Damir Karakaš : Ljudi više poštuju mafijaša nego čovjeka koji piše knjige

Održava se
01.01.1901.

Prije sedam godina Damir Karakaš je iz Zagreba otišao s harmonikom na leđima ranojutarnjim vlakom za Veneciju, i dalje Francusku i Bordeaux. Ostalo je već legenda. Dok je on svirao po ulicama Bordeauxa i Pariza, te pisao o tome kako je ušao u Evropu, u domovini slava je rasla. Kući se vratio bez Mercedesa, ali u velikom stilu. Objavio je „Eskime", a sada je prema njegovim pričama „Kino Lika" Dalibor Matanić snimio film. Karakašev filmski nastup s harmonikom trebao bi biti slavodobitan kraj jedne priče koja je počela u ranojutarnje sate na zagrebačkom Glavnom kolodvoru.

***

Dragan Jurak : Do sada ste se u rodni kraj vraćali kao novinar, karikaturist, ulični glazbenik, performer, i književnik. Što znači vratiti se u Liku, pred zemljake, suseljane i obitelj, kao filmaš - postoji li tu neki statusni pomak?

Damir Karakaš : Nema tu nikakvog statusnog pomaka, niti ga je ikad bilo, a teško da će ga u dogledno vrijeme i biti. Sve mi se čini da će biti još i gore, jer kod nas neki ljudi idu unazad, primjerice iz dvadesetog stoljeća u devetnaesto, naoružavaju se topuzima, jataganima, srednjovjekovnim mačevima. Nije to situacija koja se događa samo na razini Like, nego i na razini cijele Hrvatske, ljudi jednostavno više poštuju nekakvog mafijaša koji dolazi sa skupocjenim automobilom, ili ratnog profitera koji se obogatio preprodajom stoke nakon Oluje, nego čovjeka koji piše knjige, svira, snima filmove. 

Kako Ličani reagiraju na filmaše? U pučkom imaginariju oni vjerojatno nisu ravni nogometašima, hajducima ili načelnicima općina, ali niti filmske zvijezde nisu bez vraga. Jesu li mještani pronašli zajednički jezik s Ivom Gregurevićem?

Što se tiče pučkog imaginarija, nogometaši u Lici nisu nešto popularni, jer lička liga je jedna od rijetkih liga gdje prvak ne ide dalje, nema se sredstava a zadnji ne ispada jer nema kamo, a posljednjeg ličkog hajduka Lazu Škundrića svi su već odavno zaboravili. Što se pak tiče Ive Gregurevića, on je doista bio jedina filmska zvijezda na snimanju Kino Like, prisjetili su ga se iz Velog Mista i često mu oduševljeno dobacivali: grickat ćemo, grickat, Strikane!

Nedavno ste se u intervjuu državnoj televiziji javno ogradili od ustaštva.Što takvo antifašističko „autanje" znači za današnju Liku. Kako će vas suseljani zbog toga gledati?

Ma, moji Ličani, Brinjaci su u dobri ljudi, radišni, pošteni, ali uglavnom nemaju obrazovanja i ja im ne mogu zamjerati neke stvari koje ne razumiju, kad te stvari o ustašama ne žele razumjeti ljudi koji bi ih definitivno trebali razumjeti, profesori, akademici. To je zlo. Bio sam u ratu dragovoljac, proveo sam dane i noći na prvoj crti, po stravičnim hladnoćama, po rovovima, kamenjarima, šumi, blatu, snijegu, a većine tih ratnohuškaša nije bila nigdje. Njih zanima samo novac i moć.

Jesu li vaše ličke priče ono što grad želi čuti o selu.

Kod mene se ne radi samo o temi, radi se i o stilu. Da li bi netko mogao prigovoriti Matakoviću da daje neku poželjnu sliku bilo čega, ako je jasno da se tu osim pogleda na neku temu radi o humoru, crnom humoru, osjećaju za grotesku i tome slično. Ja svoje priče nisam pisao računajući da će ikada po njima biti snimljen film koji će se plasirati na zapad.
 
Mislim da su neke priče iz „Kino Like" više radikalne nego stereotipne. Svatko tko misli da je moje pisanje o Lici stereotipno, i tko misli da je Lika ista kao Luksemburg, neka otiđe tamo i neka provjeri. Tu se ne radi niti o mitologiji, a ne vjerujem niti da je moj stil stereotipan, mislim da stereotipi podrazumjevaju jedan stil bez rizika, stil koji svatko može konzumirat.
 
U filmu postoji scena u kojoj žena ima odnos sa svinjom. Koje je njeno utemeljenje u filmu?

To je ono kad ti ne ide, kad si frustriran, onda ti padne šalica i razbije se, pa onda razbiješ cijeli ormar, kad ideš do kraja s destrukcijom. Tako sam ja to zamislio u knjizi.
 

( Razgovor je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )