Darko Macan i Igor Kordej : Maršal Bass
Maršal Bass
Baš se nekako pogodilo da je, u isto vrijeme kad sam naumio napisati riječ ili dvije o stripu Darka Macana i Igora Kordeja, na kioscima osvanuo najnoviji broj Texa. Ne bi ta koincidencija bila vrijedna spomena (Tex je na hrvatskim kioscima skoro četvrt stoljeća) da ovaj put nije riječ o novoj ediciji i reprintu prvog broja iz 1948. godine. Bernard Radovčić, vlasnik i urednik izdavačke kuće Strip-Agent/Ludens, procijenio je da je kraj druge dekade 21. stoljeća pravo vrijeme za izdavanje stripa iz prve polovice 20. stoljeća. S obzirom na to koliko već dugo njegovi stripovi opstaju na kioscima, svim mijenama trendova i zlogukim prorocima unatoč, valja toj odluci podariti nešto kredibiliteta. Izgleda da euro-western, makar bio i sedamdeset godina star, još uvijek ima znatan broj poklonika.
Zašto onda "Maršala Bassa" nema na kioscima? Ma koliko estetski, politički i ideološki bio udaljen od Bonellijevog i Galleppinijevog Noćnog Orla i dalje je riječ o euro-westernu, o usamljenim šerifima, pravednicima, bitangama, klošarima, psihopatima, konjima i divljim prostranstvima Amerike 19. stoljeća, o svemu za čime, ako je vjerovati Radovčićevoj procjeni, još uvijek vlada potražnja. Ako već klasični BD poput "Asterixa", "Lucky Lukea" i "Gastona" može završiti u izlogu kioska, kako to da domaći strip, proizveden u Francuskoj, ne može?
Uobičajeni sumnjivci ne bi bili uobičajeni da i ovdje nisu prisutni. Skupoća ulaska na kioske, krajnje upitan učinak povećane vidljivosti na broj prodanih primjeraka, već poslovična skeptičnost prema domaćem, a k tomu i nepoznatom naslovu, i sve tomu slično. No, uobičajeni sumnjivci nisu jedini, a vjerojatno ni ključni faktor neuspjeha svega novoga (pri čemu je 'novo' sve što nije bilo prisutno za jugoslavenskih dana) na kioscima u posljednjih dvadesetak godina. Dok priroda ključnog faktora još uvijek izmiče spoznaji (iako nam analiza ne manjka), ostaje nam pozabaviti se pitanjem zašto uopće marimo za sudbinu domaćih stripova na kioscima? Bi li, za koga i kako, bilo bolje da se "Maršal Bass" pojavio na kioscima, umjesto u knjižarama?
Samim bi autorima, vjerujem, bilo svejedno. Financijsku su konstrukciju zatvorili odabirom francuskog tržišta (a nema te hrvatske distribucije koja bi mogla konkurirati dobrom prijemu na francuskom tržištu), povećana vidljivost i nije neki faktor autorima koji su odavno Imena, a eventualna općekulturna "slava" (u nekom paralelnom svemiru gdje općekulturna publika obraća pažnju na roto-izdavaštvo), u kontekstu slobodnog djelovanja na međunarodnoj sceni, izgleda kao prijelaz s konja na magarca.
Iz izdavačke perspektive, povećani troškovi tiska i prava još bi bili i prihvatljivi (Marko Šunjić, vlasnik i urednik Fibre) je prije par godina izašao na kioske s Ortolanijevim "Ratmanom" i…. nije uspio) kad bi se iz ničega stvorio fond za ozbiljni marketing, bez kojega sve to i nema nekog smisla. Kako fonda za marketing nema, a nabrekli Fibrin katalog već godinama opstaje na račun usmene predaje, tako nema ni impulsa koji bi stvari pokrenuo s mrtve točke. Možda ovaj model konja i nije pobjednički no dok ide, svejednako ga se ne mijenja.
Što se tiče publike, Tex na kioscima daje naslutiti da ista još uvijek postoji, ali letimičan pogled na teme i žanrove globalne pop-kulture u svim njenim metamorfozama daje naslutiti da je western već desetljećima eksces, a ne pravilo i da su priče o rađanju američke nacije, sukobu civilizacije i divljine u relativno netaknutoj prirodi, priče nekog prošlog vremena s kojima suvremena publika ne zna ni što bi ni kako bi. Kao i svaki drugi žanr, western govori nama i o nama u tipskim obrascima i parabolama, no ikonička upečatljivost westerna, iscrpljena nakon stotina tisuća stranica strip-priča, prepustila je prvenstvo mlađim, dinamičnijim i prodornijim slikama.
S obzirom da ni jedan od tri ključna igrača nema ni koristi, a ni bog zna kakvog interesa od kioska, izgleda da se priča o kiosku kao bitnom mjestu distribucije stripa može konačno zatvoriti u isto ono mjesto iz kojega još povremeno kapnu westerni – u ropotarnicu povijesti. Na strip kao medij to nema nikakvog učinka. Na strip kao glasilo i ogledalo popularne kuluture - poslovičnog naroda - već ima, no veza popularne kulture i stripa dugo već postoji samo kao zgodna memorabilija u glavama i srcima očevidaca te sprege.
Možda je s "Maršalom Bassom" konačno došlo vrijeme da se i hrvatski strip upiše u europski i to na jedini smisleni način – kao citat i opće mjesto za stripove koji tek imaju doći.
Dok se veza stripa i popularne kulture još nekako održava na višedesetljetnim franšizama (čemu svjedoče globalni uspjesi Marvel/Disneyja i nejenjavajuća popularnost animea), na drugom kraju spektra otvoren je prostor igri, umijeću i umjetnosti, definiran i ograničen drugačijim pravilima. Negdje između ta dva pola smješta se "Maršal Bass" Igora Kordeja i Darka Macana.
I Macan i Kordej dio su svoje karijere posvetili franšizama na račun čega su im se otvorila vrata za autorske priče što je, u vremenu kad i strip-industrija živi od nostalgije i oprobanih recepata, tim veći uspjeh. Dok je prvi serijal "Mi, mrtvi" dočekan mlako (u Hrvatskoj, kad smo već kod toga, rasprodan), "Maršal Bass" je doživio daleko bolji prijem. Kako žanrovi žive od čitatelja, a francuska publika, još od Girauda naovamo, ljubi konje, ljubi revolvere i prljave, brutalne priče u kojima se briše granica između divljine i civilizacije, tako se i priča o prvom crnom šerifu, smještena u dekadentni društveni kontekst kakvom bi pozavidio i Jodorowsky, primila publike, a do kad će se držati ostaje za vidjeti.
"Maršal Bass" nije najbolji Macanov, a ni Kordejev strip. I jedan i drugi stvorili su daleko moćnije stripove i daleko upečatljivije scene. No, "Maršal Bass" je kvalitetan "blockbuster" i bio bi još i bolji da Macan voli western makar upola koliko i SF. I Macan i Kordej svjesni su zakonitosti žanra, karaktera francuskog tržišta i tradicije koja im je prethodila i unutar koje stvaraju vlastiti strip, no i jednome i drugome to je znanje tek podatna podloga za manipulaciju, za pričanje napete im priče i prezentaciju vlastitih sitnih, i ne tako sitnih bravuroznosti. Od spektakularnih Kordejevih masovki i divljih scena u blatu gdje, kao kod Hermanna, "svaki lik smrdi na sebi svojstven način", do Macanovih sporadičnih izleta u vesele bizarnosti s mrtvim bebama ili narušavanja tvrde atmosfere parafraziranjem šeretskog Brixyjevog jezika (vidljivog barem u hrvatskoj redakciji) "Maršal Bass" isijava zaraznu energiju i kreativno veselje kakvo se već godinama nije vidjelo u umornim, dugovječnim serijalama koji dominiraju francuskim tržištem.
I dok će francuski urednici, a s njima i francuska kultura, raširenih ruku prihvatiti profesionalce, neovisno iz koje države dolazili, hrvatska će kultura cijeloj toj stripovskoj raboti pristupiti s uobičajenom zadrškom. Možda je tako i bolje. Od prvih Maurovićevih konja, preko "Pilotea", "Spiroua", "Métal Hurlanta", "Poleta", "Vama", Trondheima, fanzina, "Q-a", "Sergeja" pa do najnovijih konja "Maršala Bassa" prošlo je gotovo stotinu godina. Stotinu godina neprekinutih utjecaja, citata, iščitavanja, preispisivanja i uzajamnog poštovanja. Ako se izdržalo toliko dugo bez značajnijeg upliva "službene kulture", izdržat će se i dalje.
Zbog odnosa snaga dviju kultura utjecaj je uglavnom bio jednostran, no možda je s "Maršalom Bassom" konačno došlo vrijeme da se i hrvatski strip upiše u europski i to na jedini smisleni način – kao citat i opće mjesto za stripove koji tek imaju doći. Tko god došao nakon njih, od Kordeja i Macana imat će štošta za naučiti.
Maršal Bass
- Fibra 11/2017.
- 144 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533213477
Arizona, 1875. Bivši rob, vojnik i skitnica, a sad farmer i obiteljski čovjek, River Bass postao je prvi crni zamjenik maršala Sjedinjenih Američkih Država... Polazeći od povijesnih osoba i činjenica, Darko Macan i Igor Kordej u 'Maršalu Bassu' nalaze način da klasičnim motivima westerna pristupe na svjež način.