Chloe Aridjis: Misterij je pokretačka napetost u svim mojim knjigama
Kao što se navodi u najavi Festivala europske kratke priče koji se ove godine odvijao pod tematskim nazivom "Novi vjetrovi", miris i okus svake promjene, bez obzira na to bila ona dobra ili loša, prvi uvijek osjete pisci. Bilježeći pomno i najmanju od promjena u svijetu, pisci poput meteorologa pokušavaju predvidjeti smjer i kretanje struja vjetrova koje se neprestano mijenjaju. Jedna od takvih autorica zasigurno je i spisateljica meksičko-američkog podrijetla Chloe Aridjis (1971.), koja se u svom debitantskom romanu Knjiga oblaka (Profil, 2011., u prijevodu Jagode Splivalo Rusan i Gige Gračan) koristi metaforom oblaka upravo kako bi naglasila nestalnost i krhkost svijeta koji neprekidno izmiče našoj spoznaji.
Kći meksičkog pisca i diplomata Homera Aridjisa i američke prevoditeljice i aktivistice za zaštitu okoliša Betty Farber, Chloe Aridjis rođena je u New Yorku, a odrasla u Mexico Cityju i Nizozemskoj. Studirala je književnost na Harvardu i doktorirala na Oxfordu s temom o mađioničarskim prestavama i fantastičnoj književnosti u 19. stoljeću u Francuskoj. Njezin prvi roman Knjiga oblaka (2009.) dobio je u Francuskoj nagradu za debitantsku knjigu godine na stranom jeziku, te se našao među deset najboljih knjiga s radnjom koja se odvija u Berlinu po izboru Guardiana.
Protagonistkinja romana, Meksikanka Tatiana, zapošljava se kao pomoćnica kod povjesničara, doktora Weissa, koji piše knjigu o neistraženim zakucima Berlina. Zahvaljujući njemu i meteorologu Jonasu, Tatiana će zaći u berlinski podzemni svijet koji još uvijek svjedoči o nacističkim mučenjima i zločinima, dok se čini da se gore, na površini, oni polako zaboravljaju.
Iako se u romanu bavi poviješću, Aridjis se ne služi realističnim postupcima. Potkraj romana, kao svojevrsni "deus ex machina", nad Berlin se spušta gusta magla koja predstavlja neku vrstu apokalipse, dokidanje prostora i razlike između stvarnosti i sna („Svi smo bili duhovi, prikaze, sablasti, nije bilo moguće reći tko ili što postoji, tko ili što je iluzija.")
Stvarnost i fantazija, san i java isprepliću se i u njezinim kasnijim romanima Asunder (2013.) i Sea Monsters (2019.) te u knjizi priča i eseja iz koje je autorica čitala na Festivalu, A Dialogue with a Somnabulist (2021.).
U razgovoru koji smo započeli uživo, a nastavili kroz prepisku elektroničkom poštom, dotaknuli smo se raznih tema. Razgovarali smo o njezinim književnim uzorima, o čaroliji u svijetu, odnosu između stvarnosti i mašte, labirintima i topografiji Berlina, o bivanju "između" jezika i žanrova te nesanici.
Ja sam meksička paneuropejka
Knjiga oblaka
Vaš otac, Homero Aridjis, istaknuti je meksički intelektualac, pjesnik, romanopisac, diplomat i novinar, dok je vaša majka, Betty Farber, književna prevoditeljica. Kako je bilo odrasti u domu u kojem ste, kao što bi se moglo pretpostaviti, uvijek bili okruženi knjigama? Je li vam zbog toga što ste kći slavnoga oca možda bilo i teže pronaći vlastiti književni glas?
Odrasti u takvom domu bilo je uistinu iznimno poticajno. Dok sam promatrala oca kako piše za stolom kao obavijen nekim nevidljivim zaštitnim omotačem, još sam zarana znala da i ja želim pisati. Roditelji su mi ispričali da me onoga dana kad su me doveli iz rodilišta otac uzeo u naručje, pokazao mi nekoliko knjiga koje su bile na polici i pročitao mi njihove naslove. Početkom osamdesetih moji roditelji su organizirali dva međunarodna festivala poezije u Meksiku i bila sam očarana pjesnicima koje sam ondje susrela i promatrala iz prikrajka. Ta poznanstva učvrstila su me u namjeri da postanem spisateljicom. No, tada još nisam točno znala što ću pisati. Kako bih se posvetila pozivu, morala sam napustiti roditeljski dom i pisati na drugom jeziku od očeva španjolskog. Majka mi je rodom iz New Yorka i odgojena sam dvojezično pa je očigledan izbor bio da pišem na engleskom. Većina autora koje sam čitala dok sam odrastala i koje još čitam su Europljani pa bi se moglo reći da su na mene najviše utjecale europske književnosti. No, činjenica da mi je otac pjesnik uvelike je utjecala na moj odnos prema jeziku i ulila mi silno poštovanje prema riječima.
Na tim festivalima poezije upoznali ste velike pjesnike i pisce kao što su Jorge Luis Borges i Ted Hughes.
Ondje sam upoznala mnoge velike pjesnike i pisce prije nego što sam ih pročitala. Poslije, dok sam ih čitala, razmišljala sam o svakome od njih i pokušavala spojiti osobu s poezijom. Ono što me je zadivilo još kao dijete bilo je koliko je svaki od tih pjesnika poseban, koliko svaki odražava neki svoj vlastiti svemir u kojem se kreće njegova poezija.
Rođeni ste u New Yorku, ali odrasli ste u Mexico Cityju i u Nizozemskoj. Budući da vam je otac bio diplomat, često ste se selili. Vaš roman Knjiga oblaka događa se u Berlinu, u kojem ste živjeli šest godina. Trenutno živite u Londonu. Jezik na kojem pišete je engleski, iako ste odrasli u dvojezičnom domu u kojem se govorilo španjolski i engleski. Ako je točno da je, kao što kaže ona slavna Heideggerova maksima, "jezik kuća bitka", gdje bi to bila vaša "kuća"? Kojoj književnoj tradiciji/tradicijama pripadate?
Uvijek se sjetim onoga što je jednom rekla britansko-meksička slikarica Leonora Carrington: "Treba stvoriti vlastitu geografiju". Svatko stvara svoju geografiju neovisno o tome u koliko je zemalja živio i koliko se u životu selio. Dok uređujete svoj dom svojim najdražim stvarima događa se jedna druga vrsta mapiranja. Kad me ljudi pitaju kamo pripadam kulturalno, najprecizniji odgovor koji mogu dati jest ovaj: ja sam meksička paneuroepejka. Kad je riječ o književnoj tradiciji na kojoj sam odrasla, među autore kojima se najčešće vraćam svakako spadaju Kafka, Thomas Bernhard, Baudelaire, Nerval, Gogolj, Woolf, Borges, Juan Rulfo i Cervantes.
Tema ovogodišnjeg Festivala, Novi vjetrovi, govori nam o tome kako živimo u svijetu koji se neprekidno mijenja i taj "miris i okus promjene", kao što to piše u jednom od festivalskih programa, "bez obzira na to je li ona dobra ili loša, prvi će osjetiti pisci". Vjetar je meteorološka metafora koju bi se moglo povezati s oblacima iz vašega romana. Je li pjesnik/pisac onda pomalo poput lika meteorologa iz vašeg romana koji neprestano promatra oblake pokušavajući proniknuti u njih, iako su oni toliko nestabilni da bi se svakog trenutka mogli raspršiti? Kako vidite ulogu i položaj pisca u našim nesigurnim vremenima?
Meteorologija se zasniva na čitanju prošlosti i pokušaju da se predvidi budućnost. U mom romanu ona je metafora Berlina, kao i svakog drugog grada bremenitog prošlošću: sve hirovitosti vremena, nemogućnosti da se ono pročita sa sigurnošću, da se potpuno pronikne u njega jer, koliko god se mi trudili klasificirati oblake, uvijek će postojati neki koji se opiru klasifikacijama. Bez obzira na to, svijetu pojavnosti uvijek namećemo vlastito čitanje, svoju okolinu uvijek nastojimo protumačiti u skladu sa svojim sustavom uvjerenja, pokušavamo je protumačiti najbolje što možemo, bilo da smo pisci ili meteorolozi.
Važno mi je sačuvati prostor dvosmislenosti
U romanu spominjete njemačku riječ Entzauberung, što bi značilo neka vrsta "raščaravanja", "lišavanja čarolije", kad se stvari čine manje čudnima, manje mističnima, kao u romanu, gdje umjetno svjetlo noć čini manje mističnom, što bi možda mogla biti suprotnost pojmu "očuđenja" kod ruskih formalista. Pripovjedačica u romanu piše kako se slaže "sa svim onim pjesnicima i filozofima koji su upozoravali da će se modernitet i tehnologija sve više nametati imaginaciji".
Svaki je roman u određenoj mjeri pregovaranje između unutarnjeg života lika i vanjskoga svijeta. Tijekom godina shvatila sam da se u mojim knjigama često ponavlja ta tema "raščaravanja": u gotovo svakoj priči i romanu koje sam napisala susreću se i sukobljavaju svijet mašte i onaj "stvarni". Dobra ilustracija tog sukoba stalna je bitka između duboke i poetične noći i one čiju tamu neprestanu prekida ili razvodnjava umjetno svjetlo moderniteta.
Znači li to da svojim pisanjem pokušavate vratiti svijetu čudesnost, učiniti ga zagonetnijim, nepropusnijim, možda čak i magičnijim?
Da, u pravu ste. Pokretačka napetost u svim mojim knjigama je misterij. To nije čak ni nešto što pokušavam činiti svjesno, ili što je vezano uz neku vrstu razrađene ideologije, to je jednostavno pomisao da se u svakoj osobi, prizoru ili slici može naći nešto neobično i nespoznatljivo. Ono što me zanima jest sve to istražiti, ali ne zato da bih dobila neki konkretan odgovor. Važno mi je sačuvati prostor dvosmislenosti.
Vaša doktorska disertacija bavi se odnosom poezije, mađioničarskih predstava s magičnom lanternom i književnosti fantastičnog u devetnaestom stoljeću. Sad kad sam pročitao dvije vaše knjige, mješavina između poezije, koja kao da se poput nekog mađioničarskog trika rađa iz "lanterne magice", i mašte, čini mi se prilično točnim opisom vaše proze. Možete li pobliže objasniti kakav je to odnos između poezije i mađioničarskih predstava, kako se to poezija rađa iz magične lanterne?
Kad tama bude osvijetljena na određen način, aktiviraju se slike i unutar tog suženog, vrlo definiranog prostora, počinju se odvijati snovi i vizije. Riječ je o vrlo metaforičkom odnosu prema prostoru. Predstava magičnih lanterna navodi nas i na razmišljanje o prolasku vremena; jer i same su pjesme kondenzacija vremena, prostora i jezika.
Mapiranje prostora
Kad već spominjete prostor, čini mi se da je on za vas vrlo važan, kao da vaše pripovijedanje izvire iz specifičnog prostora, kao što je slučaj s Berlinom u romanu Knjiga oblaka. Dr. Weiss, povjesničar iz romana, pokušava ispisati "fenomenologiju prostora" Berlina, njegove zaboravljene uglove i ulice.
Ima jedna knjiga koje mi je bila izuzetno važna i koja me pratila kao spisateljicu, a to je Poetika prostora Gastona Bachelarda koju mi je darovao otac dok sam još studirala. U njoj se prostor opisuje do tančina, svaka sitnica, svaki kutak, čak i mirisi. Pa se tako i ja, sa svakom novom knjigom, svakim novim romanom, trudim "mapirati" prostor. Prije nego što počnem pisati, mjesecima idem uokolo s bilježnicom u koju bilježim sve što vidim i čujem. U Berlinu sam živjela šest godina i roman svjedoči o mom svakodnevnom životu, razgovorima koje sam vodila, knjigama koje sam čitala. U mom drugom romanu, Asunder, u kojem se radnja odvija u londonskoj Nacionalnoj galeriji, a pripovjedačica je čuvarica, prostor oko nje je isto tako vrlo važan jer odražava opreku između umjetnosti i svakodnevnog života. Baš kao i u mom trećem romanu, Sea Monsters, koji se odvija u Mexico Cityju i na plažama Oaxace. A u mom novom romanu govorim o magičnoj lanterni, o tome kako zauzima prostor i u njega projicira snove i fantaziju.
Kad govorite o "mapiranju" prostora, ne mogu a da se ne sjetim Calvina i njegovih Nevidljivih gradova i Borgesa i njegovih labirinata. I doista, i vi u romanu prostor ponekad mapirate kao labirint, naprimjer kad je riječ o mreži napuštenih postaja podzemne željeznice i memorijalnom kompleksu posvećenom žrtvama Holokausta.
Kod labirinta me oduvijek opčinjavalo to što postoji mnogo staza do središta (za razliku od meandra koji vas možda nikad ne odvede nikamo). Drugim riječima, postoji mnogo različitih puteva do znanja, od kojih su neki veoma vijugavi. Labirinti su drevne strukture koje često navode na duboko promišljanje. Kad je riječ o topografiji Berlina, ona mi se, osobito tijekom godina kad sam ondje živjela, činila neuhvatljivom i nikad posve podložnom mapiranju. Bilo je još mnogo neotkrivenih prostora iz prošlosti. Ali i novijih građevina, poput spomenika Holokaustu, koje su izazivale snažan osjećaj dezorijentiranosti i spoznaju o tome da se takav stupanj gubitka i užasa nikad ne može u potpunosti izmjeriti ili mapirati. (U romanu postoje tri takva prizora gubitka orijentacije: u labirintu spomenika, u napuštenoj podzemnoj kuglani i u nedođiji kakva je radnička četvrt Marzahn). U svom drugom romanu, Asunder, provela sam mnogo vremena izvodeći vlastitu vrstu mapiranja u londonskoj Nacionalnoj galeriji, gdje je radnja knjige uglavnom smještena, tražeći mjesta napetosti i gravitacijske centre (u ovom slučaju, s obzirom na napad sufražetkinje Mary Richardson na Velasquezovu Veneru ispred ogledala 1914.). Muzeji su zanimljiva mjesta, kontrolirana okruženja u kojima ljudi često doživljavaju intenzivne emocije. Ondje ste odvojeni od vanjskog svijeta, ali vas također neprestano podsjećaju na ljepotu i traumu čovječanstva.
U romanu pišete o Wasserturmu, vodotornju koji je nacistima služio za držanje i mučenje antifašističkih zatvorenika, a koji se u novije vrijeme koristi za stanove "s lijepim pogledom na trg i za one pseudoartističke prostore koji su se Berlinom proširili poput virusa". Također spominjete primjere drugih mjesta u berlinskoj zoni "Topografije terora" koja su rekonstruirana u druge svrhe. Dok se tragovi te strašne prošlosti brišu, "normaliziraju", čini se kao da smo potpuno zaboravili na povijest. S druge strane, kao što kaže dr. Weiss, "Nikad ništa ne nestaje", u zgradama i prostorima i dalje vlada zlokobna energija iz prošlosti koja prijeti da bi se svakog trena mogla probuditi poput uspavanog čudovišta, o čemu svjedoči rast popularnosti krajnje desnih neonacističkih stranaka u Europi, o čemu i vi pišete u romanu. Kako objasniti taj naš proturječni odnos prema povijesti?
Mislim da postoji istančana ravnoteža između toga da održavamo sjećanje na prošlost, da nikad ne zaboravimo povijest nekog mjesta i toga da dopustimo da ona zasjeni našu sadašnjost. To je nešto čega sam bila vrlo svjesna tijekom godina života u Berlinu. Neki ljudi koje sam poznavala nikako nisu mogli zaboraviti njegovu užasnu prošlost i neprekidno su razmišljali o njoj, dok su je drugi odlučili isključiti i u potpunosti se usredotočiti na noćni život i umjetničku scenu. (To je, naravno, bilo problematičnije). U Knjizi oblaka zanimalo me istražiti neke od načina na koje se ljudi bave berlinskim mitovima – u neprekidnoj potrazi za pričom, likovi iz romana ostali su zarobljeni u vlastitim narativima.
Još jedan motiv koji se provlači kroz roman (a ima ga i u zbirci priča Dijalog s Mjesečarom iz koje ste čitali na Festivalu) jest onaj o doppelgängeru, dvojniku. Pripovjedačici se čini kao da neprestano susreće dvojnike, najprije Hitlerova, zatim doktora Weissa... U priči "Dijalog s Mjesečarom" mjesečar iz naslova je voštana figura, neka vrsta Golema... Odakle ta opčinjenost figurom dvojnika?
Oduvijek me zanimalo udvostručavanje, ali neobično je da toga često nisam svjesna sve do završne faze knjige. Cijelo vrijeme moj um to čini nesvjesno. U Knjizi oblaka, naprimjer, postoje mnoga udvostručenja, mnogi prizori imaju svoj par, gotovo kao da se mentalne slike materijaliziraju u sablasnu stvarnost: kad pripovjedačica najprije u tramvaju ugleda nekoga nalik na Hitlera, a onda u drugom dijelu romana, transvestita u crvenom ogrtaču koji je možda dr. Weiss; zatim su tu napuštene postaje podzemne željeznice i podzemna kuglana; oluja na početku romana i scena s maglom pred kraj. Što se tiče Mjesečara, nadahnuta likom Cesarea iz Kabineta doktora Caligarija, on doista utjelovljuje određenu golemsku napetost, onu napetost kreacije, stvaranja i razaranja. Moja priča također govori o tome što se dogodi kad previše uložite u život iz mašte i kad onda taj lik iz mašte, voštanu figuru Mjesečara, odnesete sa sobom kući i uključite ga u svoj svakodnevni život; nešto se tu neizbježno aktivira. Opčinjava me predodžba o dvostrukom jastvu: jednom koje živi u stvarnom i drugom koje živi u imaginarnom svijetu, i o tome kako ta dva jastva hodaju jedno uz drugo ulicom.
U prostoru "između"
Kao što piše Tom McCarthy u predgovoru knjizi, za vas se može reći da ste uvijek "između" (granica, jezika, identiteta), a u ovoj zbirci ste i "između" žanrova: osim kratkih priča, tu je i nekoliko eseja i "galerija portreta" tekstova koji bi po svojoj naravi mogli biti i priče. Možete li nešto reći o toj fluidnosti žanrova? Zašto ste u zbirku kratkih priča odlučili uključiti i nefikcionalne tekstove o nizu različitih tema, poput umjetnosti i fotografije?
Između žanrova se krećem uglavnom zbog nekog svog nemira. Neke ideje najbolje se razvijaju u jednom prostoru, druge u drugom. U nekom drugom životu voljela bih biti slikarica; a taj poriv povremeno mogu zadovoljiti pisanjem. Tako sam jedan dio ove zbirke odlučila nazvati "Galerija portreta" jer me oduvijek privlačila ideja književnog portretiranja, pokušaja da se nečija bit uhvati kroz neku crticu, s nekoliko poteza kistom i uz ponešto detalja. U esejima obrađujem teme koje su me oduvijek fascinirale, ali koje nisu dospjele u moju prozu, kao što su psihološki učinci putovanja u svemir na sovjetske kozmonaute. Ili esej o psima lutalicama u Meksiku (psi se pojavljuju u mojoj prozi, ali obično samo kao statisti u pozadini scene).
Što se tiče onog bivanja "između" o kojem piše Tom, postoji golema sloboda koja proizlazi iz nepripadanja jednom mjestu ili tradiciji, ali također i opasnost da se sklizne između pukotina gdje vas nitko neće tražiti.
Još jedno mjesto "između" koje mi se čini važnim za vašu poetiku, u ovom slučaju mjesto između budnosti i sna, jest nesanica, koja je sama po sebi književni pojam. Neki tvrde da je za Kafku nesanica bila nešto poput književne metode. Za Fernanda Pessou u njegovoj Knjizi nemira ona je proizlazila iz svojevrsnog nemira koja je autora poticao da opsesivno zapisuje svaki osjećaj, da na neki način pokuša "mapirati svijet". U kojoj je mjeri nesanica vrelo iz kojeg izvire i vaše pisanje?
Noć, nesanica i noćna mašta zaokupljali su me i mnogo prije nego što sam počela pisati. Noć je vrijeme kad se događa sve ono važno, mentalno i atmosferski, pogotovo ako se što duže pokušate zadržati na pragu između sna i jave. Postoji ta napetost praga: ja je najdublje doživljavam u trenutku kad sam na rubu sna, ali mu se opirem. U glasovitim početnim rečenicama Aurelije Gérard de Nerval piše o tome koliko je plodna ta granica između sna i jave i vodi nas u prostor mitopejske misli. Kad god sjednem pisati, uvijek se nekako pokušavam vratiti onamo.
Knjiga oblaka
- Prijevod: Jagoda Splivalo-Rusan, Giga Gračan
- Profil 11/2011.
- 176 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533193342