Danny Goldberg : Služeći slugi – Sjećanja na Kurta Cobaina
Moj je prvi „odrasliji“ posjet Zagrebu, kasnog proljeća 2004. godine, osim primanjem u Gornjogradskoj vijećnici i jednim lijepim i važnim literarnim natjecanjem sjedinjujuće snage, obilježen i dvjema glazbenim legendama; regionalno poznatijim Mišom Kovačem u smjeru čijeg sam prepoznatljivog brka, prema napucima profesorice, a u želji da fotoaparatom uhvaćena uspomena bude što reprezentativnija (bilo je to vrijeme prije pametnih telefona i mnogostrukih ponavljanja) „zamišljeno gledala u daljinu“ i globalno utjecajnijim, ali već desetljeće pokojnim Kurtom Cobainom. Bio je to i moj prvi susret s tad još Algoritmovom knjižarom, carstvom knjiga u Hotelu Dubrovnik, a kao suvenir s tog čarobnog putovanja odabrala sam netom objavljenu i još (do današnjeg dana) neprevedenu knjigu „Nirvana : The chosen rejects“ autora Kurta St. Thomasa i Troyja Smitha. „Kad li će stati? Pa mrtav je već deset godina, nikad im nije dosta. Na čemu li sve ljudi zarađuju“, podozrivo je primijetila moja profesorica hrvatskog jezika, ali i ja bih slično razmišljala da sam, poput nje, skakala u prvom redu prvog ljubljanskog i jednog od posljednjih Nirvaninih koncerata u veljači 1994. ovako, razmišljala sam, moram pristati na mrvice.
Šesnaest godina kasnije, čini se, zarađivanje na tragičnom liku i značajnom djelu Kurta Cobaina ne prestaje; „mrvice“ nastale seciranjem i komadanjem njegove ostavštine sve su brojnije i danas ih je, prema Amazonu i eBayu više od trideset tisuća. Izbor je raznolik; od majica, zastava i upaljača pa do akcijskih figurica i naljepnica za branike automobila, a nakon što ga je golobradi dječarac, prepoznavši u njemu „tipa s fotografije Kurta Cobaina“, zamolio za fotografiju, četvrt stoljeća nakon Cobainova odlaska pokoju mrvicu zaostalu pod stolom „Nirvanine“ popularnosti postojanog sjaja odlučio je potražiti i Danny Goldberg, vlasnik Goldberg Mountaina, prekaljeni glazbeni menadžer i čovjek pod čijom je egidom trojka iz Seattlea postigla najveće uspjehe.
Služeći slugi
Već samom tom činjenicom Goldberg se kao autoritet izdiže iznad ostalih biografa jer njegovo je iskustvo duboko proživljeno, on nije s Kurtom tek usput i povremeno razgovarao ili njegov uspjeh promatrao izdaleka već je u njegovu stvaranju vrlo aktivno sudjelovao i stoga bi njegov pogled Kurta Cobaina trebao razotkriti u nekom novom, javnosti i paradoksalno sve brojnijoj „Nirvaninoj“ sljedbi dosad nepoznatom i neshvatljivom svjetlu, ogoljenog od opsjenarske snage pozornice i ranjivog pred nadirućim demonima. Novinu u pristupu dekonstrukciji legende nagoviješta bas-gitara u Cobainovim rukama na naslovnici knjige. Naime, iako neporecivi glazbeni genij (Goldberg ga naziva „posljednjim velikim rock-glazbenikom“) i vizionar, Kurt Cobain u kolektivnoj je svijesti upamćen kao „gitarist i pjevač“ dok je bas, otkriva Goldberg, svirao povremeno, u samoći vlastite sobe ili privatnosti glazbenog studija, no i u tim je tonovima pronalazio zadovoljstvo.
Goldberg je, pak, pronalazio zadovoljstvo u druženju s njim i ta je pretjerana idolizacija (i inače neprijatelj svakog dobrog i promišljenog biografa) prva prepreka na putu uspjeha ove knjige. Autor od samog početka vrlo iskreno priznaje kako o čovjeku iza legende (ili legendi iza čovjeka) gaji vrlo romantično mišljenje te kako mu je cilj pružiti običnim čitateljima, štovateljima Cobainove glazbe i poklonicima žanra čiji je naziv pjevač za života prezirao nesmiljenom žestinom, komadićak vremena provedenog s Kurtom, dok kao najveću težnju razotkriva njihovo hranjenje njegovim vlastitim sjećanjima i pružanje dopuštenja da, Freudovom terminologijom, ista pounutre i tako internaliziraju. Sjećanja se, što i psihologija kao znanost priznaje, mogu implementirati i u primatelju zaživjeti unatoč lažnosti utkanoj u svoju srž i primatelj može ostati pod dojmom proživljavanja nečega u čijem stvaranju nije sam sudjelovao. Problem se u slučaju ovih oknjiženih prisjećanja dodatno usložnjava jer autor na samom početku objelodanjuje svijest o filtraciji tuđih, ali i vlastitih sjećanja pa govori kako mu je cilj preispitati što je od navoda izrečenih i teza postavljenih u brojnim tekstovima objavljenim po glazbenikovoj smrti čijom je divovskom sjenom zaklonjeno i ponešto od onoga što je stvorio za života, istinito, a što pogrešno i kolika je moć poigravanja sjećanjem.
Drugi Goldbergov problem njegova je pretjerana vidljivost. Naime, dok drugi biografi kako bi osobu o kojoj pišu učinili pravom zvijezdom (da ne kažemo „predmetom“ ili „objektom“) knjige, svoju prisutnost utišavaju, obavijaju paučinastom koprenom eteričnosti ili posve zanemaruju, Danny Goldberg čitatelju ne dopušta blagoslov zaborava i odmaka od činjenice kako je upravo on sve o čemu piše proživio, kako je sve ispričano iz njegove perspektive te kako ne postoji dionica Kurtova života u koju, u razdoblju od kasne 1990. pa do tragičnog travnja 1994. nije bio uključen). Postoje, naravno, i vrlo suptilni načini za provođenje takvih postupaka i oni čitatelja ostavljaju pod dojmom autorove diskretne prisutnosti, no autor knjige „Služeći slugi“ jasno daje do znanja kako je zvijezda ove knjige on, a ne Kurt Cobain. Kurtov život možda joj i služi kao temelj, ali Goldbergovi su upisi ono što je čini živom i, ako je Cobain objekt, Goldberg je neupitno njezin autorski subjekt i samim time u hijerarhiji moći iznad onoga o kojem piše.
Takav je položaj, daje se naslutiti, pokušavao zauzeti i za trajanja njihova suradničkog odnosa. U tu bi se slutnju mogle učitati mnoge negativnosti Goldbergove osobnosti, no „problem“ je, vjerojatno, „samo“ u tome što autor previše voli boju svojega glasa i previše uživa u pozornosti, a da bi njezino središte prepustio nekom drugom, pa bio on i Kurt Cobain. Dalo bi se raspravljati o tome je li takvo poimanje sebe i odnosa s drugima prilagođeno biografskoj ili uopće misiji memoarske proze (pa i publicistike), no u kontekstu gradnje uspješne menadžerske karijere, očito, itekako je nužno. Potvrđuju to brojni uspjesi što ih je Goldberg kroz godine nanizao, a i dijelovi u kojima kao menadžer kontekstualizira „Nirvanino“ djelovanje, opisuje utjecaje što su ih na bend ostavili tad popularni glazbenici kao i ocrtavanje „Nirvanine“ važnosti u popularnoj kulturi, najuspješniji su u tekstu. S gotovo jednakim uspjehom autor pristupa i demistifikaciji posla glazbenog menadžera, promjenama što su se u zanimanju pojavljivale u posljednjih nekoliko desetljeća, a vrlo je uspješan i kad podastire svoja sjećanja o Kurtovu interesu „za biznis“ i kad ga ogoljuje kao poslovnjaka vrlo svjesnog važnosti velike diskografske kuće, dobrog marketinga i učestalog pojavljivanja na MTV-u ne oduzimajući mu pritom ništa od njegove umjetničke važnosti ili uznemirenosti slavom čijom je aurom bio obavijen do posljednjeg dana. Ono u čemu Goldberg ne uspijeva detaljistički je prikaz odnosa između Kurta Cobaina, Davea Grohla i Krista Novoselica u danima nakon uspjeha „Neverminda“. Štoviše, preostala dvojica čine se kao tek povremeno prisutni statisti na pozornici života glazbene legende što možda i nije čudno jer menadžer daje naslutiti kako s ostatkom benda ima mnogo lošiji odnos no s Cobainovom udovicom, Courtney Love čiji je značaj golem i u njegovoj knjizi.
Danny Goldberg čitateljima, dakle, neće podastrijeti novi pogled na Kurta Cobaina, neće čak niti baciti novo svjetlo na stare, već dobro upamćene vizure, ali proširit će sliku o glazbenoj sceni s kraja osamdesetih i početka devedesetih i pokazati kako je izgledao život u grotlu nečega što će kasnije prerasti u legendu. Da je ova knjiga došla ranije njezina vjerodostojnost i važnost ne bi bile dovođene u pitanje. Isto tako, s najvećim žaljenjem valja primijetiti, da je hrvatski nakladnik uložio malo više truda u prijevod (i da Tihomir Tonković nije u njezinoj proizvodnji odigrao dvostruku, prevoditeljsko-uredničku ulogu) možda bi nespretni, nesretni, nelektorirani i neredigirani izrazi, a povremeno i cijeli odlomci, bili minimizirani što bi posljedično optimiziralo, ako već ne i povećalo čitateljski užitak.
Ovako, valja se zapitati o pravoj motivaciji pisanja i objavljivanja ovakve knjige. U tom smislu i naslov, „Služeći slugi“, nastao kao hommage jednoj od pjesama s posljednjeg „Nirvaninog“ albuma, „In Utero“, dobiva drugo značenje. Naime, dok Goldberg ističe kako je Kurtova namjera bila tom se pjesmom osvrnuti na uspjeh prethodnog albuma, on se sam referira na njezin prvi stih. „Teenage angst has worked out well“. Da, tinejdžerski se bijes doista dobro isplatio. U ovom je slučaju pitanje samo – kome?
Služeći slugi : Sjećanja na Kurta Cobaina
- Prijevod: Tihomir Tonković
- Profil 06/2020.
- 300 str., meki uvez
- ISBN 9789533137285
Danny Goldberg, glazbenih menadžer radio je s Nirvanom u trenutku njenog nevjerojatnog glazbenog uspjeha, kada je Kurt Cobain počeo prerastati u legendu. O tom vremenu, glazbi i prijateljstvu, pomiješanima s poslovima za Nirvanu, Goldberg progovara u ovoj knjizi, pisanoj četvrt stoljeća nakon Kurtova samoubojstva, iskrenoj i nemilosrdnoj i prema Kurtu i prema samome sebi.