija kasnije, Gerda pripada poslijeratnoj generaciji odrasloj u šezdesetima i sedamdesetima. Pokušava izgraditi karijeru u sedamdesetima kad to za ženu nije bilo ni najmanje lako, a onda se odlučuje za obitelj što je za nju, shvaća kasnije, bio pogrešan izbor. To me intrigiralo, osvrtanje starije osobe, njezin pogled na prošlost, ali s drugačijim pitanjima od onih koja postavljam Irmini.
Spomenuli ste sada, a i inače rado naglašavate da je „Irmina“ nadahnuta životom vaše bake. Prvo ste u kutiji pronašli njezine uspomene, potom ste krenuli s istraživanjem arhivskog gradiva. Taj je proces, iz pripovjedačke perspektive, zasigurno bio vrlo izazovan i zanimljiv. No kako ste se s njime nosili na osobnoj razini? Je li bilo teško umjetnicu razdvojiti od unuke?
Naravno da jest, ali to je nešto što kao pisac ili stripaš činiš radeći na biografijama. Kradeš priče, koristiš ih. Posve sam svjesna da sam koristila priču svoje bake. Ali učinila sam to s razlogom. Glavom su mi se vrzmale stotine pitanja, a ona je umrla 15 godina prije no što sam počela istraživati i nisam joj mogla postaviti niti jedno od njih. Ne znam bi li joj se ovo što sam stvorila svidjelo. Ali tražila sam dopuštenje svoje obitelji, bilo mi je važno objasniti im što radim i što svojim radom želim postići. Irmina nije pravo ime moje bake, dakle koristim povijesne izvore i činjenice, ali ne do kraja. Zapravo, upotrijebila sam ono što sam smatrala fundamentalnim za priču. Istraživala sam otvorenih očiju i drago mi je što sam to učinila. Traženje priča je ono čime se bavim i naravno da, kad mogu, o njihovu sadržaju pitam one koji su u njima sudjelovali. Trenutno, recimo, radim na biografiji žene koja je preživjela Holokaust, ona je još živa i ništa što nacrtam ili napišem ne može proći bez njezina dopuštenja.
Ali kod Irmine je to važno pitanje i jasno mi je da bi me netko mogao kritizirati, ali ne dira me jer sam to morala učiniti. Ljudi su mi znali reći da je nužno tajne održati tajnama. Ne mogu se složiti s njima, moramo učiti od i iz povijesti.
Uostalom, ne dobiva li priča ispripovijedana iz osobne perspektive ili neposredne blizine, na kredibilitetu?
Posve ste u pravu, dobro je pisati priče o kojima nešto znamo, a opet nas uz njih veže dovoljno neodgovorenih pitanja.
Je li vam rad na romanu pružio odgovore na ta pitanja i pomogao da bolje razumijete baku?
Ne, na moja pitanja nema pravih odgovora. Naučila sam da je to bilo vrlo kontradiktorno vrijeme, doba sukoba. Također, moja baka je bila vrlo složena osoba, nalazila se u stalnoj podvojenosti i nije bila jedina. Ne bih rekla da sam je bolje shvatila, ali sada razumijem kako je došlo do toga. Analizirala sam korake koji su je do toga doveli. Možda je učenje bolja riječ od razumijevanja jer to bi značilo da razumijem zašto je to učinila, a praznine još uvijek postoje. Progovaram s povijesne distance. Mislim da sam pitanje namjerno ostavila pomalo otvorenim jer je ga postavljam svakom čitatelju, zanima me kakvim ga on doživljava, što razumije, što kritizira. Cijelo je društvo bilo uključeno, sve je bilo pogrešno, a oni su dopustili da se dogodi. Važno je shvatiti kako su se ti mali koraci događali, to je krucijalno jer ništa ne počinje velikim korakom.
No ovo je jako važno pitanje, mislim da je Irmina lik u kojem se ocrtava tanka linija između razumijevanja njezinih postupaka i potpune osude.
Danas je čak i više nego ranije važno shvatiti da je politika bitna
Bojim se da društva nisu puno naučila. Mi nismo mnogo naučili. Opisujete situaciju u kojoj Irmina govori kako je se politika ne tiče i kad uskoro shvati da je se itekako tiče, već je kasno. Mislimo li još uvijek da se politika događa negdje drugdje, kao nešto izolirano i tuđe? Imamo li uopće pravo danas okretati glavu?
Ne! Posve ste u pravu, odgovorni smo i ne bismo smjeli okretati glavu. Mislim da je to važno pitanje i važna stvar. Danas je čak i više nego ranije važno shvatiti da je politika bitna, važno je kako ćemo se uključiti u društvo i zauzeti, ne samo za svoja prava nego i za stvari od društvenog značaja poput jednakosti i inkluzivnog društva, kako ćemo se boriti protiv fašističkih tendencija… To je svakim danom sve važnije, a tek sam crtajući „Irminu“ shvatila punu važnost tih pitanja. Netko poput nje mogao bi misliti da politika nije važna, da ga ne zanima i bavit će se sobom i svojom dobrobiti, neće se osvrtati na ono što se oko njega događa. To će ponovno imati fatalne posljedice.
Odakle izvire ta potreba za okretanjem glave?
Pa biti otvoren pravi je izazov. Potrebno osvijestiti se i u nešto uložiti vrijeme, a puno je ugodnije održati stvari kakvima su i bile, samo pogledati u drugom smjeru i reći da nismo odgovorni. Naravno da jesmo! Potrebno je mnogo rada da bismo to shvatili. Što globalnije naše društvo postane, to će i naša odgovornost biti veća. Ne smijemo biti komforni. Moramo dijeliti, učiti nove stvari. Svaki dan shvaćam da je promjena k otvorenijem društvu nužna.
No pitanje je hoćemo li ikad doseći tu razinu odgovornosti…
Naravno, zastrašujuće je ono što se trenutno događa. Ali tim se pitanjima s velikom pozornošću bave cijeli timovi stručnjaka. To je veliko pitanje, a ja nisam prorok. Ali nadam se, smijem se nadati. Moramo učiti. Ako ne budemo naučili kako se prilagoditi klimi, za nekoliko nas desetljeća neće biti.
Irmina
- Prijevod: Tatjana Jambrišak
- V.B.Z. 12/2019.
- 288 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789535201373
Grafički roman 'Irmina', koji se temelji na biografiji autoričine bake, priča je o mladoj ženi i njezinoj postupnoj kapitulaciji pred nacističkom ideologijom. Sredinom 1930-ih, ambiciozna Njemica Irmina, djevojka sa stavom i idealima, seli se u London. Ondje upoznaje Howarda s Barbadosa, jednog od prvih crnih studenata na Oxfordu i između njih rađa se ljubav. Ta veza naglo se prekida kad je Irmina prisiljena vratiti se u Hitlerovu Njemačku...
Ljeto njezina života
- Prijevod: Tatjana Jambrišak
- V.B.Z. 09/2021.
- 80 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789535204114
Gerda živi u staračkom domu i osjeća kako joj se bliži kraj. I dok se pokušava nositi sa svakodnevicom u domu, prisjeća se svog života šezdesetih godina prošlog stoljeća. 'Ljeto njezina života', prva suradnja književnika Thomasa von Steinaeckera i sjajne njemačke ilustratorice Barbare Yelin, topla je ljudska priča o životu u staračkom domu, ispravnosti životnih odluka i tome što je, zapravo, sreća.