Erica Johnson Debeljak : Dobro mi idu transformacije i to je ono što mi je pomoglo da preživim
Kako nastaviti živjeti nakon gubitka osobe s kojom smo izgradili život? Iako smo s gubicima svojih voljenih neprestano suočeni, o tugovanju rijetko govorimo. Kad joj se urušio svijet nakon smrti supruga, cijenjenog slovenskog pjesnika, esejista i publicista Aleša Debeljaka, Erica Johnson Debeljak odlučila je učiniti upravo to: govoriti – pisati o tuzi i boli koji su je preplavili i paralizirali, o potrebi da se preživi stvarnost u kojoj je jedno srce prestalo kucati, o svojoj borbi za pronalazak utjehe i razrješenja, za svoju obitelj, o tome kako je sve to prolaziti pred očima javnosti. Odlučila je raščlaniti taj proces do najsitnijih dijelova i onda sve te rasute komadiće sebe i svojeg života okupiti u knjizi i ponovo spojiti. Njezina knjiga "Djevica, supruga, udovica, kurva" (2021.) dramatična je priča o gubitku koja je obilježila slovensku književnu produkciju i bila najprodavanija knjiga u Sloveniji te je izabrana za knjigu godine na 37. slovenskom književnom sajmu.
Erica Johnson Debeljak (1961.) autorica je, prevoditeljica i kolumnistica Dela. Diplomirala je francusku književnost na Sveučilištu Columbia u New Yorku, te magistrirala ekonomiju na Sveučilištu New York. Godine 1993. seli se u Sloveniju gdje se udaje za pjesnika Aleša Debeljaka (1961.-2016.) te se počinje baviti književnim, novinarskim i prevoditeljskim radom. Prvu knjigu eseja "Strankinja u kući domaćih" objavila je 1999. Slijede knjige "Srečko Kosovel: Pjesnik i ja" (2004.), zbirka kratkih priča "Tako si moj" (2007.), memoari "Zabranjeni kruh" (2010.), te romani "Antifa Zona" (2012.) i "Tvornica bicikla" (2015.). Suurednica je i autorica uvodnog eseja u neobičnoj knjizi sastavljenoj kao posveta njezinu pokojnom suprugu "Saj grem samo mimo: Razglednice Aleša Debeljaka" (2018.).
Njezin autofikcijski roman "Djevica, supruga, udovica, kurva" s jedne je strane emotivna potraga za vlastitim ja nakon rušenja jednog svijeta, a s druge dekonstrukcija pojma udovice, od biblijskih priča pa sve do danas: svoju knjigu memoara o gubitku muža i periodu koji je uslijedio Erica je proširila studijom pozicije udovice koju nameće društvo, pa je u tom smislu ovaj roman i studija ženske snage kroz povijest – on nije samo analiza osobnoga susreta s tragedijom, već i fascinantna studija udovištva.
Erica je u Kaliforniji u posjetu majci kada dobije vijest da je njezinog slavnog supruga udario kamion. Nije jasno zašto se Aleš uopće našao na tome mjestu – od početka postoje spekulacije da se ubio. Da bi se vratila u svoju novu realnost koja joj je potpuno nepojmljiva, Erica mora obaviti mučno prekooceansko putovanje, okružena strancima. Čim sleti u Sloveniju, usisa je vrtlog: cijela zemlja oplakuje svog zlatnog sina, bjesne nagađanja o tome što se dogodilo. U prvom tjednu mora planirati javni sprovod. U mjesecima koji slijede mora se nositi s birokracijom smrti u stranoj zemlji koju naziva domom: policijsko izvješće, činjenica da joj je muž umro bez oporuke, centar za socijalni rad – jer jedno je dijete, od troje, maloljetno. Utjehu – ublažavanje neumoljive emocionalne boli – pronalazi u rukama mladića koji je bio Alešov student.
Knjigu "Djevica, supruga, udovica, kurva" u nas je u hrvatskom prijevodu Anite Peti-Stantić objavila nakladnička kuća Fraktura, a Erica Johnson Debeljak tim je povodom početkom rujna boravila u Zagrebu kao gošća Festivala svjetske književnosti. Iskoristili smo priliku da s ovom američko-slovenskom autoricom popričamo o tome kako je pronašla način da se oprosti od ljubavi svog života, kako ju je ta smrt promijenila i što joj je pomoglo utabati put prema novom životu i razumijevanju same sebe.
Djevica, supruga, udovica, kurva
Gea Vlahović: Kada ste odlučili da ćete napisati intimne memoare o svojem suočavanju sa smrću supruga i razdoblju koje je uslijedilo? Je li to za vas bio i terapeutski proces? Može li književnost ponuditi utjehu?
Erica Johnson Debeljak: Vrlo brzo nakon što mi je suprug umro osjetila sam da ću morati pisati o tome, jer je to bio najveći i najpotresniji događaj koji sam ikada proživjela. I, da, bio je to terapeutski proces. Kada se dogodi ovakva užasna trauma ili gubitak, kronologija vašeg života se prekida. Ništa više nema smisla. Prošlost se više ne ulijeva u sadašnjost koju ste poznavali, u budućnost koju ste očekivali. To je neka vrsta kaosa, skoro pa ludilo. Jedini način da preživite takav lom je da rekonstruirate kronologiju svog života kako bi on ponovno imao smisla, a to je moguće samo kroz pripovijedanje. Ovo ne vrijedi samo za pisce, već za svakoga tko pati od goleme tuge ili traume.
Ali u ovom mi se kontekstu ne sviđa ograničena definicija terapije kao nečega što podrazumijeva privatni proces, ležanje na terapeutskom kauču i prolaženje svega toga negdje u nekoj zatvorenoj sobi, i ustrajem na javnoj ili kolektivnoj prirodi pisanja i objavljivanja knjiga poput ove. Ustrajem u tome da je vrsta životne transformacije kroz koju sam prošla nešto što treba podijeliti čitavo društvo. Ustrajem na nužnosti povezanosti s vanjskim svijetom. U tom smislu, pisanje ove knjige bilo je prije obred prijelaza nego terapija; način da natjeram vanjski svijet da sudjeluje u epskom iskustvu smrti i gubitka kroz koje sam prošla. I apsolutno, da, književnost može biti utjeha, ne samo za pisca nego i za čitatelje.
Roman je i antropološka studija udovištva kroz povijesne i mitološke prikaze Udovice, koje povezujete s različitim fazama procesuiranja, osvještavanja i naposljetku preuzimanja kontrole nad svojom "udovičkom sudbinom". Kako ste došli na tu ideju?
Kad je Aleš umro, nisam imala gotovo nikakvo iskustvo smrti, gubitka i tugovanja. Osjećala sam se strašno izgubljenom, strašno slabo opremljenom da se nosim sa svojom novom situacijom, pa sam počela čitati o tome. Prvo sam čitala klasike, kao što je Kubler-Ross. Čitala sam i o smrti općenito, o povijesti našeg doživljaja smrti i zašto se danas nalazimo u onome što veliki filozof smrti Philippe Aries naziva erom poricanja smrti. Smrt je nekada bila poznata i bliska, kada su ljudi umirali kod kuće i postojala je stvarna blizina smrti, a sada je ona strana i čudna i zbog toga mnogo strašnija. A onda sam jednog dana isto tako shvatila da mi se zbog smrti muža srozao društveni položaj, da je, kad sam od žene postala udovica, moj položaj u društvenoj hijerarhiji (žena) oslabljen. Ta me spoznaja toliko zaprepastila da sam svoju pozornost usmjerila na udovice i, iako nikad prije nisam previše razmišljala o njima, kad ih jednom počneš tražiti, nalaziš ih posvuda: u književnosti, u mitovima, u Bibliji, i fascinantne su. Odmah sam znala da ću priče o tim veličanstvenim ženama uklopiti u svoju priču.
Tamara, Judita, Hekuba, Penelopa, Gertruda, Roop… kako ste ih odabrali? S kojom se najviše poistovjećujete?
Svako poglavlje moje knjige nosi naslov jedne ikoničke udovice, a tu je i mnoštvo onih koje ja nazivam pomoćnim udovicama, koje se množe kako se knjiga nastavlja, sve dok ne postanem jedna u velikom zboru ožalošćenih žena. Imala sam već na početku sreće što sam naletjela na zbirku akademskih eseja o udovicama – sreće zato što postoji tako malo sadržaja o udovicama – naslovljenih “Između siromaštva i lomače”. Eseji se uglavnom bave udovicama u zapadnim društvima od ranih biblijskih vremena, ali dva su o nezapadnim udovicama – u islamu i u Indiji. Pročitala sam ih odmah na početku svog istraživanja i u njima se spominju gotovo sve moje udovice, tako da su mi poslužili kao izvrsna polazišna točka da saznam više o tim ženama.
Ustrajem u tome da je vrsta životne transformacije kroz koju sam prošla nešto što treba podijeliti čitavo društvo. Ustrajem na nužnosti povezanosti s vanjskim svijetom. U tom smislu, pisanje ove knjige bilo je prije obred prijelaza nego terapija; način da natjeram vanjski svijet da sudjeluje u epskom iskustvu smrti i gubitka kroz koje sam prošla.
Izabrala sam udovice čije su mi priče bile fascinantne i koje su odgovarale temama moje knjige – Tamara postavlja glavne parametre udovištva i predstavlja ženski opstanak, Roop predstavlja tijelo i progon udovica i žena u patrijarhalnim društvima, Judita predstavlja bijes i žensku žestinu, kraljica Gertruda seksualnu udovicu ili onu koja se ponovno udaje. Pisanje je bilo vrlo emotivno: na početku svakog novog poglavlja moje su me udovice odbijale – ah, ova je previše poslušna, ova previše žrtva, ova previše kreposna – ali tijekom samog procesa, razrađujući ih, pronalazeći paralele s mojoj vlastitom pričom, zaljubila sam se u njih i onda mi je bilo teško reći im zbogom na kraju poglavlja i započeti proces iznova. Kad bih morala odabrati jednu od njih, bila bi to Judita jer je bila tako žestoka, čak ubojita, istinska heroina. Neki je suvremeni feministički mislioci prozivaju jer je koristila svoju žensku ljepotu da bi pobijedila i jer je ubijala za Izrael, za patrijarhat, ali meni je njezina veličanstvenost i pravednost neodoljiva.
Aleš Debeljak bio je jedan od najvažnijih slovenskih suvremenih pjesnika i intelektualaca, cijenjen diljem regije, kako sami kažete u knjizi, "zlatni sin Slovenije". No, tko je on bio vama, "kakav" je bio vama? Kad se otklone svi slojevi javne persone, tko je bio Aleš Debeljak i što je njemu samome bilo najvažnije?
Kad se uklone svi slojevi javne osobe, tko je bio Aleš Debeljak i što mu je bilo najvažnije? Mislim da bih morala napisati još jednu knjigu da odgovorim na ovo pitanje. Aleš je bio jedan fascinantan, talentiran, višestran čovjek velika srca, divan suprug i otac, sin i brat. Bilo bi teško znati gdje započeti a gdje završiti takav opis. Važan mu je bio svaki element njegova vrlo bogatog života: njegovo stvaralaštvo i poezija, njegov javni i moralni angažman oko najvažnijih pitanja današnjice, njegov privatni život i obitelj. U ogromnoj korespondenciji koju sam primila nakon njegove smrti mislim da su me najviše pogodila pisma i e-mailovi u kojima je pisalo: bez njega ne bih postao profesor; bez njega ne bih postao novinar; nisam ga dobro poznavao, proveo sam samo jedno popodne u njegovu vrtu, ali promijenio mi je život. Mislim da je to izvanredna i rijetka kvaliteta, sposobnost da inspirirate druge.
Supruga ste upoznali u New Yorku, kao mlada investicijska bankarica u usponu. Kako danas gledate na to vrijeme? Žalite li za ičim? Iz današnje perspektive, čini li vam se da ste nešto veliko i važno propustili odlaskom iz SAD-a?
Nećete vjerovati, ali uopće ne. Imala sam, i još uvijek imam, divan život u Sloveniji. Ne samo da sam tu dobila veliku ljubav i obitelj, već je i moj život spisateljice započeo dolaskom u Sloveniju, a to je za mene bilo iznimno važno. Naravno, bilo je zabavno u New Yorku u 80-ima, sve je prštalo od energije, ali meni nikad nije osobito odgovarala karijera u visokim financijama. Mogla sam to raditi, ali nisam vjerovala u to, i bila sam spremna na promjenu kad sam upoznala Aleša. Život egzilanta, čak i dobrovoljnog, emocionalno je težak; nije to život za osjetljive duše, a osjećaj otuđenosti i hibridnosti nikada istinski ne prestaje. Ali gledajući sve to iz današnje perspektive zapravo mi je i drago da sam pobjegla iz Amerike, iz toga kakvom je danas postala, iako nas u Europi možda ove godine čeka jedna vrlo hladna zima. Nadam se da ćemo uspjeti očuvati međusobnu solidarnost.
Dobro, ali kako od investicijske bankarice postaje spisateljica? Koliko je vaš put oblikovan time što je vaš suprug bio književnik? U knjizi kažete nešto vrlo zanimljivo, da ste se na neki način u Sloveniji ponovo rodili iz braka s Alešom, kao Eva iz Adamova rebra…
Pa svakako sam neke prilike dobila zahvaljujući tome što sam se odmah počela kretati u elitnim slovenskim književnim i novinarskim krugovima. Moj prvi tekst bio je feljton u Delu pod naslovom "Strankinja u kući domaćih", a do njega je došlo jednostavno zato što je urednik – koji bi, kad bi nazivao naš stan umjesto Aleša vječito dobivao mene – na kraju predložio da napišem nešto o svojim dojmovima o Sloveniji iz pozicije Amerikanke. Slovence je jako zanimalo što outsideri misle o njima, tako da sam odmah pronašla nišu. Bilo je to u danima prije interneta i rečeno mi je da je feljton bio jedan od najfotokopiranijih serijala u povijesti tog lista. Na kraju je od njega nastala moja prva knjiga.
Ali onda sam se prilično navukla na pisanje; na kraju sam stekla magisterij iz kreativnog pisanja i nastavila pisati u različitim žanrovima. Što se tiče metafore o Evi načinjenoj iz Adamova rebra, nemojmo previše simplificirati! Jer ja isto tako govorim i o aroganciji te konkretne biblijske maštarije. Naposljetku, žene su te – ne muškarci – koje su rodile doslovno sve ljude na svijetu. Ali u mojoj osobnoj životnoj priči ja sam došla živjeti u Alešovu zemlju, govoriti njegov jezik, postati spisateljicom i, na neki način, u tome sada nalazim veliku utjehu. On je još uvijek u meni u tom smislu, u smislu da me "stvara" ili "formira". Ali naravno, i ja sam "stvorila" njega. U odnosima, mi "stvaramo" jedni druge. Recipročno je.
Naslov knjige je sugestivna metafora osnovnih postaja križnoga puta ženske sudbinske određenosti definirane kroz patrijarhalnu mušku skalu vrijednosti. Je li Slovenija doista tako okoštala u patrijarhalnim arhetipovima kako se da iščitati iz vaše knjige? Kako se na to priviknula jedna progresivna urbana Amerikanka?
U pravu ste u načinu kako tumačite naslov, ali neobično je što mislite da ta patrijarhalna ljestvica vrijednosti i njeni ženski arhetipovi postoje samo u Sloveniji. Mislim da je patrijarhat prilično univerzalan ali se, naravno, različito manifestira na različitim mjestima. Žene u bivšim socijalističkim zemljama poput Slovenije i Hrvatske, i općenito u europskim socijaldemokracijama, imaju daleko bolji položaj od “progresivnih urbanih američkih žena”. Američki feminizam možda jest doveo do određenih praksi i koncepata političke korektnosti, me-too, pristanka, takvih stvari; ali sjetite se da u Americi ne postoji čuvanje trudnoće, da ne postoji rodiljni dopust, a sada ni ustavno pravo na pobačaj, što znači da su žene izgubile svoje pravo na osnovnu zdravstvenu zaštitu. Mnoge žene u Americi sada ne samo da ne mogu kontrolirati svoj seksualni i reproduktivni život, već mogu i umrijeti zbog izvanmaternične trudnoće ili prirodnog pobačaja. Stoljećima smo unazađene.
Obrazovanje ste stekli na nekim od najprestižnijih američkih sveučilišta. Koliko vas je to odredilo? Tko su vaši intelektualni i književni preci, vaši uzori? Uzimate li neke i iz velike američke tradicije?
Voljela sam studirati i učiti francusku književnost no, iako sam bila odlična studentica, nikada nisam razmišljala o doktoratu. Kasnije sam to Alešu objasnila svojim uvjerenjem da nemam ništa originalno za reći na akademskom polju. Nasmijao se i rekao da kad bi doktorirali samo ljudi koji imaju nešto originalno za reći, ne bi bilo baš puno doktora znanosti. Oduvijek sam puno čitala, uglavnom iz užitka, ali i radi istraživanja, tako da je teško sažeti cijeli život čitanja. Što se tiče nefikcije ili memoara, žanra mnogih mojih knjiga, ugledala sam se na američke velikane, poput Joan Didion, Annie Dillard, Vivian Gornick. Ali stilsko majstorstvo i inspiraciju tražim i u drugim žanrovima. Sada, budući da se moje zanimanje za položaj žena nastavlja – posebno starijih žena, žena koje nisu u vezama, seksualno neovisnih žena – posljednjih godinu dana čitam gotovo isključivo djela ženskih autora. Zanima me kako žene 'pišu' tijelo, spol, godine. Čitam autorice kao što su Otessa Moshfegh, Leïla Slimani, roman "Grudi i jaja" Mieko Kawakami.
Što trenutno čitate?
Danas poslijepodne čitala sam zbirku Slavenke Drakulić "Nevidljiva žena i druge priče".
U knjizi iznosite informiran, ne osobito laskav pogled 'iznutra' na slovensko društvo i neke njegove 'vrijednosti' iz pozicije osobe koja je istodobno i outsider i insider. Kako su knjigu doživjeli vaši susjedi Slovenci? Vide li Slovenci sebe tako kako ih vi prikazujete?
Mislim da i ovdje sužavate opseg “vrijednosti” predstavljenih u knjizi – strah od smrti, strah od autsajdera, patrijarhalne vrijednosti – kao specifične za Sloveniju, dok ja mislim da su to univerzalne vrijednosti. Uzmimo za primjer nagađanja i tračeve koji su me toliko povrijedili nakon Alešove smrti. To bi se dogodilo i u Zagrebu ili New Yorku ili Londonu da jednako slavna osoba umre u zagonetnim okolnostima. U ljudskoj je prirodi da tako reagira na takav događaj. Ali mislim da je to što je Slovenija mala zemlja značilo da sam tome bila bliže i da sam sve čula, pa je bilo neposrednije i bolnije.
Slovenija mi je kao spisateljici bila kolijevka. Jedini elementi koji odudaraju su moje mjesto rođenja i moj kreativni jezik. I definitivno sam obogatila korpus slovenske književnosti, kao i druge hibridne spisateljice, poput Lidije Dimkovske i Maje Haderlap. Mislim da nacionalne književne scene moraju pronaći načina da bolje inkorporiraju ljude s hibridnim životima i identitetima jer, naposljetku, sve nas je više, i imamo sjajne priče za ispričati.
Ali da odgovorim na vaše pitanje, slovenski čitatelji, osobito žene, vrlo su pozitivno, pa čak i strastveno reagirali na moju knjigu. Bila je to najprodavanija knjiga u Sloveniji prošle godine, a osvojila je i nagradu za najbolju knjigu godine koju prvo odabire stručni žiri a potom o njoj glasuju čitatelji. Rekla bih da čitatelji općenito nisu bili povrijeđeni načinom na koji prikazujem Sloveniju, ili da su se čak složili s tim prikazom. Mnogi su rekli da slovenski pisac ne bi mogao napisati tako otvoren prikaz. Nisu ih ni sablaznile prilično kontroverzne stvari koje sam napisala o sebi. Jako sam se bojala da će me se kloniti, pogotovo moja vlastita demografska skupina, ona starijih Slovenki – da će reći: da, ona je kurva – ali umjesto toga, prigrlile su me.
Što mislite, kako bi vaš pokojni suprug reagirao, što bi on mislio o vašoj knjizi?
Mislim da bi moj pokojni suprug bio vrlo zadovoljan ovom knjigom, njezinom kvalitetom i snagom, i njezinim izvanrednim uspjehom. Uvijek mi je pružao veliku podršku kao spisateljici, a bio je i sam prilično otvoren kao pisac koji je pisao i o privatnim elementima svog života. Pred kraj pisanja ove knjige, kad sam se dvoumila oko toga kako da je završim, sanjala sam Aleša i na kraju sna on se nagnuo naprijed i dotaknuo moje koljeno: “Završi sad,” rekao je, “ to je sjajna knjiga.” To mi je dalo hrabrosti.
Kao što i sami kažete, kao udovica slavne osobe vi niste "obična" udovica, ali dodala bih, ni "obična" osoba – na vama je teret očuvanja nasljeđa vašeg pokojnog supruga. Zasijecajući duboko u tkivo svoje tuge, u knjizi iznosite puno vrlo intimnih detalja. Jeste li u međuvremenu požalili zbog svoje iskrenosti? Kako je na knjigu reagiralo kulturno javno mnijenje Slovenije, njezin "intelektualni" milje?
Čitatelji su bili od prvog trenutka nevjerojatno puni podrške, no slovenski intelektualni milje nešto manje. Neki Alešovi kolege do danas nisu pokazali nikakvu reakciju. Ponekad sam se pitala smatraju li oni da sam ga time izdala. No, s druge strane, uvijek sam kao autorica bila pomalo institucionalno marginalizirana, jer sam outsiderica i jer pišem na engleskom. Mislim da sam možda bila prihvaćena kao produžetak Aleša, ali ne kao snažan vlastiti autorski glas. No, u svakom slučaju, nikada nisam požalila zbog svoje iskrenosti. Željela sam da ova knjiga bude vjerna stvarnosti udovica i drugih marginaliziranih žena. I željela sam da bude vjerna ludilu takve vrste tuge, a ne da predstavlja neki uglađeni ili kontrolirani narativ koji prikriva užasnu sirovost emocija kroz koje sam prošla. A što se tiče očuvanja Alešove ostavštine, smatram tu odgovornost privilegijem. Radila sam na mnogim posthumnim izdanjima – njegovim sabranim djelima na slovenskom i srpskom jeziku, reizdanjima prvih triju zbirki – ali i na osobnim projektima kao što je "Saj grem samo mimo: razglednice Aleša Debeljaka".
Sebe nastojite sagledati kao individuu u kontekstu supruge, sada udovice, odjednom strankinje, odjednom malo više Amerikanke nego što ste to bili dok vam je suprug bio živ. Kako se osjećate danas, šest godina kasnije? U Sloveniju ste došli prije tri desetljeća, tu ste stvorili svoj dom, djeca su vam Slovenci. Gdje je vaš dom? Jeste li vi danas više Slovenka ili Amerikanka?
Nisam se nakon Alešove smrti osjećala više Amerikankom – naprotiv, osjećala sam se još dublje povezanom sa Slovenijom, mjestom gdje smo Aleš i ja živjeli zajedno. Istina je da su me nebrojeni Slovenci tada pitali: vraćaš li se kući? Ali što je dom nakon dvadeset i pet godina u Sloveniji, troje djece, velike ljubavi? Ostajem – i mislim da su mnogi ljudi koji migriraju ili žive u egzilu slični – hibrid: u potpunosti ni jedno niti drugo. Da moram birati, odabrala bih svoj slovenski identitet. Tu su se dogodile najvažnije stvari u mom životu i osjećam se dijelom Slovenije, više Europljankom nego Amerikankom.
Pišete li primarno na engleskom ili na slovenskom jeziku? "Djevica, supruga…" je izrazito čitana knjiga, izabrana je za knjigu godine na 37. slovenskom književnom sajmu… Kako se vi uklapate u korpus slovenske književnosti? Smatrate li sebe slovenskom književnicom?
Pišem isključivo na engleskome, što mi predstavlja problem pred slovenskim kulturnim institucijama – nekim institucijama i izvorima financiranja imam pristup, a do drugih nemam pristup. Ali apsolutno se smatram slovenskom autoricom u bourdieuovskom smislu, u smislu umreženosti. Moji čitatelji, teme, izdavači, kritičari itd., svi su ovdje. Tu sam i počela pisati – Slovenija mi je kao spisateljici bila kolijevka. Jedini elementi koji odudaraju su moje mjesto rođenja i moj kreativni jezik. I definitivno sam obogatila korpus slovenske književnosti, kao i druge hibridne spisateljice, poput Lidije Dimkovske i Maje Haderlap. Mislim da nacionalne književne scene moraju pronaći načina da bolje inkorporiraju ljude s hibridnim životima i identitetima jer, naposljetku, sve nas je više, i imamo sjajne priče za ispričati i zanimljive uvide, upravo zbog naše hibridnosti.
Kad je vaš suprug umro, pojavile su se brojne spekulacije vezane uz okolnosti njegove smrti. Iz vaše knjige iščitavam vašu izuzetno nezavidnu poziciju nekoga tko pokušava biti privatna osoba sa svojom boli, i javne osobe koja nastoji zaštititi ugled, integritet, "istinu" svojeg pokojnog supruga. Ovu ste knjigu – barem je tako ja čitam – napisali dijelom i kako biste ispričali svoju priču, bez prekidanja. Jeste li zadovoljni; jeste li uspjeli ispričati 'svoju istinu'?
Apsolutno sam zadovoljna istinom koju sam rekla o sebi. Ali nemojmo zaboraviti da su sva umjetnička djela, čak i ona autobiografska, u nekom smislu fikcija, fiksna projekcija ili narativ jednoga trenutka. Pisac nije knjiga, a knjiga nije pisac. Ona je samo jedan aspekt mene, a ja se nastavljam razvijati. Što se tiče “istine” o onome što se dogodilo Alešu, na kraju sam prihvatila da se ona nikada ne može do kraja saznati i mislim da u tome ima nečeg lijepog i prikladnog. Uostalom, smrt je najveći misterij od svih.
Od događaja koje opisujete u knjizi prošlo je šest godina. Jedno od pitanja s kojima ste se suočili nakon smrti supruga bilo je – tko sam ja sada? Nakon svega, tko je Erica Johnson Debeljak danas? Kako vidite sebe u budućnosti? Kakvi su vam planovi?
Pisanje ove knjige opisala sam kao obred prijelaza: od žene do udovice. Ali isto tako, ne prihvaćam društvena ograničenja koja se u patrijarhalnom društvu nameću udovicama, starijim ženama, ili starijim neudanim ženama. Nadam se da ponovno osmišljavam tko sam i tko svi možemo biti, opirući se ograničenjima restriktivnih ženskih uloga. Jako sam dobra u ponovnom osmišljavanju: iz bankarice u spisateljicu, Amerikanke u Slovenku. Kad je Aleš umro, opirala sam se tome, vikala sam u sebi: Ne, ne! Ne mogu se ponovno osmisliti! Ali, u konačnici, dobro mi idu transformacije i to je ono što mi je pomoglo da preživim, i da preživim dobro, a uvijek je fascinantno. Tako da igram samo da bih nastavila dalje: da bih nastavila raditi, da bih napisala – nadam se – sljedeću knjigu, i pronašla najbolji modus života u vrlo izazovnim vremenima.
Dakle, pišete već nešto novo?
Razmišljam o temi za novu knjigu i malo istražujem, ali još vam neću reći o čemu se radi. To donosi nesreću.
Djevica, supruga, udovica, kurva
- Prijevod: Anita Peti-Stantić
- Fraktura 08/2022.
- 232 str., meki uvez s ovitkom
- ISBN 9789533585031
Iako smo s gubicima svojih voljenih neprestano suočeni, o tugovanju rijetko govorimo. 'Djevica, supruga, udovica, kurva' Erice Johnson Debeljak iskreno nas suočava s tugom i boli koje dolaze s urušavanjem svijeta nakon tragične smrti njezina supruga, pjesnika Aleša Debeljaka. Ipak, ona nas upoznaje i s ljubavi koja je ponekad veća i od smrti same.