Božica Jelušić : Teška ljeta
Što dobijete kad kombinirate karizmu Ariadne Oliver, koja je literarni alter ego Agathe Christie i zrelu, damsku mudrost jedne Margaret Atwood? Božicu Jelušić, autoricu romana "Teška ljeta" (Beletra, 2023.) koji s razlogom nosi svoje ime jer “ljeto” možemo tumačiti i kao sinonim za godinu na kalendaru ili u životu autorice. Pomalo je teško dokučiti o čemu se zapravo radi, no zahvaljujući autorefleksivnom i intimnom tonu najbliže je memoarskoj prozi. Ovo nije Ugrešićkino forsiranje, ali definitivno miriše na neku vrstu romana rijeke, jedne koja traži ušće kojeg nema jer nikada ne dostiže očekivani klimaks stavljajući točku na "i". Možemo ga čitati kao jedan podugačak dnevnički zapis, monolog o iskustvu i nuspojavama starenja.
Šarm prašnjavog foto albuma
Teška ljeta
Jelušić nam priča o zamkama mladosti, lekcijama zrelosti i vlastitom životnom putu koji ju je do toga doveo. Prvu knjigu poezije objavila je 1974. godine nakon čega su uslijedila 62 naslova u različitim žanrovima što je svakako svrstava među najplodnija imena suvremene hrvatske književnosti: proza, kratke priče, eseji, kolumne, kritika itd. Na taj uspjeh sama nimalo suptilno aludira u više navrata u tekstu u kojem se vremenski narativi isprepliću u svim smjerovima, ovdje je mnogo ljudi ali i mnogo stvar: bilježnice, olovke, posteljina, odjeća, namještaj i sve ostalo što čini svakodnevni život izvan tipkovnice. Piše o ženama kao kućanicama, ljubavnicama i majkama, zazoru od kuhinje i ostaloga što sa sobom nosi obiteljski život. Vlastito tijelo je prikazala kao ultimativni kalendar na kojem je upisana svaka briga i strah koji je proživjela. Autorica piše zanatski čisto i pitko, itekako se osjeća iskustvo kroz dugački staž na književnoj sceni i brojne dosad objavljene naslove.
Na početku se glavna junakinja predstavlja kao prgava i cinična, vješto balansirajući između crnog humora i neizbježne gorčine sredovječnosti. Sama je protiv svih i to nimalo ne krije. Suvremenost je nužno zlo, novi svijet u kojem se ne snalazi do kraja i ljudi koje jedva razumije. Moglo bi se reći da je to neka vrsta generacijskog sindroma, gdje svaka nova generacija predstavlja enigmu i upozorava na greške prethodnika koje se uvijek ispravljaju preko leđa onih koji tek dolaze. Jelušić ovdje pomalo ide i do nivoa karikaturalnosti, ali to cjelinu čini još pitkijom, dopadljivijom. Moglo bi se reći da je to jedna od najboljih strana knjige jer se integritet iskustva - prije svega životnog - itekako osjeti. U nekim nevještijim rukama to bi devalviralo kredibilitet ostatka ali srećom, ovdje smo to uspjeli izbjeći:
Bit ću stara i sijeda, pogrbljena u ramenima, zlovoljna. Psovat ću sebi u bradu, prelazeći zebru uz škripu kočnica, spominjat ću vam mater seljačku, jer se vama vazda žuri, vi jurite, vi ste neophodni, važni, neizbježni kao toplina koja greje dan, veli ona fina srpska pjesma iz davnih vremena (…)
U kontekstu trenutne književne produkcije "Teška ljeta" imaju šarm prašnjavog foto albuma u vremenu kada ljudi svoje uspomene čuvaju na krhkim digitalnim platformama koje su u stanju jednim kvarom pobrisati cijelu vašu prošlost jer najbolje pamtimo samo ono što možemo vizualizirati i dotaknuti. Također, život je prikazan kao beskonačni niz novih početaka, sretnih i nesretnih trenutaka a jezički kapacitet autorice dovoljno je izbrušen da za sve to nađe adekvatnu konstrukciju i metodu. Ovo je u jednakoj mjeri i knjiga o složenosti međuljudskih odnosa, sličnostima i razlikama velikih i malih sredina. Ono odakle dolazimo, ono što se napušta, a geografija njenog života je gotovo kronološki prikazana, potkrijepljena iscrpnim anegdotalnim crticama: Zagreb, Varšava, klasična glazba, planinarenje, jadranska odmarališta, književni festivali.
Ljudi su društvena bića, a autorica podcrtava važnost zajednice: priča o ljudima koje je upoznala u Poljskoj je izvrstan mikroputopis. Traži sugovornika na svakoj stranici na kojoj se otvara, povjerava čitatelju. Ne krije ni izvore odakle dolazi sve ono što se prelilo među korice, supstancu koja sačinjava okosnicu ovog memoarskog narativa. To po sebi nije pretjerano neobično jer jedina inovativnost koja u suvremenosti ostaje i jeste iskrenost i promišljenost napisanog.
Jedna od posebnosti cjeline svakako je i svojevrsna kronologija njenih odnosa sa protagonistima lokalne i globalne književne scene kao što su Vesna Krmpotić, Josip Sever, Marin Sorescu i dr. Mnogi su navedeni inicijalima što njenoj društvenoj mreži daje auru crne kronike umjesto društvene mreže. Pažnju čitatelja privlače i opservacije o Vesni Krmpotić, njenoj poeziji, karizmi i opsesijama Egiptom, Indijom i bizarnim kultom kontroverznog gurua Sai Babe. Prikazuje ju s jedne strane kao izuzetnu spisateljicu a s druge dezorijentiranu u brojnim pokušajima da pobjegne od mediokriteta provincijske egzistencije. Privatna trauma gubitaka utječu na njen rad i onim što je iz njene patnje proizašlo, roman "Brdo iznad oblaka". No Jelušić ne piše nikakvu hagiografiju Vesne Krmpotić, već upravo suprotno. Dojam je da, barem ako je vjerovati ovoj knjizi, stvaralaštvo dotične u konačnici riskantno klizi u orijentalizam u kojem se Indija pretvara u kulturološki diznilend za bijele zapadnjake, turiste i diplomate. Na kraju knjige, autorica navodi imena umjetnika i pisaca koji su spomenuti u njoj čime cjelina dobiva dodatno “uzemljenje” u stvarnost.
Ono što je u ovim ljetima teško je prolaznost vremena, ta gorespomenuta rijeka, te pronalaženje fiksnih točaka u takvoj nezaustavljivoj entropiji. Nisam siguran koliko će unutarnja svijest teksta korespondirati s mlađim čitateljima, ali osobnost autorice je dovoljna da privuče čak i neknjiževne medije. Obilježava je svojevrsna starinska, topla dekadentnost, u suprotnosti sa prekarnom realnosti mnogih autora u urbanim sredinama. Sa sobom nosi i rizik koji je uvijek veći nego što se možda činilo ispočetka. Isto bi se moglo reći i za pisanje samo, jer onoga trenutka kad knjiga izađe iz tiska, autor gubi kontrolu nad njom i svime što je prati. Ako je suditi po pročitanom, nema potrebe za strahom od visine jer ova univerzalna priča leti uvis, a dokle će doći ovisi isključivo o čitatelju i njegovoj sposobnosti da se prepozna u ponekoj rečenici. Ja sasvim sigurno jesam i tu se formira posebna veza sa onim što autorica piše, a posebno kako piše. Ako pripadate istom pozivu, tu će se sasvim sigurno naći nešto što može obogatiti i vaš vlastiti estetski vokabular a da pritom ne zvuči kao suhoparna epigonija. Bez obzira kako “lovimo” tekst, često dolazi iz istog izvora:
Ako neprestano udaram po tipkovnici nešto se ipak događa. Riječi skaču, dovlače se iz podsvijesti, iz pročitanih knjiga. Iz razgovora ponajviše, iz role filma koja se prouzvoljno vrti naprijed-nazad pa su sekvence pomiješane, potpuno izvan vremenskog slijeda.
Božica Jelušić možda ne lovi u predubokoj vodi, ali ova knjiga je dokaz da i u takvoj ulov može biti bogat. Koristi germanizme (beamter) koji naglašavaju besmislene malograđanske egzistencije, i pomalo mirišu na Krležin kitnjasti vokabular koji utjelovljuje bidermajerske podozrivosti privilegiranih. Autoričina slika te imaginarne Europe nije daleko od toga: romantična, nostalgična i lažna. Budući da je svaki oblik nostalgije djelomično obilježen i iluzijama, ni ovdje nije izuzetak. No to sa sobom uvijek nosi klicu anksioznosti jer je stvarna slika bez tog mitološkog književnog vela gubi privlačnost i optimizam. Proizvoljnost sjećanja je poprilično točna dijagnoza romana, zato si može priuštiti i lelujavost strukture koja iako ne potpuno statična, ne gubi na pitkosti i slikovitosti.
Emocionalni valeri glavne junakinje odaju suptilne crte Virginije Woolf i Sylvie Plath, naizmjence anksioznost i radost. S obzirom na sve što je prethodilo ovome u autoričinoj bibliografiji, možemo "Teška ljeta" tretirati kao neku vrstu prikladnih, inicijalnih vrata za one koji se sa njom susreću po prvi put. Nedostatak dijaloga u tekstu ne implicira monolog nego process u koji nismo direktno involvirani ali mu ipak pristupamo otvorena uma jer ona koja ovdje govori ima mnogo toga za reći.
Knjiga o onome što tek dolazi
U većini slučajeva dosad sam nailazio na jedan prateći pogovor ili blurb, a ovdje ih ima čak četiri: Božice Brkan, Lade Žigo Španić, Nives Franić i Sandre Pocrnić Mlakar. U dodatku je i popis ljudi o kojima se govori, dobra ideja koja poziva na dodatna istraživanja drugih biografija. Posebno je zanimljiv slučaj romske pjesnikinje Papusze koja je stigmatizirana u vlastitoj zajednici u Poljskoj zbog hrabrosti da izađe iz krutih, nametnutih okvira. Nakon što je naučila čitati i pisati, otkrio ju je poljski pjesnik Tuwim, a prva i jedina objavljena zbirka doživjela je uspjeh. Pa ipak, nakon toga se povukla zbog pritisaka surovog patrijarhata. Time je vrijednost ovog svjedočanstva Božice Jelušić još veća. Književnost, kada je autentična, nužno izlazi iz okvira, samo posljedice variraju u odnosu na okolnosti.
Sreća je da "Teška ljeta" tu nisu na gubitku. Pitanje je da li je to zbog slobode govora i nikada ovako prisutnih ženskih glasova u suvremenoj hrvatskoj književnosti ili su oni koji bi knjige cenzurirali naprosto prestali da ih uopće čitaju. Kako god bilo, vjerujem da u književnom imaginariju Božice Jelušić nisu teška samo ljeta, nego i ostatak godine, ali moramo pričekati neku buduću jesen da bi nam to ispripovjedala. Ako je vjerovati živahnosti gorespomenute tipkovnice, nećemo morati predugo čekati. U ovom ljetu večeri su duge i sparne a dani se valjaju sporo kao čamci. Unatoč svemu tome, čim prođu priželjkujemo ono koje će tek doći. Naime, ovisno o vašim godinama, ovo je knjiga o onome što tek dolazi. U međuvremenu, potreban je odmor od vlastitih i tuđih očekivanja:
Konačno sretna, definitivno podmirena, staromodna i obična, idem na blagi počinak i svejedno mi je s koje ću se strane stvarnosti probuditi.
Teška ljeta
- Beletra 04/2023.
- 164 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789538209529
'Teška ljeta' Božice Jelušić biografski su roman-esej o traženju emocionalnog utočišta i prisjećanju na suvremenike koji su bili oslonci, prijatelji i nadahnuće. Fluentan, živ i gust tekst traži pomnu usredotočenost, a vodi priču o djetinjstvu u provinciji te o zagrebačkim umjetničkim krugovima sedamdesetih i ranih osamdesetih godina u kojima je pjesnikinja stjecala spisateljsko samopouzdanje među uzorima i umjetnicima koji su je inspirirali.