Francesca Cricelli i Thiago Ponce de Moraes: Poezija nas uči da budemo odgovorni za svijet
Francesca Cricelli (1982.) i Thiago Ponce de Moraes (1986.) mladi su brazilski pjesnici koji su gostovali na programima koje je Hrvatski P.E.N. centar organizirao u sklopu ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti.
Dijete talijanskih useljenika, Francesca zarana odlazi iz Brazila i djetinjstvo i mladost provodi u Maleziji, Indiji, Španjolskoj, Italiji i Meksiku. Po povratku u Brazil objavljuje pjesničku zbirku Repátria (2015.). Poezija joj je objavljena u brojnim književnim časopisima i uvrštena u pjesničke antologije.
Thiago je prvu zbirku pjesama Imp. objavio u dobi od dvadeset godina. Nakon toga objavio ih je još dvije (De gestos lassos ou nenhuns (2010.) i Dobres sobre a luz (2016.)), a potom i Glory Box (2016.), dvojezično englesko-portugalsko izdanje s odabranim pjesmama iz prve tri zbirke.
Oboje prevoditelji i književni znanstvenici, Francesca i Thiago dobri su prijatelji koji često nastupaju zajedno. S njima sam razgovarao o njihovoj pjesničkoj potrazi, pripadnosti jeziku, prevođenju poezije, poeziji kao glazbi i zašto bismo uopće trebali čitati poeziju.
***
Dean Trdak: Portugalski pjesnik Jorge de Sena rekao je kako je „poezija traganje za smislom iščašenosti svijeta“. Mene to podsjeća na ono Hamletovo „Svijet je raskliman.“ Slažete li se s tom tvrdnjom? Kako biste opisali vlastitu pjesničku potragu?
Thiago: Jedina primjedba koju imam odnosi se na to da postoji neki krajnji smisao tog traganja, neki cilj na koji treba stići. Iščašenost mi se čini zanimljivom zato što u sebi nosi ideju o destabilizaciji onoga što je dano, a u naravi poezije jest da u određenom smislu nastoji uzdrmati temelje i mijenjati naše predodžbe. S druge strane, ne mislim da se može utvrditi točka u koju bi poezija trebala stići, ona je uvijek putovanje, prijelaz prema nečemu, ali ne bih kategorički tvrdio da to mora biti iščašenost, može to biti i štogod drugo.
Ako je svijet već raskliman, može li poezija poslužiti da bi ga se ispravilo?
Francesca: Po meni može poslužiti čak i za suprotno, može ga još više rasklimati, nije stvar samo u traganju za smislom. Čitajući druge pjesnike i pišući vlastite poetske tekstove shvatila sam da smisao nije nešto konačno, zatvoreno, već se potraga ostvaruje kroz pisanje. Ako samo sjedim i razmišljam ili ako o tome pokušam napisati esej, pjesnička spoznaja ostat će mi nedostupna. Neki putevi imaju u sebi nešto alkemijsko i njima se može krenuti samo pišući poeziju. Thiago i ja imamo iskustvo i s drugim vrstama pisanja. Ponekad napišem članak za neki časopis, ali to nije ona vrsta pisanja koja vas vodi do ruba misterija.
Thiago: Radije nego traženje smisla kako bi se ispravio svijet nas više zanima ono suprotno, želimo dovoditi u pitanje diskurse, unaprijed utvrđene uloge, a poezija nastanjuje to mjesto slobode na kojem je svašta moguće. Kad govorim o diskursima, mislim na zavodljive diskurse poput Hitlerova nacizma koji su namećući riječima poredak, a svijetu apsolutnu organizaciju čovječanstvo doveli do zvjerstava.
Ove se godine u organizaciji P.E.N-a na Festivalu svjetske književnosti održala pjesnička večer posvećena velikom portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi. Što vama znači Pessoa?
Thiago: Tko god piše na portugalskom jeziku mora se u određenoj mjeri suočiti s Pessoom. Riječ je o nevjerojatnom pjesniku, zasigurno jednim od najvećih, barem u onoj tradiciji koju ja poznajem. Njegova višestrukost unosi nered u ustaljeni poredak, u istoj osobi isprepleću se različite priče i biografije. Pessoa donosi pouku da ne treba tražiti autora u onome što on piše jer je, primjerice, za razliku od svoga heteronima Ricardoa Reisa, Pessoa nikada nije bio u Brazilu. Na magisteriju sam proučavao Ricarda Reisa, jedno od Pessoinih lica, ali i ostali njegovi heteronimi imaju poetike koje su mi drage i koje su me mnogočemu naučile. Na primjer, Ricardo Reis se služi uzvišenim stilom i razrađenom sintaksom, dok kod Alberta Caeira prevladava prividna jednostavnost, bliskost prirodi i naizgled jednostavan jezik kojim, međutim, stvara potpuno nova značenja. I sve to unutar samo jednog pjesnika. Baš smo jučer Francesca i ja razgovarali o tome kako nam uvijek kad završimo neku zbirku treba predah, odmak od onoga što smo napravili kako bismo bili spremni za nešto novo. Pessoi to nije trebalo. On je bio više pjesnika i više svjetova u jednoj osobi.
Celan je govorio o poruci u boci bačenoj u more, što je pomalo banalna slika, ali je to tako: pjesma je nešto što je zatvoreno u nekom spremniku i putuje...
Francesca: Budući da sam se odselila iz Brazila kao djevojčica od devet godina, s Pessoom sam se najprije susrela na talijanskom, a ne na portugalskom. U mladosti sam više čitala na talijanskom i engleskom pa sam, primjerice, Knjigu nemira pročitala na talijanskom, u Tabucchijevu prijevodu. Tek poslije sam Pessou počela čitati na portugalskom. Sjećam se jednih praznika s obitelji u Italiji kad sam pročitala Pessoina Čuvara stada na portugalskom. Imala sam šesnaest godina i ne znam što mi se vrtjelo po glavi, ali idućih mjesec dana neprestano sam iznova čitala tu knjigu. Tada još uvijek nisam pisala poeziju, ali sam je mnogo čitala. Čitala sam i mnoge druge knjige, ali ovoj sam se uvijek vraćala. Tako sam nekako i počela obnavljati svoj odnos s portugalskim jezikom. Vrativši se u Brazil, upoznala sam se ne samo s Pessoom, već i s drugim pjesnicima portugalskog jezika koje u Italiji nismo učili u školi. A budući da nisam studirala književnost, trebala sam mnogo toga nadoknaditi.
Spomenula si jezik. Pessoa je napisao: "Moja domovina je portugalski jezik". To, međutim, kao da ne vrijedi za tebe?
Francesca: Ne, ja ne osjećam jezik kao svoju domovinu jer sam u sebi vodila veliku borbu o tome na kojem ću jeziku pisati. Pišem na talijanskom i portugalskom, ali osjećam kako postoji nešto umjetno i neprirodno u mom jeziku jer sam se kao mala odselila iz Brazila i nikad se nisam potpuno ukorijenila ni u jednom od ta dva jezika. Za mene je to uvijek predstavljalo veliku borbu. Kao djevojčici govorili su mi da se moram odlučiti na kojem ću jeziku pisati i, budući da sam poznavala mnoge Brazilce koji su živjeli u Italiji i govorili talijanski s portugalskim naglaskom i miješali dva jezika, bilo me strah da ću biti poput njih pa sam samoj sebi govorila: „Ne želim miješati jezike, želim govoriti portugalski i talijanski, ne želim govoriti nešto između.“ Tako sam već zarana uspijevala razdvojiti ta dva jezika i nikad nisam pomislila „Moja domovina je moj jezik“ zato što nastanjujem i druge jezike i druge književnosti. Možda je moje trenutno oruđe portugalski jezik, ali to nije samo onaj portugalski iz Brazila ili Portugala, već i iz drugih luzofonih zemalja. Na primjer, obožavam čitati Agualusu. Također volim čitati poeziju u prijevodima na druge jezike.
Thiago: Jezik poezije različit je od uobičajenog, svakodnevnog jezika na kojem se piše i govori. Ne sjećam se je li to bio Celan ili netko tko ga je proučavao, ali ta osoba jezik poezije naziva „idiolektom“, dakle gotovo kao da se radi o nekom dijalektu, specifičnom jeziku koji služi za komunikaciju unutar male zajednice, ali je istodobno i potpuno hermetičan. Celan je pisao na njemačkom, ali je to bio jedan posve drugačiji njemački od svakodnevnog njemačkog kojim se tada govorilo. Ono što mene zanima jest pronaći jezik unutar portugalskog jezika, vidjeti što se sve u poeziji može činiti jezikom.
Neki putevi imaju u sebi nešto alkemijsko i njima se može krenuti samo pišući poeziju.
Kako je to biti dijelom jedne tako bogate pjesničke tradicije? Zahvaljujući jeziku, možete „svojima“ smatrati ne samo brazilsku, već i sve ostale književnosti na portugalskom jeziku.
Francesca: Mislim da je to veliko bogatstvo. A ja, kao dijete talijanskih roditelja, imam i tu dvostruku prednost da pripadam dvjema tako bogatim pjesničkim tradicijama.
Thiago: Naš jezik je vrlo muzikalan i mnogi pjesnici promišljaju ritam i jedinstvo stiha, što su pitanja koja i ja smatram iznimno zanimljivim. Međutim, osim velikog bogatstva radi se i o velikoj odgovornosti nastavljati tradiciju i voditi dijalog sa svim tim pjesnicima...
Koji su to pjesnici s kojima vodite dijalog?
Thiago : Prije svega, to je Pessoa. Potom, izrazito blizak mi je i brazilski pjesnik João Cabral de Melo Neto koji također vodi veliku brigu o strukturi stiha, i mene zanima eksperimentirati s klasičnijim, vezanim formama i pokušati shvatiti kako bi ih se moglo osloboditi. Tu je, naravno, i Carlos Drummond de Andrade kojega se uobičava smatrati najvećim brazilskim pjesnikom. On je bez sumnje veliki pjesnik, ali nije onaj prema kojem osjećam najveću bliskost. Neke njegove pjesme poput A máquina do mundo iznimne su vrijednosti, ali postoji mnogo toga kod Drummonda što me i ne zanima. Ostali pjesnici s kojima vodim dijalog su T.S Eliot, Mallarmé i Celan, pjesnik kojeg dugo proučavam. Istraživao sam njegovo djelo tijekom magisterija i doktorata, mislim da sam mnogo od njega naučio. Iako je riječ o jeziku vrlo različitom od moga, mislim da nam je zajednička potreba za stvaranjem vlastitog jezika. Emily Dickinson me poučila mnogo o jezgrovitosti, upotrebi nekih riječi i svojevrsnom prelamanju stihova. Njezini kratki, razlomljeni stihovi iznimno su snažni.
Francesca: Prvi pjesnici koje sam čitala bili su talijanski i engleski jer je to bilo vezano uz školu. Predmet moje doktorske radnje bio je talijanski pjesnik Giuseppe Ungaretti. Ungaretti mi se sviđa kao pjesnik, jezgrovit je i hermetičan, ali i zato što je pjesnik s četiri domovine koji piše na različitim jezicima i odmalena sam se poistovjetila s njime. U engleskoj i američkoj školi razvila sam strast prema T.S. Eliotu. Hodala sam školskim hodnicima izgovarajući njegove pjesme, bila je to prava opsesija. Moji profesori bili su sjajni, povezivali smo Conradovo Srce tame s Eliotovom Pustom zemljom i bilo je to mnogo više od književnosti, kao da me sudbina vukla u tom smjeru, sve se odvijalo putem magije riječi, ritma i slika... Imala sam dojam kao da je riječ o vračanju, kao da je poezija svojevrsno čaranje. Tako je započeo moj opsesivan odnos prema riječima. Onda sam otkrila prevođenje. Kad sam shvatila da želim pisati, a budući da nisam studirala književnost, i da sam imala prilično "anarhično" obrazovanje, sama sebi rekla sam da je jedini način da nadoknadim izgubljeno vrijeme da počnem prevoditi. I otad se usavršavam u tome. S jedne strane prevodim romane, a s druge sve ono što bih htjela uključiti u svoju poeziju.
Upravo je to moje sljedeće pitanje: oboje ste prevoditelji. Kako to utječe na vašu poetike?
Francesca: Silno. Najbolji način da se pjesma pročita jest taj da se prevede. Mogu doista razumjeti pjesmu samo ako je pokušam prevesti. Tek tada mogu ući u neki mehanizam pjesme, u njezinu dubinu. Osim toga, čitam i mnoge pjesme u prijevodu. Thiago zna da jako volim poljske pjesnike. Budući da ne govorim poljski, čitam, recimo, Zbigniewa Herberta, na engleskom, talijanskom ili španjolskom. Kod kuće imam pjesme različitih poljskih pjesnika na različitim jezicima. I ne samo da prevodim, ja vjerujem prijevodima.
Najbolji način da se pjesma pročita jest taj da se prevede.
Thiago: I za mene je prevođenje od temeljne važnosti. To je vježba čitanja i pisanja. Potpuno se slažem sa svime što je Francesca rekla. Najbolji način da pročitate neki tekst jest da ga prevedete. To je duboko, podrobno čitanje teksta koji potom pokušavamo na neki način ponovno stvoriti na našem jeziku. Nije riječ o pukom prenošenju znakova i simbola, u igri je mnogo više toga, ritam, slike, forma, niz pitanja kojima treba jako dobro ovladati kako bi se duboko ušlo u tekst. Kad prevodite kao da uzimate tog autora za ruku i dovodite ga u svoj tekst, on kao da produktivno „kontaminira“ vaš prijevod, to je vrlo bogato iskustvo. Iako ne prevodim uvijek za novac, najviše volim prevoditi poeziju jer tako učim stare i nove tehnike, neovisno o razdoblju, i sve to postaje dijelom moje poetike mnogo više nego kad samo čitam jer sam na neki način ponovio gestu tog pjesnika na vlastitom jeziku. To je bilo vrlo izraženo kad sam počeo prevoditi Emily Dickinson. Osjetio sam da su njezin stih, ritam i kadencija na neki temeljni način postali dijelom i moje poetike.
Kad već govorimo o prevođenju, kakav je vaš odnos prema vašim pjesmama prevedenim na druge jezike?
Francesca: Neke je pjesme jednostavno prevesti, druge treba ponovno stvoriti na svom jeziku. Morate vjerovati onome tko prevodi i uspostaviti neki odnos s njim. Ja sam imala sreću da mi je to uspjelo. Ono što me dovelo u Hrvatsku bila je prevodilačka rezidencija prošle godine na otoku São Simao u Galiciji s pjesnikinjom Yolandom Castano. Imali smo radionicu prevođenja na kojoj je portugalski bio zajednički jezik i ondje sam upoznala Tomicu (Bajsića) koji je preveo moje pjesme. Bilo je to nevjerojatno iskustvo jer sam čitala svoje pjesme najprije na talijanskom, nakon toga na portugalskom, a kad bi prevoditelji završili, slušala sam ih na finskom, kineskom, hrvatskom. Neke sam jezike razumjela, kao asturski i galješki, ali bez obzira na to što ne razumijem ni riječi hrvatskoga, prema ritmu čitanja razumjela sam da je to moja pjesma. Bilo je to nešto neopisivo, nešto nalik čudu, nešto što je nadomještalo značenje, ali osjećala sam da sam u dobrim rukama. Naravno, lakše je ako poznajete prevoditelja, ako je on k tomu i pjesnik i ako možete razgovarati o pjesmi.
Thiago: Neke jezike ipak možemo razumjeti. Sjećam se kad su neke moje pjesme prevedene na engleski. Pozorno sam to pratio, to je jezik koji mi je blizak, a prevodio ih je britanski pjesnik koji je živio u Riju i mogao sam dosta razgovarati s njim o prijevodu. Ja kao prvotni autor pjesme na neki sam način znao tajnu koju sam želio zaključati u te stihove, sve točke koje su mi bile važne, i mogao sam ga upozoriti, gledaj, ovdje moraš obratiti pozornost na ovo, jer onaj tko prevodi nije uvijek svjestan svih igara, svih mehanizama – dakle, mogao sam mu pomoći u tom smislu. Drugačije je kad se pjesma prevodi na jezike koje uopće ne poznajem, kao makedonski ili hrvatski. Tada ti ne preostaje ništa drugo nego se potpuno prepustiti u ruke prevoditelja, a to su obično pjesnici, što nas također umiruje jer su to ljudi koji razumiju da u pjesmi ne treba tražiti samo značenje, ono što je doslovno rečeno, zato što u pjesmi ne postoji poruka koja se smjesta nadaje već ona može biti isprekidana, šifrirana. Celan je govorio o poruci u boci bačenoj u more, što je pomalo banalna slika, ali je to tako: pjesma je nešto što je zatvoreno u nekom spremniku i putuje...
Svaka umjetnost općenito, također ima tu moć, bilo glazba, poezija, slikarstvo, svi oni pročišćavaju poglede od viđenog, pročišćavaju naše predrasude i uče nas kako ponovno hodati svijetom.
Recite mi nešto o muzikalnosti i ritmu u vašoj poeziji, uzevši u obzir to da je portugalski vrlo muzikalan jezik, a vi kao Brazilci, htjeli ne htjeli, ne možete pobjeći utjecajima usmene tradicije i glazbe, osobito brazilske pop glazbe.
Thiago: Upravo smo govorili o onome što se događa kod prevođenja, što to treba prevesti. Za mene je zvučnost mnogo važnija od smisla. Smisao pjesme može biti i prozaičan, ali ga u prijevodu prenosite na drugačiji način, s drugačijim intenzitetom i frekvencijom. Pokušavam se sjetiti tko je to rekao, mislim čak Pessoa, u jednoj razmjeni pisama među heteronimima Ricardom Reisom i Álvarom de Camposem, ako se ne varam: "Proza se sastoji od najboljih riječi. Pjesma se sastoji od najboljih riječi u najboljem poretku." A taj najbolji poredak donosi najbolji ritam stihu i cijeloj pjesmi. Već je dovoljno umijeće među svim riječima koje postoje pronaći one najbolje, ali onda ih još treba složiti u najbolji poredak kao da se radi o nekoj skladbi. Ja o pjesmi razmišljam kao o glazbenoj partituri.
Francesca: Upravo tako.
Thiago: Volim glasno čitati pjesme da čujem kako mi zvuče, odskače li nešto u njima, nedostaje li gdje kakav akcent, čak i kad radim sa slobodnim stihom. Naravno da slobodni stih ima specifičnu prozodiju. Slobodni stih razlikuje se od rečenice, tako da morate tražiti naglaske, asonance, odjeke u stihu i to je ono što me najviše zanima. Dok pišem pjesmu, čitam je naglas i pokušavam pronaći odnos između pojedinih stihova, pri čemu se riječi „odmotavaju“, svaka od njih pokreće vlastiti svijet, stvara vlastito mjesto, vlastito carstvo i vlastite odnose značenja. U pjesmi riječ "stol" ne mora nužno značiti stol zato što pjesma, stavljajući riječi u određeni odnos, stvara nova značenja. A meni se sviđa promatrati kako se ta riječ „odmotava“ u neku drugu, kako riječi stvaraju jedna drugu. I sve to skupa ima veze sa zvučnošću, s ritmom, mislim da je to od temeljnog značenja za poeziju, uzevši u obzir da u Brazilu postoji snažna usmena tradicija i da se lirska poezija u svojim počecima pjevala, drugim riječima, da je bila namijenjena izvođenju uz pratnju lire. To, međutim, nema veze s usmenošću koju možete čuti bilo gdje, već je to prenošenje usmenosti u prostor pjesme imajući u vidu ritmičke mogućnosti koje pjesma sa sobom donosi.
Dok pišem pjesmu, čitam je naglas i pokušavam pronaći odnos između pojedinih stihova, pri čemu se riječi „odmotavaju“, svaka od njih pokreće vlastiti svijet, stvara vlastito mjesto, vlastito carstvo i vlastite odnose značenja.
Francesca: I ja o poeziji razmišljam kao o skladbi, čak i kad pišem slobodnim stihom, jer stih nikad nije potpuno "slobodan" zato što njime ipak nešto upravlja, a to nije samo značenje nego i način na koji se riječi spajaju u točno taj redoslijed na stranici. I ja volim svoje pjesme čitati naglas, osobito kad pokušavam riješiti nekakav problem. Često snimam samu sebe kako čitam pjesmu i poslije slušam snimku jer ponekad mogu shvatiti ako sam pogriješila negdje u pjesmi jedino ako slušam samu sebe kako je izgovaram. Ali pjesma se ne može svesti samo na moje čitanje, već vodim brigu i o tome kako će izgledati na tiskanoj stranici kako bi je čitatelj mogao pročitati naglas ili u sebi. Na tečajevima kreativnog pisanja polaznici ponekad kažu „ali ovdje ne želim staviti interpunkcijski znak“ ili „uvijek ću započeti stih malim slovom“, i ja to uvijek preispitujem, ne samo zbog njih nego i zbog sebe. Najčešće mi ne pruže dobre razloge za to, već to bude iz nekakvog hira, zato što oni žele da tako bude. Tada uzmem pjesmu na kojoj radimo i pročitam je točno onako kao što su je napisali, a onda mi oni kažu, ali ne, to nije tako, a ja im odgovorim da je pjesma poput skladbe, ako želite da je pročitam tako onda mi to morate i označiti, osim ako namjerno ne želite ostaviti mogućnost da se pjesma čita na više načina. Mislim da je to također ono zbog čega je pjesma nalik skladbi - osim što postoji glazba, moraju postojati upute za njezino izvođenje. Ako ih nema, onda to upućuje na namjeru pjesnika da otvori pjesmu za različita izvođenja.
Thiago: I zbog toga je pjesma vrlo nalik partituri na kojoj naznačujete brzinu izvođenja, stanke...
Francesca: Upravo tako.
Thiago: Zanimljivo je da, kad počinju pisati, ljudi uzimaju neke modele zdravo za gotovo, kao nešto što se podrazumijeva, ali meni je i danas važna ta igra interpunkcije. Ako započnem stih velikim ili malim slovom onda to za mene ima neko značenje, dok mnogi danas govore "ali u suvremenoj, postmodernoj poeziji svi započinju stihove malim slovom pa ću tako i ja" ne razmišljajući uopće o tome što to može značiti; ili potpuno dokidaju interpunkciju, kažu kako to više nije potrebno, a istodobno od vas očekuju da pjesmu pročitate na određeni način. Sve to treba uzeti u obzir kad se piše pjesma, sve je to dio skladanja. Da biste ukinuli interpunkciju treba vam mnogo vježbe, morate dobro vladati stihom kojim ste odlučili pisati. A ako vam je cilj da netko pročita pjesmu baš onako kako to želite i bez interpunkcije, možda to možete postići vizualno ili stvorivši neku situaciju unutar stiha koja to omogućuje.
Ako je pjesma skladba, za koga je skladate? Tko je vaša publika? Za koga pišete?
Thiago: Za sve i ni za koga. I za sebe samoga. Ja sam prvi čitatelj te pjesme koju sam napisao, ali se ni po čemu ne razlikujem od bilo kojeg drugog čitatelja. Više nemam nikakvu moć nad pjesmom, moje autorstvo ne daje mi nikakva dodatna prava, ja sam tek još jedna osoba koja čita tekst i kaže: "U redu, čini mi se da pjesma želi reći ovo." Od trenutka kad je završena, pjesma ima određenu autonomiju, po mom mišljenju, ona je oblik života koji se očituje i odgovara sam za sebe. Dok pišem, nemam na umu određenu publiku, ne kažem sebi: "Pisat ću na ovaj način zato što će me čitati ta i ta publika", ali istodobno se nadam da će me čitati što je više moguće ljudi, dakle, u tom smislu pišem za sve. Istodobno mislim da je poezija, budući da se radi o tako specifičnom, gustom jeziku, naposljetku nešto nepriopćivo, neprevedivo, čak i nečitljivo. Dakle, u tom smislu, ne pišem ni za koga. To je kao kad se zateknete pred nekim umjetničkim djelom, ono nije ondje kako biste ga pročitali, ali svejedno na njega imate određenu reakciju. To je kao kad stojite pred nekom skulpturom ili apstraktnom slikom ili dok slušate Bacha ili Debussyja ili neku drugu vrstu glazbe koja vam se sviđa. U tom smislu pjesma može nekoga ostaviti potpuno ravnodušnim, dok će nekog drugoga dirnuti. Dakle, nemam neku jasno određenu publiku. Znam da sam ja svoj prvi čitatelj, a ostali mogu biti svi ili nitko.
Francesca: Na određeni način imam svog idealnog čitatelja kojem se obraćam u svojim pjesmama, to je apstraktna osoba, ali se sigurno ne brinem previše oko toga koliko će me ljudi čitati. Mislim da je razlika između poezije i pop glazbe ta da se kod pop glazbe ima na umu velika publika, dok kod poezije to nije slučaj. Prvo što sam primijetila kad sam se vratila u Brazil da moja poezija nije imala ništa s onim što su drugi brazilski pjesnici pisali ili izvodili na svojim čitanjima, ali bez obzira na to nastavljam pisati. Naravno da bih željela imati čitatelje, ali ne i sljedbenike. Kao što kaže Tomica, postoji intimna veza između onoga tko čita i piše pjesmu. Pjesma se ostvaruje u čitanju čitatelja za kojeg ne znamo točno tko je.
Pronalazite li čitatelje u Brazilu? Postoji li u Brazilu publika koja prati poeziju?
Francesca: Mislim da u Brazilu ima dosta ljudi koji prate poeziju.
Thiago: Hm, misliš?
Francesca: Sve više i više.
Thiago: Možda, ali u Brazilu se šalimo da kod nas ima više pjesnika nego čitatelja poezije. Naša publika uglavnom su drugi pjesnici. Vrlo je teško, barem mi se tako čini, pronaći nekoga izvan područja književnosti da čita poeziju a da nije student književnosti, istraživač ili pjesnik. Nije tako uobičajeno da ljudi čitaju Drummonda, Pessou, iako publika postoji, ali je riječ o jednoj užoj skupini ljudi nego što je to slučaj s prozom. Romani se više čitaju, ali tako je to valjda svugdje. Poeziju čitaju oni koji se na bilo koji način njome bave... Iako zanimanje za poeziju raste, i u to se možemo osvjedočiti pohađajući pjesničke događaje, vidimo da poezija ljude zanima, da pozorno slušaju, ali unatoč tomu čini mi se da je sve to još uvijek premalo.
Zašto bismo trebali čitati poeziju?
Francesca: Ne znam hoću li na to moći dati općenit odgovor, ali oduvijek sam osjećala kako cijeli moj život, cijelo moje postojanje prolazi kroz poeziju. Još odmalena, u trenucima u kojima nisam mogla pronaći riječi, izraziti se, nesvjesna toga da ću jednom i ja pisati stihove, poezija mi je pomagala suočiti se s mnogo čime na što nisam pronalazila odgovor. Tješila me čak i ta njezina nedovršenost, činjenica da se u pjesmi nikada sve do kraja ne objasni kao što se to često događa u romanu jer smatram da je to mnogo sličnije stvarnosti koja je nedovršena, isprekidana tišinama...
Thiago: I ja ću odgovoriti iz osobnog iskustva, ne nužno nekom općenitom formulacijom. Postoji rasprava o tome prikazuje li umjetnost svijet ili je ona sama prikaz nečega. Za mene je poezija mjesto predočavanja novih svjetova, novih perspektiva, novih mogućnosti. U jednom tekstu koji je napisao o Miróu, João Cabral de Melo Neto kaže kako nam Miróova djela pomažu da pročistimo poglede od svega viđenoga, a ruke od svih automatizama. Svaka umjetnost općenito, svaka velika umjetnost, također ima tu moć, bilo glazba, poezija, slikarstvo, svi oni pročišćavaju poglede od viđenog, pročišćavaju naše predrasude i uče nas kako ponovno hodati svijetom. U tom smislu umjetnost ima veliku etičku snagu. Poezija nas uči kako biti na svijetu, uči nas da budemo odgovorni za svijet. Međutim, da bismo naučili nešto novo, najčešće najprije moramo zaboraviti ono staro. Najprije moramo nešto zaboraviti, obrisati, deautomatizirati svoju ruku: sve što smo naučili, sav naš modus operandi, sad ćemo naučiti drugačije. To je vježba fleksibilnosti, naposljetku, prihvaćanja drugosti, Drugoga. Zato nam je poezija veoma potrebna u svijetu u kojem živimo, svijetu koji je toliko agresivan, u kojem ima toliko barbarstva, isključivanja, ksenofobije, homofobije, rasizma. Mislim da nas poezija može naučiti da drugačijim očima gledamo na svijet.
ZVIJEZDE
Uvijek to ili uvijek drugo ili nijedno ni drugo.
– ÁLVARO DE CAMPOS
S dalekom riječju približavaš se
I u tvojem imenu, istrgnutom od Korijena,
Ti tražiš njegove soli.
Zavara te sat zore ako i sam zoriš
I činiš autentičnim sve koji nalaze jutro
u riječi dan.
Tvoji besprijekorni slogovi zvuče melankolično
Ugrađeni u melodiju koja se skriva
Između riječi slušaj i riječi napisane.
Prikupljajući imena, u beskrajnim lukama približavaš se
Glasovima. U riječ ponor
Padaš.
Thiago Ponce de Moraes (preveo Tomica Bajsić)
Vratiti dušu kući dug je put
Potrebna je tišina
kako biste čuli prste
na starom kolodvorskom klaviru
Duga je cesta povratka duše
put je u srži
sama je to strmina
ili uspon bez zastajanja -
srušiti kako biste podizali
nikada bježati od neimenovanog užasa
zato što nismo sadržani
unutra, razumljivi
treba nastaviti dalje
u vatri i bez daha
i ako bol opstoji
treba biti neustrašiv
da ti se lice zrcali
u očima drugog
daleko kao u zrcalu.
Francesca Cricelli (preveo Tomica Bajsić)