Dunja Matić : Mirovanje
"Mirovanje", 605. knjiga V.B.Z.-ove biblioteke Ambrozija, ujedno je treći roman riječko-splitske autorice Dunje Matić (Split, 1988.), članice neformalne književne skupine Ri Lit. (Tea Tulić, Željka Horvat Čeč, Milan Zagorac, Davor Mandić i dr.). Ranije je objavila romane "Troslojne posteljine" (Studio TiM, Rijeka, 2017.) i "Sinestezije" (Vertia, Rijeka, 2019.).
Mirovanje
Roman "Mirovanje", podijeljen u dva dijela i pedesetak naslovljenih poglavlja, semantički je usredotočen na nekoliko manje-više društveno aktualnih činjenica, među kojima je egzistencija anksioznog pojedinca polazište autoričine opservacije. Usprkos uglavnom intimističkoj atmosferi romana koji funkcionira kao zbir pseudodnevničkih zapisa, tu bih činjenicu svakako volio istaknuti kao angažman – upozorenje na minorizirani, pa i tabuizirani problem anksioznosti i srodnih stanja poput, primjerice, depresije. Naime, prema istraživanju Hrvatskog psihijatrijskog društva (portal Večernji.hr, 6. 7. 2021.), u Republici Hrvatskoj samo od depresije boluje oko 400 hiljada stanovnika. Istovremeno, problem stereotipa nerijetko rezultira neadekvatnom reakcijom oboljelog pojedinca i njegove neposredne okoline. U tom smislu, čak i ukoliko autorica nije gajila tu ambiciju, romanu možemo dopisati edukativni predznak.
Jedna od okosnica romana suživot je nje (povremene pripovjedačice) i njega, partnera koji prema njenoj borbi s psihofizičkim tegobama gaji razumijevanje bivajući joj stalnim osloncem. Naime, tegobe izazvane anksioznošću popraćene su fiziološkim problemima kao što je tzv. čokoladna cista (Sve će biti u redu). Stoga ne čude na mahove ekspresionistički opisi poput onoga da je „endometrij kao korov“. Okolnosti pripovjedačici/protagonistici ne idu na ruku: naime, njena je egzistencija, kao i egzistencija većine, svedena na konfrontaciju ambicije i prirode (Mirovanje). U svijetu izazvanom takvim stanjima ili u stanjima uzrokovanim takvim svijetom, latinski prestaje biti jezik poezije i postaje jezik dijagnoze (Preuzmi), a stalna dostupnost kao simptom spomenute konfrontacije opisana je kao „sistemsko slamanje duše“ (Odbrojavanje). „Duh vremena“ o kojem je posredno riječ utoliko može biti opisan tvrdnjom da se „droge ne odbijaju“ (Pomoć), pri čemu noć, o čijoj je magiji razmjerno nedavno pisala Dorta Jagić ("Noć na zemlji", 2020.), predstavlja utočište opisano kao vrijeme knjiga, mira i muzike (Planovi).
Spomenuta konfrontacija objašnjena je vezom novca i sreće (Ono što s tim napraviš) i iz tog saznanja proizlazi većina kritičkih komentara u tekstu. Neostvarenost spomenute relacije rezultira, primjerice, nostalgijom. Ona može biti posredna (Rijeke ljudi ujutro su ustajale i odlazile na posao) ili neposredna (Odbrojavanje). Epizode posredne nostalgije pritom su kako kritika financijske podcijenjenosti intelektualnog rada (Nije kasno) ili eksploatacije kao suvremene tržišne logike (Vampiri), tako i pseudohistorijske revalorizacije koja neminovno vodi u revizionizam. Njena je porodica, čemu osobito svjedoči majka, stasala na antifašističkoj baštini. Ta činjenica odigrala je ulogu pri selidbi iz Splita u Rijeku, bastion lijeve misli. Što ne znači da protagonistica ne prepoznaje moguću svedenost lijevih tendencija na folklor. Manifestaciju ideologije tako opisuje kao klišej (Uvijek isto iznenadno), pritom ironično dodajući da se „naši skrinsejveri bore protiv kapitalizma“. Ironijski komentar svedenosti borbe na EPK-ovsku izvedbu Bella ciao (Opera industriale, 1. februara 2020.) podsjeća na prijeteću entropiju identitetski poljuljane ljevice, ne samo u postjugoslavenskom prostoru.
Istovremeno, progresija konzervativizma ne jenjava. Otud pitanje „Što je brak bez djece?“ (Ubit´ babu) koje je, mada ne izrijekom, impostirano u prvi red vrijednosnih imperativa umiruće, premda donbakovićevske Hrvatske. I otud prizor mrtvog goluba u stanu (Majka je promijenila program), podsjetnika da mrtvo tijelo nosi sjećanje na pokret, a da ga „zazivanje duhova“ neće oživjeti. Bila bi to aluzija na red „industrije, rocka i partizana“ u Operi industriale, tri reda prošlosti koju reanimirati ne može prigodničarska reminiscencija.
Roman nas zatim uvodi u period lockdowna izazvanog pandemijom koronavirusa (Petak trinaesti) koji je svoj pečat ostavio na mikroplanu (prisilna izolacija pojedinca) i makroplanu (gubitak radnih mjesta). Prisjećanje na nedavni lockdown pritom nudi barem dvije perspektive. Jedna znači ispunjenje čežnje za mirovanjem, a druga njegovu socijalnu katastrofičnost. Potonja je perspektiva (U miru) ilustrirana tvrdnjom protagonističine prijateljice da je „ratno stanje bolje od pandemije“, pojašnjavajući to tadašnjim odlascima u jazz-club u Zagrebu. Takva ilustracija ukazuje na različitost rakursa koju Hippolyte Taine (1828. – 1893.) dijelom obrazlaže tezom o rasi, miljeu i trenutku: Zagreb, Split i Rijeka, srećom, uglavnom su bili pošteđeni ratnih stradanja, pa se u njihovim jazz-clubovima valjda i moglo nesmetano plesati. Jednako tako, ukazuje i na slabosti obrambenog mehanizma suvremenog pojedinca koji trenutnu izolaciju na ljestvici užasa pretpostavlja samom ratu. Još jedna upozoravajuća natuknica o lockdownu tiče se porasta obiteljskog nasilja na koje nije ponuđen pravovremen i pravovaljan institucionalni odgovor. Pandemijske su slike pritom prožete anegdotalnim intervencijama, što rezultira liričnim mozaikom čitalački ugodne introspekcije.
Drugi dio knjige ujedno nas navodi na zaključak prema kojem je mogući protagonist sam Grâd, neimenovana Rijeka i njeni fragmentarni portreti (Dva nebodera, Bili smo visoko, Mačke). Poglavlje o dva nebodera čitaoca upoznaje s riječkim i sušačkim neboderima te ljudima zaslužnim za njihovo podizanje, Marcom Arborijem i Josipom Pičmanom. Arborijeva priča podsjeća na tradicijsku narav loših navika na ovim prostorima, a Pičmanova na njihove žrtve. Važnost izrijekom neimenovane Rijeke, sa svim vrlinama i manama koji joj pripadaju, manifestira se i onda kada ona i on odlaze drugdje. U Split, primjerice, čija je tranzicija iz grada Miljenka Smoje u grad Željka Keruma ilustrirana grafitom Mrzin školu i Srbe. Posrijedi je predpandemijski događaj (februar 2019.) zabilježen u medijskom prostoru, no ubrzo i zaboravljen. Roman tako dođe i kao podsjetnik na „nepodnošljivu lakoću zaboravljanja“, onda kada je zaborav istovjetan zlu.
Tu je, naposljetku, i ona reminiscencija na rat koja bi osobito generacije rođene ranih osamdesetih mogla nasmijati. Riječ je o iskustvu čitanja pisama vršnjaka iz različitih dijelova svijeta koja su nerijetko pristizala s humanitarnom pomoći. Ta su pisma u pravilu bila prožeta infantilnom vršnjačkom znatiželjom proizašlom iz uvjerenja da jugoslavenski vršnjaci odrastaju u sredinama kakve bi odgovarale tzv. zemljama Trećeg svijeta: bez crtanih filmova, videoigara, stripova i sličnih zadovoljstava „zapadnjačkog djetinjstva“ s početka devedesetih. Kada bolje razmislim, spomenuta reminiscencija, nakon što nas nasmije, vjerojatno će rezultirati gađenjem. Baš kao i očajavanje zbog dvomjesečnog lockdowna koje naposljetku poprima značajke groteske (Mačke). Takva slabost, a o njenoj nam prirodi ponešto možda može reći teorija uloga američkog sociologa Ervinga Goffmana (1922. – 1982.) spomenuta u kurzivom pisanom ulomku (Kulturan čovjek), upućuje na dramatičan pad socijalnog imuniteta i reperkusije koje iz tog procesa proizlaze. Otud imperativ udovoljenja vlastitom egu i onda kada on znači ugrozu okoline. Otud socijalni darvinizam. I otud, pored drugih izvorišta, rastući problem anksioznosti i depresije čiji nosioci, umjesto na razumijevanje, najčešće nailaze na cinizam okoline.
Usprkos utisku da se nekoliko poglavlja čine suvišnima (Joker, Ona i ja) i pored skretanja fokusa s odnosa nje i njega na odnose koji se čine znatno manje relevantnima (to se ne tiče pitanja porodice, već gdjekad ispraznih epizoda s kolegicama i kolegama s posla), možemo govoriti da je "Mirovanje" Dunje Matić zanimljiva knjiga. Možda i zbog prividnog paradoksa: anksiozna protagonistica koja čezne za mirovanjem, onda kada se ono dogodi kao društvena nužda, osjeti čežnju za neposrednom interakcijom. Paradoks je prividan jer premošćivanje anksioznih barijera uslovljeno društveno izvanrednim okolnostima može polučiti tek kratkoročni efekt.
Tu su i reference na popularnu kulturu, osobito film i muziku. Možemo izdvojiti film Atlas oblaka (2012.) Lane i Lilly Wachowski te Toma Tykwera, adaptaciju istoimenog romana Davida Mitchella iz 2004. Ili pjesmu Águas de Março (1972.) Antônija Carlosa Jobima (1927. – 1994.) koja je, kako piše, „posvećena kišama Rio de Janeira i mjesecu ožujku kada poplave niz ulice nose granje, kamenje, usamljenost, staklo, kravate, život, sunce, sve.“
Valja ukazati i na protočnost teksta. Rečenica je uglavnom neopterećena zalihosnim elementom. Stilski je pritom gdjegdje obilježena metaforom, što joj daje na poetičnosti (moje tijelo od brusnica i badema). Na angažman u vidu ideološke kritike ili samokritike kao na nedovršeni dijagnostički postupak čiji krajnji rezultat naslućujemo dovoljno je upozoreno.
Mirovanje
- V.B.Z. 09/2022.
- 188 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789535205180
'Mirovanje' Dunje Matić naglašeno je urban rukopis, a optikom pa i tematikom savršeno bi funkcionirao u Barceloni ili Kopenhagenu. Ipak, taj fino uslojen roman koji zavodi mekim intimizmom pseudodnevničkih zapisa izrazito je lokalno i situacijski obojen, ukotvljen ne samo u riječki postindustrijski ambijent, nego i u specifičan trenutak, pa tako predstavlja književni otisak i jednog globalnog iskliznuća.