Grupa autora : Nova Država Hrvatija 2033.
Krajem siječnja 2014. na književnom portalu Smashwords objavljena je zbirka priča "Nova Država Hrvatija 2033". Zbirka je to koja okuplja sedamnaest priča petnaestoro riječkih autora (Igor Beleš, Mladen Blažević, Alen Brabec, Hana Dagostin, Goran Gluščić, Majda Jurić, Alen Kapidžić, Zoran Krušvar, Davor Mandić, Eva Rodić, Lea Stoiljković Medved, Dajana Šalinović, Robert Vrbnjak, Carmela Žmirić, Zoran Žmirić) i tematski je koncipirana kao zbirka distopijskih priča koje donose prikaz Hrvatske u kojoj je 2033. godine vlast preuzela radikalna desnica, suspendiravši demokraciju i uspostavivši klerofašističku despociju. Idejna začetnica je Majda Jurić, a Alen Kapidžić je preuzeo operativni dio oko objavljivanja zbirke.
Ideja o zbirci nastala je i prije samog referenduma o braku, kao odgovor "na mogućnost da jednog dana u Republici Hrvatskoj pobijedi ekstremna desna opcija u zajedništvu s Katoličkom crkvom te da dođe do spajanja svjetovne i crkvene vlasti" (A. Kapidžić u razgovoru za web portal Teklić).
Zbirka sadrži sedamnaest priča neujednačene kvalitete, većinom izrazito mračnih, uz manji broj duhovitih priča, a u ovom prikazu ćemo se koncentrirati na uspjelije priče. Jedna od takvih je priča "Lanac" Zorana Žmirića koja spada u korpus priča koje tematiziraju otpor klerofašističkoj vlasti, ali to za razliku od npr. nedovoljno osmišljene i nerazrađene priče "Tunel" Lee Stojiljković Medved, čini na dojmljiv način. Radi se o radikalno pesimističnome tekstu jer osim što Žmirić donosi prikaz totalitarne despocije zasnovane na radikalnom nacionalizmu i klerikalizmu (gdje se obitelji miješanih nacionalnosti smatraju i tretiraju kao građani nižeg reda a oni koji nisu Hrvati ni ne smatraju se ljudima) on pokazuje da i pokret otpora nije imun na totalitarne tendencije, pa jedini osobni izbor pojedinca ostaje egoizam i briga o osobnom koristoljublju.
Naravno, iako smještene u 20 godina daleku budućnost priče zapravo govore o današnjoj Hrvatskoj ali uz hiperboliziranje aktualnih devijacija što ponekad rezultira uspješno odaslanim, humorno intoniranim upozorenjima (priča "Heroj" Zorana Krušvara"), ponekad ostane na razini nerazrađene dosjetke (priča Roberta Vrbnjaka "Jedan dan u životu Hrvoja D.") a ponekad priča kontraproduktivno skrene u hipetrofiranu morbidnost i grotesku ("Dušebrižništvo" Mladena Blaževića). Ovodobnost se prepoznaje u potenciranju potrošnje kao imperativnoj pokretačkoj snazi gospodarstva, što je motiv korišten u većem broju tekstova, baš kao i kreditna prezaduženost građanstva (pri čemu je Crkva od banaka preuzela "misiju" kreditiranja puka).
Većinom su priče dijaloški koncipirane, i nerijetko ostaju na razini nedorađene skice, a neke uprizoruju tek jednu scenu. Kao najuspjelije zapravo se prepoznaju priče već donekle afirmiranih i oknjiženih autora (Igor Beleš, Zoran Žmirić, Zoran Krušvar, Davor Mandić), čiji su tekstovi dotjerani na razini rečenice, uz dostatnu razradu fabule i zapleta, te čvrstu strukturu donose zaokruženi narativ, ili bar komprimiran, kompaktan odsječak života, a ne tek skicu (Hana Degostin), uglavnom razgovornu dionicu (Lea Stojiljković Medved), novinsku reportažu (Mladen Blažević) ili nezanimljiv zapis nalik dnevničkom (Eva Rodić).
Najpotresnije su priče Carmele Žmirić i Igora Beleša - u svojoj priči autorica naglasak stavlja na kritiku rodne neravnopravnosti u situaciji gdje su ženska djeca bez prava na školovanje dok je ženama nametnuta obaveza rađanja - svake dvije godine po jedno dijete, nakon što napune 18.
Igor Beleš napisao je vjerojatno najdojmljiviju, motivski vrlo bogatu i svakako najzaokruženiju priču, naslovljenu "33". Za naratora on uzima devetogodišnju djevojčicu, štićenicu katoličkog sirotišta i fokusira se na vrlo izgledna ponižavanja koja bi proživljavala djeca istospolnih roditelja. Autor se vješto poigrava dramaturgijom bajke i vrlo uvjerljivo progovara iz perspektive djeteta, što je pripovjedna pozicija koja dodatno potencira represivni karakter diktatorskog režima, uz vrlo potresnu, i zapravo u književnosti nesvakidašnje rijetku završnu scenu samoubojstva djeteta.
Najduhovitiji je pak Davor Mandić (novinar kulturne rubrike Novog lista i autor jedne zbirke pjesama) koji na osnovu ne odveć smislenih recentnih događaja (nedavna facebook akcija Hameda Bangoure) u priči "Naši i vaši" sumornu sliku budućnosti osvježava humorom, parodirajući holivudske filmske uspješnice o junacima koji spašavaju svijet, s vrlo efektnim i duhovitim, na filmskom gegu koncipiranim, neočekivanim završnim obratom.
Zaključna priča Alena Kapidžića "Otac, sin i duh" ističe se po tome što je autor na razmjerno ograničenom prostoru uspio uvjerljivo okarakterizirati veći broj likova, a svoj je aktivizam nadogradio i lokalpatriotskom odrednicom apostrofirajući Rijeku kao slobodnu zonu u okviru totalitarizmom podjarmljene zemlje.
Kao i većina tematski koncipiranih zbirki priča - kakve npr. svake godine nastaju kao rezultat natječaja Sferakona - zadana tema nadaje se ograničavajućim, sputavajućim utegom, što je u ovom slučaju aktivistički imperativ dodatno potencirao. Takve zbirke, a tako je i s ovom, obično sadrže tek nekoliko dojmljivih ili bar solidnih priča, te velik broj nedovoljno razrađenih tekstova, bez prave narativne potke, te bez stilskih ili izvedbenih inovacija. Naravno, uz uvjetno opravdanje da se većinom radi o manje iskusnim, neafirmiranim autorima.
U zbirci "Nova Država Hrvatija 2033." prevladava nenadahnuto oslikavanje života u konceptualno zadanim uvjetima klerikalne despocije, što je kao upozorenje zanimljivo i potrebno, ali u literarnoj izvedbi neinventivno. Crno-bijeli pristup oblikovanju stvarnosti obilježava tekstove pa zbirka poprima natruhe pamfletizma a najuspjelije priče upravo su one kod kojih se pokazuje (i upozorava) da i bijelo također može postati crno (priča Zorana Žmirića) ili one kod kojih se protiv pamfletističkog aktivizma autor bori humorom (Zoran Krušvar i Davor Mandić).
Iako se radilo o zadanoj temi, ona je pružala više mogućnosti za literarnu imaginaciju nego što su to zastupljeni autori iskoristili, stvorivši prilično jednoobraznu, nedovoljno heterogenu zbirku, s očitim nedostatkom eksperimentalnih nastojanja (na planu stilistike, strukture, forme, jezika), a ponavljanje istih ili sličnih motiva (a zapravo i predvidljivih u okvirima zadane teme) iz priče u priču vrlo brzo postaje zamorno.
Prevelika didaktičnost i eksplicitnost stavova istjerala je suptilnost iz većine tekstova, pa iako je namjera svakako bila hvalevrijedna - literarni otpor netolerantnim tendencijama u društvu - aktivistički imperativ pojeo je velik dio književne vrijednosti.
Grupa autora: "Nova Država Hrvatija 2033."