Giorgio Agamben : O ljudima i leminzima

Mnogima se razdoblje pandemije bolesti COVID-19 danas, s vremenskim odmakom, može učiniti kao san. Može biti da je tako dijelom i zbog načina na koji se to razdoblje pojavljuje u svakodnevnoj komunikaciji tj. u ovom slučaju ne pojavljuje u svakodnevnoj komunikaciji. Evo ja osobno, a često volim od sebe generalizirati jer sam stava da je velika većina ljudskog iskustva istovremena i izoformna (istooblična), od završetka pandemije de facto (trenutak kada jednostavno prestajemo misliti o fenomenu) i de iure (trenutak kada Vlada proglašava kraj pandemije) nisam vodio ni jednu značajnu raspravu na tu temu, a usudio bih se reći ni spomenuo, a ni zamijetio spomen ičega što bi bilo vezano za nju. To se može objasniti svakako, od supstitucije pandemije ratom, preko prirode suvremenog pamćenja uvjetovane suviškom informacija (veliko suženje), pa sve do svojevrsne traumatičnosti fenomena koja je možebitno uzrokovala pokretanje obrambenog mehanizma koji djeluje na takav način da potiskuje išta što bi i u najmanjoj mjeri ponovno oživjelo to neugodno iskustvo.

No, od činjenice ne treba odvraćati oči, to svakako nije najbolji način suočavanja s traumom, uz to valja se i boriti protiv „skraćenja“ pamćenja i ne dopustiti zaborav ili zamjenu nečega što je u svakom slučaju vrlo snažno odredilo tijek života punih nekoliko godina. To nije bio samo san, premda smo o pandemiji, kao i o snu iz prethodne noći, pričali još samo sljedeći dan, nakon kojeg su brzo iščezavali svi detalji. Dopustiti da ta priča postane samo krnji statistički izvještaj bez trunke osobnog svjedočanstva značilo bi zatajiti značaj svih njezinih negativnih posljedica, bile one posredne ili neposredne.

O ljudima i leminzima Agamben Giorgio

U tom smislu na dobro nam došla 'sanjarica' "O ljudima i leminzima" (TIM press, 2023., prevela Hana Klak Ustolin) Giorgia Agambena, talijanskog filozofa najpoznatijeg po pisanju o „golom životu“, drugim riječima nekom obliku vegetativnog življenja kao dominantne forme društvenog bivanja u okviru suvremene biopolitike koje se odvija u stalnoj sprezi između i „redovnog“ i „izvanrednog“ stanja.

Agamben je poznat u svijetu suvremene filozofije, moglo bi se reći da je svojevrsni celebrity, čak i ako u obzir uzmemo samo broj citata u relevantnoj znanstvenoj literaturi. Primjerice, "Homo sacer: Suverena moć i goli život", njegova nesumnjivo najpoznatija knjiga, citirana je više od 24 tisuće puta, što je nevjerojatna brojka ukoliko uzmemo u obzir da se uspjehom u znanstvenom smislu smatra već njih nekoliko stotina. Agamben je bio vrlo produktivan za vrijeme pandemije, svoje opservacije bilježio je u formi svojevrsnog „bloga“ na stranicama izdavačke kuće Quodlibet i nešto rjeđe u novinskim člancima, a po potrebi se odazivao i na intervjue. Većina toga sakupljena je u ovoj knjizi, i kronološki poredana u 30 poglavlja što nam daje priliku da linearno pratimo razvoj misli velikog filozofa o tom ne-vremenu kojeg se jedva sjetimo.

Agamben od početka u svojim istupima dovodi u pitanje brojne mjere donesene u svrhu sprječavanja širenja epidemije. Mišljenja je da su tekući oblici agresivnog državnog intervencionizma po tom pitanju svakako neopravdani uzevši u obzir „stvarnu“ ozbiljnost situacije. Pritom valja reći, Agambenova „stvarnost“ u ovom slučaju neraskidivo je povezana s trenutkom u kojem se i odvijala, ona je tako reći i oblikovala tekstove sakupljene u ovoj knjizi, dakle ovdje se ne radi o naknadnom osvrtu na ondašnju „stvarnost“ nego o osvrtu koji je od te iste ondašnje stvarnosti neodvojiv i koji je neizravno otkriva.

Pa kakva je ona bila za Agambena? Opasna u smislu nekritičkog sagledavanja plasiranih statističkih podataka, pri čemu se posebno okomio na onda česte objave o smrtnosti bolesti COVID-19 u talijanskim medijima koje nisu bile popraćene valjanom usporedbom sa stopama smrtnosti od respiratornih bolesti iz prethodnih godina, i paušalnog određivanja uzroka smrti gdje se za bilo kojeg čovjeka koji je umro s pozitivnim testom na COVID-19 navodilo da je od njega i umro.

Obje ove zamjerke, kako i sam navodi, vezane su uz epistemologiju tj. radi se o greškama u određivanju dosega i prirode znanja. S obzirom na to kako su se za vrijeme pandemije širile informacije nije ni čudo da često nisu bili zadovoljeni ni osnovni uvjeti koji bi omogućili odgovorno i ispravno tumačenje podataka. To je bilo krizno razdoblje, u kojem su se stvari odvijale vrlo brzo. Epistemološku pomutnju je dijelom uzrokovala nespremnost većine državnih zdravstvenih sustava i priroda suvremenih društava koja su gotovo u potpunosti ovisna o golemom broju medija od kojih je dosta, da bi bili konkurentni u nemilosrdnoj tržišnoj utakmici, primorano neselektivno širiti neprovjerene senzacionalističke vijesti. Agambenove primjedbe itekako stoje, ali nekako mi se čini da više stoje danas, kad je sve prošlo, nego što su stajale onda, jer kako bi čovjek mogao ostati trezven kad je u pitanju njegov vlastiti život?

Ovdje se stvari kompliciraju. Kako je već pisao o ideji „golog života“ i krajnjoj politizaciji tog biološkog osnova ljudskog bića, Agambenov misaoni angažman u vrijeme pandemije nije iznenađujući. Na planu društvenog upravljanja onda je postala centralna upravo ideja očuvanja „golog života“ djelujući kao svojevrsni filter za svaku predloženu odluku, mjeru i strategiju. Radilo se o „izvanrednom stanju“ u kojem je bilo dopušteno raditi mimo ustava, u kojem je tako reći sve bilo podređeno nekakvoj krovnoj instituciji ljudskog zdravlja. Agamben će tu politiku nazvati „zdravstvenim terorom“ i u njoj vidjeti tek jedan korak prema „velikoj preobrazbi“ društva koja će nakon pandemije uslijediti.

Društvo poslije pandemije, pretpostavlja Agamben, karakterizirat će društvenost tipa „socijalnog distanciranja“ u kojem će se kontakti uspostavljati gotovo isključivo, ako ne i u cijelosti u digitalnom prostoru. Društvo je to u kojem će se obrazovanje odvijati online, koje će biti pod stalnim nadzorom pomoću „velikih podataka“ i kojim će se lako upravljati zaobilaženjem ustavnih prava izvanrednim stanjima i paradigmom zastrašivanja.

Temperamentniji čitatelj koji ne dijeli Agambenovo stajalište ili je neutralan mogao bi vrlo brzo oduzeti kredibilitet autoru zbog promašene beskompromisne prognoze, ali ipak treba uzeti u obzir da je ovo dokument vremena u kojem „smo svi bili malo ludi“, pa je Agamben, očito pod utjecajem situacije, zapao u nekakve apokaliptičke prognoze i snove o budućim diktaturama a la nacionalsocijalistička njemačka vlada. No, u nastavku teksta, koji kronološki prati autorove bilješke, situacija se ne mijenja znatno bez obzira što su odmakom pandemije sasvim sigurno ustanovljeni ozbiljniji kriteriji tumačenja statističkih podataka i što je tolerancija na gluposti postala manja. Njegov ekstremni skepticizam prema medicinskoj znanosti koja je u nekom nemoralnom odnosu s državnom moći natjerala ljude da napuste sve što im je drago da bi očuvali svoj „goli život“ ne popušta.

Kulminacija se, kao što je i očekivano, događa u osvrtu na politiku obaveznog cijepljenja stanovništva. Agamben će smjelo zaključiti „da će se cjepivo tako pretvoriti u neku vrstu političko-vjerskog simbola usmjerenog stvaranju diskriminacije među građanima“, a u zadnjoj bilješki izraziti i sumnju u potencijalnu genotoksičnost i kancerogenost cjepiva.

Ali, ako zaoremo tekst, i ostavimo na površini napregnute emocije, u dubini ćemo naići na vrlo zanimljiva promatranja. Piše Agamben, ispravno, i o religijskom karakteru suvremene znanosti, sa različitim strujama i uvjerenjima koja se međusobno pobijaju te nepobitnom vjerskom karakteru bezuvjetnog prihvaćanja „nedovršene“ egzaktnosti, i o poremećenom odnosu suvremenog čovjeka sa smrću, koji više ide u smjeru zatvaranja očiju prema, nego suočavanja s njom. Može se iz ovih bilješki probrati i vrlo zanimljiva fenomenološka analiza dodira kao osnovnog oblika kontakta između sebe i drugih te uistinu problematične pretvorbe prava čovjeka na zdravlje u „pravno-religioznu obvezu koja se mora ispuniti po svaku cijenu“.

Giorgio Agamben ovim neobično intoniranim bilješkama kao da previše oštri noževe za nešto što je po vokaciji ipak morao trezvenije promatrati, s veće distance. Knjiga "O ljudima i leminzima" ima u sebi suvišak anarhističko-libertarijanske ideologije koja se oštro suprotstavlja „establišmentu“ postavljajući ga kao jedinstveno političko tijelo s jasnom namjerom koja je više manje stalno protivna demokratskim načelima i interesima građana. Sumnjam da su vladajući išta takvo planirali i da je u pozadini mjera za sprječavanje širenja zaraze bio ikakav pokušaj implementacije nove politike „izvanrednih stanja“ u svrhu autoritarnog stezanja obruča oko slobodnog čovjeka. To je samo imputacija, možda i preveliko uvažavanje, ne vjerujem da je itko za to sposoban. „Upravljačko bauljanje“ onih na vlasti u doba pandemije bilo je samo odraz nespremnosti, neznanja, tjeskobe i straha koja je jednako zavladala i običnim čovjekom.

Agamben je iz retka u redak iznenađen i šokiran, neprestano se čudi kako je moglo tako, kako je moglo onako i kako su to ljudi sve prihvatili bez propitivanja, i to bi bilo sasvim u redu da se zaustavio samo na pozivanju na oprez, a ne nastavio i počeo pokazivati istinu i budućnost u tadašnjem košmaru informacija. Bez obzira što je kao mantru ponavljao izraze svojeg skepticizma i razočaranja, ipak nije uspio usmjeriti svjetsku povijest prema konfiguraciji koju je predstavio u svom filozofskom sustavu.

Možda će vrijeme „golog života“ i izvanrednih stanja nekad i doći, neke natruhe se naziru, no to vrijeme nije sada. Sumnjam da su „establišment“, „vlada“, „svjetske gazde“ ili kako ćemo ih god nazvati dosegle potrebnu razinu jedinstva i da uopće imaju ikakvu motivaciju za „velikom preobrazbom“, a i kad budu ispunili sve uvjete i krenuli u pojdarmljivanje čovjeka možemo biti sigurni da se on neće, poput leminga, misteriozno uputiti prema smrti i svom izumiranju.


* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Giorgio Agamben

O ljudima i leminzima : Misli o politici, demokraciji i epidemiji

• Prijevod: Hana Klak Ustolin
• TIM press 09/2023.
• 136 str., meki uvez
• ISBN 9789533690292

Giorgio Agamben, jedan od vodećih suvremenih filozofa i teoretičara politike, u knjizi 'O ljudima i leminzima: Misli o politici, demokraciji i epidemiji' sabrao je svoje misli o politici, demokraciji i epidemiji. U tim jezgrovitim, katkad vrlo kratkim istupima, autor promišlja o etičkim i političkim posljedicama pandemije COVID 19 te definira preobrazbu političkih paradigmi u zapadnim demokracijama.