Gradnja knjige u Strasbourgu, gradu književnih prevodilaca 2024.
Uz prvu europsku konferenciju o književnom prevođenju (Strasbourg, 2. – 4.10.2024.)
Ako je Pierre Bourdieu za sociologiju mogao reći da je borilački sport, onda se za književno prevođenje može reći da je sport izdržljivosti, zapisala je na svojoj web stranici Anja Kapunkt, književna prevoditeljica i fotografkinja, od 2017. g. predana ideji stvaranja arhiva prevoditeljica i prevoditelja iz cijeloga svijeta. Njezina izložba Plein Cadre (Plainly Visible), postavljena ispred gradske vijećnice na trgu Place Broglie, na trasi od turističkog centra grada do zgrade Europskog parlamenta u Strasbourgu, otvorena je kao jedno u nizu događanja povodom Svjetskog dana prevođenja, a u okviru programa prve europske konferencije o književnom prevođenju. Inicijator i organizator konferencije bila je krovna europska udruga književnih prevoditelja CEATL, a podržali su je Europski parlament i grad Strasbourg, koji je UNESCO proglasio Svjetskom prijestolnicom knjige za 2024. g.
Strasbourg je grad monumentalno maštovitog Gustavea Doréa i subverzivno razigranoga Tomija Ungerera, vježbalište Johannesa Gutenberga i učilište mladog Johanna Wolfganga von Goethea, a u tjednu na samom početku listopada 2024. bio je i grad književnih prevoditelja i prevoditeljica. Svi radnici u kulturi koji su ikada ma i pokušali organizirati neko javno događanje znaju koliko je teško dobiti publiku. Na konferenciji o književnom prevođenju okupilo se oko 300 sudionika i sudionica, a oko 1500 ih je predavanja i panele pratilo online. Uzevši to u obzir, okupljanje je uspjelo već samom činjenicom da je ostvarilo tako zavidan doseg.
Ideja je bila okupiti što više karika u knjižnom lancu, što raznolikije dionike svijeta knjige, pa da se ojačaju postojeće mreže i možda stvore nove, razmijene stajališta i podijele najbolje prakse u cijelom izdavačkom ekosustavu. Svjesna sam da to u najgorem slučaju zvuči kao niz floskula s radionica pisanja projekta – a u najboljem kao dobar marketing manipulacije ključnih riječi – ali rečene su natuknice ovaj put imale vrlo konkretno uporište u praksi. Koncept i provedba došli su iz radionice mreže svih mreža kad je književno prevođenje posrijedi: CEATL je međunarodna asocijacija nastala 1993. kao platforma na kojoj će udruge iz cijele Europe razmijeniti znanja i informacije te zajedno raditi na poboljšanju statusa i radnih uvjeta književnih prevodilaca. Krenulo je od 10 zemalja osnivačica, a danas mreža CEATL-a broji 36 udruga iz 27 europskih zemalja koje predstavljaju oko 10000 pojedinaca, i posve je sigurno promijenila pristup književnom prevođenju na europskoj razini, koja nije bez utjecaja na onu globalnu. A da u Strasbourgu ne bi sve ostalo unutar struke i onoga što književni prevodioci u Hrvatskoj zovu DUD (Društvo Uzajamnog Divljenja) pobrinuo se snažan politički okvir: već spomenuta podrška grada Strasbourga i francuskog Ministarstva kulture, Europskog parlamenta i UNESCO-a.
Sudjelovala sam u mnogim radionicama i seminarima kod nas i u svijetu, poslušala puno predavanja, i održala poneko i sama. Svjesna sam da nam je teorija potrebna kao analitički aparat i oruđe za kontekstualizaciju, kao arhiv ideja i rasadnik metoda. Isto tako, treba nam i pokoja općenitost, lijepozvučeća fraza i dobri provodni motivi da strukturiraju narativ, jer svi želimo priče, a priče žele biti lijepe. Međutim, kad sve zbrojim i oduzmem, i sve intenzivnije i kako vrijeme prolazi, nije mi u fokusu odgovor na pitanje što? Želim znati konkretno, kako?, i nisam jedina: ljudi traže primjere iz prakse, koji nas mogu inspirirati ili nam poslužiti kao modeli da u vlastitome kontekstu napravimo nešto slično. Ovdje vam stoga donosim takve priče, teme i konkretne primjere s konferencije.
SELEBRITIJI NA KNJIŽEVNOPREVODILAČKI NAČIN
Ako bih morala pod dvije ili tri velike teme okupiti sve o čemu smo slušali puna tri dana u Strasbourgu od svih dionika knjižnog lanca, bilo bi to sljedeće: književnoprijevodno djelo kao proces, a ne ready-made; važnost empatije i emocija u tom procesu; umjetna inteligencija i što sve s njom. Ali krenimo redom.
Velika imena iz svijeta prevođenja široj javnosti – posebnoj široj javnosti jezika s manje govornika – ne znače ništa, i zato je zadovoljstvo spomenuti ih u ovakvom jednom tekstu koji će možda pročitati i poneki (ne)književni (ne)prevoditelji. Takvo je ime Magdalene Heydel, poljske filologinje i istaknute prevoditeljice te profesorice na prevoditeljskim studijima na Jagielonskom sveučilištu u Krakowu, u čijem se portfelju nalaze klasici poput Virginije Woolf, Josepha Conrada, T. S. Eliota i Teda Hughesa. U skladu s osnovnom idejom da osvijetli proces, a ne gotovi proizvod, Magda Heydel govorila je o nečemu što je nazvala Putovanje prevedenog djela. Ispričala je kako se zaputila u arhive u potrazi za određenim pismima Seamusa Heaneyja, ali pronašla je nešto puno bolje: dokaze zajedničkog prevodilačkog pothvata Heaneyja i Czeslava Milosza koji su, osim pisama, uključivali i žurnu razmjenu telefaksom (jer valjda je dedlajn bio blizu). Podosta uzbuđeno, opisala je kako se osjećala kad se nešto tako nevidljivo i prikriveno kao što je prevoditeljski proces odjednom našlo pred njom. Magdalena Heydel podsjetila je na to da je vrijedno ostaviti tragove procesa prevođenja, jer jedino tako netko poslije nas može sagledati prevođenje iznutra. Arhivi su škrinje s blagom, povlašten pristup svim načinima na koje tekstovi postaju knjige. I, predavačica je podsjetila, treba ukazivati i isticati kreativne napore svih onih koji pridonose objavljivanju knjige, jer neki od njih još su nevidljiviji od prevoditelja.
Upravo je kreativnost, naglašeno ljudsku, istaknula i mađarsko-švicarska spisateljica Melinda Nadj Abonji u razgovoru s Tanjom Petrič, predsjednicom Društva slovenskih književnih prevoditelja. Na pitanje o kreativnom pisanju i umjetnoj inteligenciji, spisateljica je rekla da čvrsto vjeruje upravo u ljudski doprinos. Pisci i prevoditelji stvaraju nove riječi, rekla je, kako će AI to prevesti? I koliko god svi mi na to kimali glavom u odobravanju, teško je, u svjetlu dokaza o pametnim strojevima koji nas okružuju, prečuti ton umjetničkog optimizma, a možda i utopizma u toj izjavi. Neodoljivo me podsjetila na luditsku romantiku Nicka Cavea, koji je u osvit Chat GPT-a (podsjećam, od lansiranja prototipa prošle su već 2 g.) komentirao da dobre pjesme dolaze iz patnje – a računalni podaci ne pate.
INSPIRACIJA, A NE KREACIJA
Knjiga o knjižnici
U svojoj napetoj, sjajno istraženoj i još umješnije ispripovijedanoj Knjizi o knjižnici (Sandorf 2023, prevela Karmela Cindrić), Susan Orlean piše o konačnom požaru u Aleksandrijskoj biblioteci u Egiptu oko 640. g., onome koji ju je zauvijek izbrisao iz povijesti, i kaže: „U to doba knjižnica je bila golema i pomalo zastrašujuća. Ljudi su počeli vjerovati da je živo biće – ogromni, beskonačni zajednički um koji sadrži sve postojeće znanje u cijelom svijetu, s potencijalom za razvoj svojevrsne samostalne inteligencije, koje se sada plašimo kada razmišljamo o superkompjutorima“ (144)
Plašimo li se mi doista, i što učiniti s tim strahom, ili izostankom istoga? Najbolje ga je razložiti na proste faktore, kako je pokazao najzanimljiviji panel na konferenciji pod nazivom AI, koristan alat ili lažni prijatelj? Održan je potpuno u duhu ideje da je upoznavanje i razumijevanje prvi i najbolji način da razbijemo mitove, i raspršimo strahove. Riječima prvog predavača, računalnog lingvista Antonija Torala sa Sveučilišta u Groningenu, a primijenjeno na književno prevođenje: između izvornog jezika i ciljnog jezika postoji strojni sustav – crna kutija – koju trebamo otvoriti. Nakon vrlo pristupačnog uvida u pretpovijest i povijest, od klasičnog strojnog prevođenja do velikih jezičnih modela sposobnih za dubinsko učenje, u svome se raspakiravanju crne kutije predavač zadržao na sadašnjosti i pokušao adresirati dvije točke: pitanje tzv. posteditinga (procesa ispravljanja i prilagođavanja teksta koji je prethodno u cjelini strojno preveden), i pitanje tehnologije kao inspiracije (kad prijevod radi čovjek, a strojni prijevod koristi kao jedan od alata). Za sve svoje tvrdnje ponudio je i brojne izvore: istraživanja koja se odvijaju zadnjih nekoliko godina i koja uspoređuju postediting s ljudskim prijevodom.
Zaključci tih istraživanja mnogobrojni su i razgranati, ali za potrebe ovoga teksta možemo pojednostaviti: krajnji rezultat strojnog prijevoda manje je kreativan; interferencije s izvornim jezikom su veće nego u ljudskom prijevodu, a leksička varijabilnost je puno manja – drugim riječima, sustav poznaje mnogo manje riječi nego čovjek. Niz autora koje Antonio Toral citira ukazuju i na djelomičan do intenzivan gubitak prevoditeljskog glasa, kao i manjak prevoditeljske motivacije za posteditorske zadatke. Adresirao je i pitanje pogrešaka u prijevodu: rade ih i ljudi i sustavi, samo što se vrste tih pogrešaka razlikuju. Strojevi dosljedno griješe u izboru riječi, gramatici i fluentnosti teksta, dok su pogreške ljudskih prevoditelja nasumične i kontekstualne.
Po meni najvažniji dio za književne prevoditelje i prevoditeljice, u ovome trenutku sada, pokrio je četvrti dio predavanja, a to je upotreba tehnologije za inspiraciju. Toral citira Carlotu Gurt, književnu prevoditeljicu i spisateljica, koja je objasnila: „Strojni prijevod dao mi je prijedlog pridjeva kojega se sama ne bih sjetila. Jer kad prevodite, problem je što u glavi imate mnogo riječi, ali ne znate kako do njih doći.“ Nekoliko recentnih istraživanja pokazalo je da 86 % prevoditelj(ic)a koji koriste strojni prijevod isti koriste za inspiraciju, prepoznajući u njemu jedan od alata koji su nam na raspolaganju da nam pomognu u prijevodnom procesu, a ne da obave posao umjesto nas. Važno je još jednom istaknuti da, prema istraživanju i osobnom iskustvu, korištenje tim alatom za prvu verziju prijevoda kreativno kastrira proces i uklanja prevoditeljski glas.
Na panelu je više puta spomenuto da se nakladnici zapravo okreću tehnologiji jer žele ukloniti najskuplju kariku u lancu proizvodnje knjige, a to su – i to sam svojim ušima čula, ali i dalje mi je teško povjerovati – prevoditelji. Model koji bi im bio financijski optimalan jest strojni prevoditelj, a ljudski urednik – i zato je silno važno nakladnicima podastirati podatke istraživanja koja objašnjavaju da takva tržišna logika nužno ide nauštrb kvalitete. Zahvaljujući znanosti koja je u dijalogu i s teorijom i s recentnom praksom, a koja trenutačno buja na sveučilištima u Utrechtu, Leuvenu i Düsseldorfu, ali i zaključcima konferencije poput ove u Strasbourgu, znamo da ne postoji samo niz prevodilačkih osjećaja i egzistencijalnih strahova, već i korpus empirijskih istraživanja koja upućuju na to da bi u središtu svih strojnih i umjetno-inteligentnih aktivnosti trebao ostati čovjek.
Zaključujemo opet slikom crne kutije koju treba raspakirati, uz prijedlog kako: u praksi iskušavanjem i vrednovanjem novih alata i pristupa, a u teoriji obraćanjem pozornosti na recentna istraživanja tzv. CALT-a, dakle računalno potpomognutog književnog prevođenja – i stalno praktično istraživanje njegovih dosega i granica.
UDRUŽENI NAPORI
Pisci i prevoditelji su saveznici, i umjesto da (samo) sjedimo za stolom i prevodimo (ili pišemo), moramo anticipirati, djelovati i pobrinuti se za potpunu transparentnost u provedbi ove tehnologije. To postižemo, složili su se sudionici panela, uzajamnim razumijevanjem, ali i sagledavanjem inicijativa koje su već počele djelovati na terenu. O jednoj od njih govorio je prevoditelj Andre Hansen: predstavio je projekt Kollektive Inteligenz koji istražuje primjenu umjetne inteligencije u području književnog prevođenja. Projekt također ispituje kako AI utječe na kvalitetu književnih prijevoda i autonomiju prevoditelja, a temeljeno na eksperimentima, studijama slučaja i raspravama o pravnim, tehnološkim i kreativnim izazovima u eri umjetne inteligencije. Zanimljivo je da je Kolektivna inteligencija svojevrsna mobilna platforma: ne djeluje iz centra iz kojega diseminira podatke, već su njezini sudionici na turneji po Njemačkoj (uz potporu mreže njemačkih fondacija za prijevode Deutscherubersetzerfonds) gdje provode radionice, prikupljaju povratne informacije za daljnja istraživanja te, prema vlastitim riječima, „umiruju ljude“ – i raspakiravaju crnu kutiju.
Od konkretnih preporuka koje je Hansen iznio najkorisniji je savjet: treba dokumentirati vlastiti prevoditeljski proces, naći vremena da zapišemo taj posao oko posla. Osobno često razmišljam o tome da bi bilo korisno i zanimljivo zapisivati svoje procese odlučivanja, iz kreativnih i pedagoških pobuda – ali nikad mi nije palo na pamet da bi moj zapis procesa mogao služiti kao neki dokaz. Međutim, u kontekstu zahtjeva za transparentnost načina na koji uče sustavi sposobni za učenje – i tekstova koji se pri tome koriste – i ti možda apsurdno zvučeći koraci i te kako imaju smisla. Smislen je i drugi zahtjev koji Hansen iznosi, a to je: kategorički odbiti prihvatiti višestruko manju naknadu za postediting strojnog prijevoda. Vidjeli smo, takav proces od prevoditelja nipošto ne traži manje napora i vremena, već počesto i više.
PRAVO NA PRAVO
Ovdje ćemo zastati da predahnemo i pripremimo se za dio koji je možda trebao doći prvi, dok smo bili čitateljski svježi, jer taj je dio nepopularan, ali prijeko potreban. To je ona hrpa dokumenata koji se odazivaju na naslove i podnaslove poput „izvješće radne skupine zemalja članica“ ili „zaključci odbora i podobora sektora tog-i-tog“. Ako vam se već ovdje spustila roleta i pred očima zasvijetlila neonka s hashtagom #nemrem, morate znati da nas ima još.
Na početku svoga Niza nesretnih događaja, Knjiga prva, Lemony Snicket kaže: „(Ali) ima jedna vrsta knjiga koju gotovo nitko ne voli čitati, a to su pravne knjige. Pravne knjige na lošem su glasu jer su veoma duge, veoma dosadne i veoma teške za čitanje. To je jedan od razloga što pravnici zarađuju hrpu novca.“ I ne samo pravnici, već svi koji čitaju (vlastite autorske ugovore, za početak).
Budući da i sama imam i rolete i neonke puno češće nego strpljenje da češljam diskurs u kojem ne plivam bez boca s kisikom, izdvojit ću dva važna dokumenta koja su se najviše spominjala, za sebe i za vas. Prvo je izvješće Translators on the cover – Prevoditelji na naslovnici kojemu je u centru koncept nevidljivosti prevoditelja i problemi koje iz te nevidljivosti proizlaze. Izvješće je to koje želi djelovati na podizanje svijesti, preventivno, i sagledati načine za poboljšanje u budućnosti, i istaknuto je da bi ga svaka zemlja trebala iskoristiti kao dragocjen alat da poboljša vlastitu situaciju. A ja dodajem, ne zemlja, već ljudi kojih se tiče, i zato trebamo prionuti svi.
Iz Odbora za kulturu i obrazovanje Europskog parlamenta poslana je jasna poruka da je književno prevođenje ključan dio europskog sektora knjige, a dokument na koji se pozivaju nosi upravo takav naziv: Izvješće o budućnosti europskog knjižnog sektora, kolokvijalno poznatiji kao Frankowski report, prema izvjestitelju Thomaszu Frankowskom. Iskoristila bih prigodu i pozvala sve dionike knjižnog lanca u Hrvatskoj, ali i sve one koji podučavaju, pišu, prevode, imaju veze s knjigom i čitanjem da bilo koji način, da izdvoje nešto vremena i pročitaju i tih 15-ak stranica. Konkretno, što se književnog prevođenja tiče, izvjestitelj naglašava da književno prevođenje „ima stratešku ulogu u promicanju kulturne i jezične raznolikosti EU-a.“
S govornice i okruglog stola u Europskom parlamentu eksplicitno se čulo da je jedna od najvažnijih zadaća Europe podupirati prevođenje i prevoditelje. Ne želimo da književni prevoditelji odustanu i počnu se baviti nečim drugim, rekli su, i stoga tu profesiju treba osnaživati i činiti vidljivijom, a ključne korake treba poduzeti na državnoj razini. Međutim – i s tim se slažem najviše – odgovornost visokih institucija ne smije pojedincima biti alibi: pravne dokumente poput ova dva spomenuta važno je proširiti (i pročitati), i u tu diseminaciju treba uključiti ustanove koje su kod nas često, tradicionalno, iskopčane iz stvarnog života – a to su knjižnice i škole.
ŠTO MI IMAMO S TIM?
U lipnju 2018. g. u Zagrebu smo povodom otvorenja godišnje izložbe prijevoda Društva hrvatskih književnih prevodilaca organizirali okrugli stol pod nazivom Ime s naslovnice. Događalo se to upravo u vrijeme kad je s anglofonog područja (točnije iz Engleske, ali i Sjedinjene Američke Države svesrdno su prigrlile inicijativu) do nas dospio hashtag #NameTheTranslator, isključivo s idejom nježnog posjetnika: svaki put kad prevoditelji „ispadnu“ iz najava i tekstova o knjigama na društvenim medijima i portalima, u komentar se stavi hashtag. Pa smo tako optimistično krenuli i mi, s #TkoJePreveo – međutim, urednici, izdavači, kritičari, blogeri i lifestyle rubrike nisu taj podsjetnik shvatili nimalo nježno. Javio se neželjeni revolt, a s njim i potreba da se o toj temi progovori eksplicitnije, i spomenuti smo okrugli stol – s raznolikim dionicima iz svijeta knjige – upriličili iz toga razloga. Prije pet je godina ideja o imenu prevoditelja na naslovnici nailazila na skladno negativne reakcije izdavača, urednika i većine karika knjižnog lanca: od „ne vidim da će se to dogoditi u bliskoj budućnosti“ preko „naslovnica nije impresum“ pa sve do „naslovnica ipak služi da privuče publiku“. U međuvremenu je književno prevođenje postalo dovoljno seksi da se imena prevoditelja ukomponiraju u dizajn covera bez bojazni da će to otjerati publiku. Doduše, mnoga su se imena našla na naslovnicama isključivo zahvaljujući zahtjevima europskih projekata kojima se objavljenje knjige financiraju, ali to zapravo i nije važno: važna je promjena percepcije, i dozvola da se to smije.
Htjela sam sebe i vas podsjetiti kako je to kod nas nedavno bilo, jer ćemo s toga mjesta bolje kontekstualizirati panel iz Strasbourga pod nazivom Književno prevođenje i prijevodna književnost u središtu pozornosti. I dalje je velika tema u Europi kako “natjerati” izdavače da napišu #TkoJePreveo, i govorilo se o tome, ali ideja je bila i podijeliti dobre primjere kampanja za vidljivost i različitih načina razvoja čitateljske publike.
Za moj ukus premalo se govorilo o konkretnim inicijativama, ako izuzmemo izuzetno zanimljivo izlaganje Marije Afonso iz izdavačke kuće Antígona Editores Refractários iz Portugala. Riječ je o nezavisnom izdavaču koji postoji od 1979. g. te od samoga početka intenzivno propituje ustaljene obrasce: u skladu s imenom, objavljuje djela koja su kritična, politična i subverzivna. Antígona objavljuje samo dvadesetak naslova godišnje, deklarirano stavljajući fokus na kvalitetu nauštrb kvantitete. Njihova dugovječnost, održivost i brojke govore da se doista moguće održati ulaganjem u ono što autentično voliš i u što vjeruješ – naravno, uz spremnost da riskiraš, a to velike nakladničke kuće ne rade. Maria Afonso istaknula je da je moto Antígone da objavljuju knjige u koje su zaljubljeni te ciljaju na stvaranje nove publike i osvajanje publike bez čitalačkih navika. Smatraju da takve knjige nemaju granica – između ostaloga i zato što su, citiram, u ozbiljnoj vezi sa svojim prevoditeljima. Antígona je počela na naslovnici pisati #TkoJePreveo već početkom osamdesetih godina.
Na istome je panelu govorila i Renate Punka, nagrađivana prevoditeljica i predsjednica Zajednice latvijskih nakladnika, i artikulirala je nešto što smatram silnom važnim za politiku zemlje prema prijevodima i prevođenju. Njezinim riječima, neke zemlje podupiru samo prijevode sa svoga jezika, a neke su dovoljno pametne da podupiru ulaz stranih autora na svoje tržište. Nije dalje objasnila, ali zapravo je kristalno jasno: trebamo, naravno, podupirati hrvatske autore i autorice, ali nije potpora uvijek dati im novac da rade u miru. Potpora je i dati im da čitaju šire od sebe i šire od zemlje u kojoj žive i rade - da bi mogli dublje, šire i više (i drukčije nego što to cijeli svoj spisateljski vijek već rade) pisati. A to je onda istovremeno i potpora književnim prevoditeljima, jer oni – mi – se brinemo da naši pisci i spisateljice mogu čitati stranu literaturu.
Na konferenciji u Strasbourgu aktivno su sudjelovale dvije članice Društva hrvatskih književnih prevodilaca koje su hrvatske delegatkinje u CEATL-u. Lara Hölbling Matković, koja je zajedno s kolegicom iz Italije Simonom Mambrini održala zanimljivu radionicu, i Ela Varošanec Krsnik, koja je u ime CEATL-ove radne skupine održala dinamično i zapaženo izlaganje na panelu o umjetnoj inteligenciji. Na radionici nazvanoj Tales and tails: Issues and challenges in translating children’s and YA books našlo se mnogo zanimljivih primjera i sijaset tema; od toga kako se prevode slike (i kako ima primjera kad će ilustratori zbog nemogućosti prijevoda prilagoditi sliku); kako kad prevodimo za djecu posežemo za vokabularom iz vlastitog djetinjstva (i emotivne veze koje to stvara), kako dog nije odmah pas, već može biti i ženski pas, a to je povelik prijevodni problem u vrlo pozitivno intoniranoj slikovnici za djecu – u svim jezicima. I posljednje, ali nikako manje važno: govorilo se o poštenim ugovorima i naknadi za prijevod – jer, kako je istaknula Lara Hölbling Matković, svaka radionica koja se tiče dječje književnosti trebala bi spomenuti (silno nepovoljne) radne uvjete prevodilaca koji se time bave.
Ela Varošanec Krsnik zastupala je i objasnila tri ključna načela na kojima počiva CEATL-ova izjava o umjetnoj inteligenciji, a koja se svode na to da nitko ne smije biti zapostavljen: niti jedan prevoditelj, niti jedna knjiga, niti jedan jezik, vođeno idejom da svi žanrovi, jezici i publika zaslužuju ljudske prevoditelje, koji pak imaju pravo na autorstvo, poštenu naknadu i transparentno postupanje sa svojim tekstovima koji na tržištu više nisu samo književna djela, već potencijalno vježbalište za velike jezične modele.
Na konferenciji nije bilo hrvatskih izdavača.
RAZUM, ALI OSJEĆAJI
Počasni gost konferencije o književnom prevođenju bio je Georgi Gospodinov, dobitnik Bookera 2023. g. za roman Vremensko utočište, čovjek koji se, kako kaže njegova prevoditeljica na hrvatski Ksenija Banović, pojavio i napravio propuh – unio novi, svježi zrak u ustajale prostore romana iz socijalizma. Gospodinov je s pozornice Paviljona Joséphine govorio isključivo na bugarskom: pročitao je svoj nadahnuti esej pod naslovom Prevođenje – prema obali novog sutra, a onda je razgovarao s pet svojih prevoditeljica. Na pozornici su mu se pridružile Magdalena Pytlak (poljski), Milena Selimi (albanski), Angela Rodel (engleski, ujedno i sudobitnica nagrade Booker), Marie Vrinat-Nikolov (francuski) i María Vútova (španjolski). Ovo je bio jedan od rijetkih trenutaka u kojem je većina auditorija – ironično, također prevoditeljica i prevoditelja – imala slušalice i bila izložena posrednom iskustvu književnog jezika, što, potvrđujem, zna biti frustrirajuće, čak i kad znate koliko je velika stvar dovesti mali jezik na veliku centralnu pozornicu.
Gospodinov je već ranije o tome govorio, a sada je i pokazao: i na jezicima s manjim brojem govornika može se govoriti o velikim svjetskim temama, i svaki jezik na te velike teme ima pravo. Latinska riječ translatio znači prijenos ili prijevoz, podsjetio je pisac, i ne po prvi put povezao prevođenje s pisanjem. Lađar Haron prevozi duše preko rijeke Lete u podzemni svijet, ali pisanje preminule duše vraća u kraljevstvo živih čitatelja. To znači samo jedno, zaključio je Gospodinov: svaki je pisac potajno i prevoditelj. I za prevođenje je, kao i za pisanje, potrebna empatija: prijevode tekstova koji vas ne diraju, koji vam se ne obraćaju – njih prepustite umjetnoj inteligenciji. Zadivljujuće precizno, pisac je objasnio zašto je prevođenje književnosti važno upravo sada i danas, u vremenu populizma, rata i agresije, vremenu lažnih vijesti i falsificiranih priča: jer jedino nam prijevodna književnost daje potpunu sliku svijeta, cijeli niz glasova i priča osim onih dominantnih, uključujući potisnute priče i „male“ jezike. „Živimo u svijetu gdje više ne postoji centar i periferija. U vrijeme pandemije, krize ili rata, centar boli je posvuda.“
Mada dolazi na kraju moga teksta, Georgi Gospodinov zapravo je došao na početku strasburške konferencije, i na neki joj način udario takt, davši dopuštenje za osjećaje u eri razuma, za emocije usred Parlamenta i diskursa koji se trudi dorasti znanstvenom, stručnom i političkom. Zato je bilo nekako prigodno, dobrodošlo i dirljivo kad je na jednom od zaključnih panela (o prikupljanju podataka na tržištima književnih prijevoda i kartiranju opcija za dodjelu novčanih sredstava), riječ uzeo Enrico Turrin, zamjenik direktora Saveza europskih izdavača, i pred dvoranom punom književnih prevoditeljica i prevoditelja rekao: Hvala vam što ste mi omogućili da pročitam stotine knjiga koje inače ne bih mogao pročitati.
Nema na čemu, i svaki drugi put!