Dragan Velikić : Bonavia
Vlak iz romana "Ruski prozor" nezaustavljivo gazi prošlost, sadašnjost i budućnost i u novom romanu Dragana Velikića "Bonavia". Vožnja kojoj čitatelj nije mogao odoljeti u prvom dijelu Velikićevog izvrsnog, Ninovom i nagradom Meša Selimović nagrađenog romana "Ruski prozor", zajedno s vagonima punima rasutog tereta i kvalitetne književnosti, skretanjem vlaka na nove tračnice, drugi i drugačiji smjer i nova težišta, nastavila se na stranicama romana "Bonavia".
Ne samo kretanje sa svim svojim neravninama, kratkotrajno zaustavljanje na stanicama i uvijek novi odlazak, ne samo traganje za putanjom, pomicanje skretnica, iznenadno mijenjanje smjera u posljednji tren, patološka zaljubljenost u čvorišta, tu koncentraciju mogućnosti što se nudi na jednome mjestu i u njemu istodobno eksplodira u svim (dozvoljenim) pravcima, već i Velikićevo zavodljivo esejističko zgušnjavanje misli u pravorijek razuma, kao i likovi premreženi sudbinskim tračnicama – sve je tu. Čak i uspješnije kadrirano, preciznije i zavodljivije (ali i ponešto laganije štivo) od "Ruskog prozora".
Počevši od samog naslova, roman "Bonavia" (sretan put) pozdravom najavljuje početak putovanja, početak rasplitanja (ili kod Velikića baš suprotno, uplitanja) priče čiji je polazišni kolodvor, početna stanica u prvom retku teksta romana, obilježen uskličnikom i naznačen kao mjesto zločina – složenicom koja će tek na kraju, u posljednjem (devetom) poglavlju knjige, u zaokretu koji stavlja fikciju pod povećalo i novo razmatranje, te produbljuje značenje naslovu romana, biti istinski razotkrivena.
"Bonavia" je roman o ljudskim sudbinama, o generacijama sudbina i onome što jedna generacija drugoj predaje u naslijeđe, rasuti teret obitelji koji se u svakome pojedincu, članu obitelji, zrcali (u određenoj pojačanoj/smanjenoj mjeri) u postupcima koje čini, odlukama koje donosi, vezama koje stvara s drugim ljudima, ljubavima koje pokušava imati i koje uništava, te putovima koje odabire. Na upitnik o vlastitom identitetu i osobnosti koji se nalazi iznad glave čovjeka koji se pita 'zašto', "Bonavia" je odgovor, "Bonavia" je 'zato'.
Priče protagonista koje Velikić postupno uvodi u roman, tek usput ih spomenuvši, da bi ih u sljedećem poglavlju postavio u krupni plan, kroz njihova promišljanja otkrivaju živote ličnosti koje su u vlastitoj nutrini, što god radile, u neprestanoj potrazi za malenim komadom sreće i ljubavi. Njihove priče su kao istovremeno vučene crte sudbine po praznom komadu papira: naizgled nepovezane, onda paralelne, pa presječene, ovlaš dodirnute, poput uvećane karte željezničke mreže na čijim se tračnicama vlakovi ne samo kreću, već i sudaraju, prevrću, kvare i zastaju, i što priča više napreduje, to autor otkriva sve veći dio slike, davši na kraju na uvid i čitavi kadar, lica svih putnika i potpuni sadržaj njihove prtljage.
Velikić piše (kroz) likove s Balkana, ljude iščupanog korijenja, ali koji svoje korijenje uporno nose sa sobom i u koju god zemlju da ga ubodu, ono izdancima ruje po tlu onih koji su u prethodnim generacijama to korijenje kojekuda i zbog koječega zakapali. A dolje pod zemljom izmiješano korijenje prošlosti predaka magnetskim silnicama čudesno spaja živote onih koji koračaju gore iznad, koji žive.
Lik Danijela iz "Ruskog prozora", čija majka živi pod motom: 'Ako se dobro organizuješ, sve ti je usput', a sve svoje opsesije redom, pravilima i planovima je prenijela na sina, u romanu "Bonavia" doživljava renesansu, biva razrađen još detaljnije. U "Bonaviji", romanu o očevima koji se udaljavaju, nerazmijenjenim i prešućenim riječima muškaraca, o majkama koje pokušavaju prići još bliže, a već su tu, guraju, a bliže ne mogu, lik pravilima oblikovanog pojedinca biva ispisan do kraja, na tužan, smiješan i dobro promišljen način. To ne znači da u otvorenoj obiteljskoj kutiji u koju je Velikić uronio nema još zanimljivog materijala, da je potrošen. Štoviše.
U književno tkivo romana, uz promišljanje o izmještenim likovima, jedinkama u potrazi/bijegu za ljubavlju i odgovorima, Dragan Velikić ne zaboravlja utkati i osvrt na (i osudu) politiku i vrijeme koje je unakazilo život u zemlji iz koje potječe, a o čemu se nije ustručavao pisati ni kad je bilo aktualnije, u kolumnama, van polja svoje fikcije. Dotaknut će se tako i Miloševića i bombardiranja Beograda, a jedan će ženski lik u romanu napustiti Srbiju nakon ubojstva premijera, potpuno razočarana, izgubljene nade u moguće bolje sutra. Velikić tako miješa nekoć i sada, ovdje i negdje drugdje i čini to jako dobro, bez kompromisa, ne pristajući na stilski podbačaj i misaone pucnjeve u prazno.
Bogati nasad toponima, gradova, kavana, šetnica, hotela i ulica buja preko rubova romana i ako ih se dobro promotri točno se može vidjeti tragove šavova kojima Velikićevi likovi pokušavaju povezati sva ta mjesta, narušene međusobne odnose i sami sebe, šavove koje moraju neprestano iznova praviti, nikako mirovati, stalno se kretati, udaljavati, koračati, da se ne bi sve raspalo i poklopilo ih.
Premreživši tako Europu (i šire) svojim sjajno i snažno profiliranim likovima, i likove njihovim lutanjima i sudbinama, Velikić je kroz osam poglavlja romana "Bonavia" uspio sastaviti uvjerljiv i čvrst kolaž kojim je udružio pitanja s odgovorima, prošlost sa sadašnjošću, ali i sebe sa cjelinom, ubacivši na kraju, u devetom poglavlju, u čitavu priču (da li je vjerovati piscu) dijelove vlastite biografije – odgovor na pitanje „zašto se pobogu roman zove ‘Bonavia‘“ koje se iz poglavlja u poglavlje čitatelju čitavo vrijeme nadvija nad glavom.
Svojim je novim romanom Dragan Velikić potvrdio status jednog od najboljih romanopisaca s prostora bivše države, prozaika koji zavidnim stilom i lucidnim minijaturama (pa i kad je koja od njih sastavljena od recikliranih dijelova njegovih kolumni) može ispuniti očekivanja i najzahtjevnijih čitatelja.
Dragan Velikić: "Bonavia"
Meandar Media, 2013.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )