Irena Vrkljan : Došlo je vrijeme skandala u umjetnosti

Iako je svoju vjerojatno najpoznatiju knjigu «Svila, škare» Irena Vrkljan objavila prije više od dvadeset godina, i današnje mlade studentice svoje priče i svoje osjećajnosti prepoznaju u toj knjizi. Za «Svilu, škare», a i druge njene proze koje su uslijedile – «Marina ili o biografiji», «Berlinski rukopis», «Dora, ove jeseni» – povjesničari književosti kažu da najbolje oprimjeruju praksu «ženskog pisma». I u svojoj novoj knjizi «Zelene čarape», objavljenoj u Nakladi Ljevak, Irena Vrkljan piše o svojim trajnim preokupacijama, o ženskim likovima koji tragaju za svojim identitetom i obračunavaju se s onim što ih sputava, o odnosima između djece i roditelja, ali i o poziciji umjetnosti u današnjem «estradnom» svijetu. O tome smo i razgovarali s Irenom Vrkljan, koja već više od 30 godina živi u Berlinu, odnosno na relaciji Zagreb –Berlin, ali kaže da je došlo vrijeme trajnog povratka u Zagreb.

Barbara Matejčić : U Vašem novom romanu citirate njemačkog performance-filozofa Bazona Brocha koji kaže da se danas umjetnik pod pritiskom vladajućeg shvaćanja kulture mora stilizirati kao monstrum kako bi probudio javnu pozornost. Je li u Berlinu ta kultura senzacija i površnosti u kojoj je sve oko umjetnosti važnije nego sama umjetnost odnijela pobjedu?

Irena Vrkljan : Bazon Broch napisao je zanimljivu knjigu «Barbar kao junak kulture», a ima i televizijsku emisiju o slikarstvu u kojoj je jako polemičan. On smatra da samo djelo više nije dovoljno, već uz to mora ići još nešto – skandal, afera. To potvrđuje i slučaj Jörga Immendorffa koji je imao aferu s kokainom i kojega su uhvatili s maloljetnim prostitutkama, a sada ima retrospektivnu izložbu za koju vlada veliki interes. Dakle, taj mu incident nije naštetio, već ga je, naprotiv, iskoristio kako bi se promovirao. U berlinskim novinama glavna je vijest Madonnin novi album, a književne i likovne kritike gotovo da ne možete pročitati. Trenutno svaka poznatija glumica piše svoju biografiju pa čak i ako ima samo trideset godina. Takve se knjige čitaju kao virenje kroz ključanicu. Njemačku publiku zanimaju ispovijesti djece čiji su roditelji bili nacisti, čitaju se i uspomene na život u DDR-u, ali lijepa literatura se jako malo čita. Došlo je teško vrijeme za književnost, ali i za slikarstvo. Taj val još nije u tolikoj mjeri došao do Hrvatske, ali doći će. Jer, važno je samo tržište, a zna se što na tržištu najbolje prolazi. Uostalom, izdavači – a oni su postali menadžeri - ulažu jako puno u reklamu knjiga i moraju biti sigurni da će im se uloženo vratiti. Nisu se ni prije ozbiljne knjige čitale u milijunskim nakladam, ali je postojala na tržištu niša za njih. Danas u Berlinu postoje samo dvije knjižare koje prodaju poeziju.

Knjige o životu u DDR-u ili ispovijedi djece nacista mogle su se javiti i godinama ranije. Zbog čega su tek sada u središtu interesa?

Zbog toga što se tek sada progovara i piše o tome. Vjerojatno je tomu potpomoglo to što se sada otvaraju dosjei bivšeg DDR-a iz kojih djeca, sada već odrasle osobe, saznaju da su njihovi očevi osuđeni kao nacisti. Zanimljiva diskusija na tu temu se povela u Austriji. Oni, za razliku od Nijemaca, još nisu počeli pisati o svojoj mučnoj prošlosti u Drugom svjetskom ratu.

Kada dođe u Berlin sa svojim rukopisom, Vanda, lik iz romana, shvaća da Zapadu neće biti zanimljiva jer njen život nije egzotičan, već je sličan njihovom. Ni Vi u knjigama ne nudite Zapadu očekivanu sliku jugoistoka Europe. Kako ste se ipak snašli na tom tržištu?

I moje osobno iskustvo je bilo slično kao i Vandino u romanu, a snašla sam se tako da sam ostala skromna i nisam ništa očekivala. U Njemačkoj je, recimo, dobro prošla Marica Bodrožić koja je napisala knjigu pod naslovom «Tito je mrtav». Ona je uz to i mlada, a kult mladosti je danas vrlo jak. I iskustva mojih prijatelja koji su došli iz raznih krajeva svijeta pokazuju da se od njih traži egzotika, nešto što Nijemcima nije poznato. Mi smo im bili interesantni dok je trajao rat i dok se o nama javljalo u vijestima, a sada je taj interes opao. Zapad ne zanimate ako dolazite iz građanskih obitelji i ako su vaše kulturne reference slične njihovima. Najbolje bih prošla da sam u Berlin došla u opancima i da sam pisala o Dalmatinskoj zagori, pastirima i kamenjaru, ali sam uvijek odbijala pružiti im ono što su očekivali.

Jesu li takva očekivanja Zapada bila i onda kada ste Vi, prije 30 godina, došli u Berlin?

Ne, očekivanja su se promijenila. Ljudi žele čitati o nečemu što je drugačije od njihovih iskustava i njihovih problema. Osim toga, i Berlin se promijenio. Nekoć se kultura grada subvencionirala ozbiljnim sredstvima, a nakon pada Berlinskog zida svi su novci otišli u istočni dio i sada samo Berlin ima 70 milijardi eura duga.

Ukoliko se od došljaka očekuje da svojom umjetnošću podržavaju stereotipe koje Zapad o njima gaji, ne getoizira li se time te kulture i kroz umjetnost? Ako se ne dopušta da je, primjerice, jedan Afrikanac također odgojen na Thomasu Mannu, ne inzistira li se pritom na razlikama između jednih i drugih čime se potiče i netrpeljivost?

Da, i to se sada lijepo vidi i u Parizu. Oni koji su se pobunili također su Francuzi, govore savršeno francuski, ali nitko za njih nije ništa učinio jer su oni različiti. Ne bune se oni primarno zbog socijalnih problema, nego zbog toga što ih se nisu potrudili integrirati u društvo. Nakon događaja u Parizu, i Berlin se boji da u njegovim getima ne bi buknuli neredi.

Ženski likovi, pogotovo majke, u Vašoj su prozi tužni i depresivni. U «Našim ljubavima, našim bolestima» pišete 'Mama nas ne vidi ni ne čuje'.

Takve su također priče iz moje okoline. Imam toliko prijatelja čije su majke depresivne, a i moja je bila iako to tada nisam znala. Prije tri godine razgovarala sam sa ženom koja je četrdesetih godina pazila na nas djecu. Tek sam tada saznala da je moja mama cijelo vrijeme sjedila u spavaćoj sobi. Tog u mom sjećanju uopće nema.

Mislite li da je takva intimna povijest žena ili su to ipak zasebni slučajevi?

Ne znam zapravo odgovor na to pitanje. Možda sam se previše bavila ljudima iz sjene, a njihove su obiteljske priče bile takve. Družila sam se jako puno sa slikarima, a oni su osjetljiviji i skloniji teškim stanjima u kasnijim godinama. To je vjerojatno razlog zbog kojega su danas moji najbliži prijatelji mlađi od mene.

Spominjete Vaše prijatelje slikare. Vi ste još kao jako mladi s mnogima od njih prijateljevali.

Baš sam nedavno u Zagrebu pronašla dnevnik koji sam ispisivala od 1957. do 1966., dakle, u to vrijeme. Jako puno u dnevniku spominjem Miljenka Stančića, o kojemu sam i kasnije pisala u knjigama, ali drugačije i na tom se primjeru dobro uočava razlika između autobiografskog i literarnog zapisa. Pisala sam samo o onima koje sam voljela, a ne o onima koji su mi škodili. Bila su to teška vremena za nekoga tko nije bio u partiji i tko je bio građansko dijete kao što sam ja bila. O tome nisam nikada pisala u svojoj prozi, ali u dnevniku jesam.

O kojim ste još ljudima, osim o Stančiću, pisali u dnevniku?

O Marku Ristiću, o Krleži i Beli jer sam često bila na Gvozdu, o Kaštelanu, Picelju, Murtiću, Koki Tanasković... To je bilo vrijeme u kojemu sam pisala nadrealističku poeziju i čitala ju u ateljeu Ivana Picelja, vrijeme u kojemu je izlazio časopis «Krugovi» i u kojemu se intenzivno živjelo. Mislim da dnevnik nije nezanimljiv.

Zasigurno nije nezanimljiv, pa to je bilo vrijeme iznimne kulturne živosti u Zagrebu. Hoćete li ga objaviti?

Bilo je živo, ali nije bilo uvijek lako. S tom rečenicom – nije bilo lako – završava moj dnevnik. Nakon što je došao iz Amerike, Murtićevu su izložbu umalo proglasili zabranjenom, a Piceljeva izložba je i bila zabranjena u Društvu arhitekata pa smo je održali u njegovu ateljeu. Tada je još uvijek u umjetnosti prevladavao socijalistički realizam i njihova je umjetnost bila previše radikalna. Bez obzira na taj kulturni krug u kojemu sam se kretala, jako puno sam pisala o tome kako volim biti u svojoj sobi. Hoću li objaviti dnevnik? Mislim da hoću.

Kažete da volite biti u svojoj sobi, a upravo je Virginija Woolf, autorica na koju se često referirate, rekla da žena mora imati vlastitu sobu i novac ako želi pisati.

To je točno. Ja i jesam 'sobno dijete'. Zavlačila bih se u sobu i čitala lagajući da moram čitati za lektiru. I danas volim biti u stanu, bilo u Zagrebu ili Berlinu, okružena s puno slika i knjiga i, po mogućnosti, nekih dragih ljudi.

Na Sajmu knjiga u Puli su Vas predstavili kao slavensku Virginiju Woolf. Koliko je opravdana ta usporedba?

Možda su me tako nazvali jer smo obje, svaka u svojoj sredini, na neki način označile početak ženskog pisma. Puno sam ju čitala i volim ju kao autoricu, ali njene su knjige drugačije od mojih. Znate, medijima treba neka zvučna usporedba pa su me valjda zbog toga tako predstavili.

Sredinom devedesetih ste rekli da ste zanijemili, a nakon toga ste napisali nekoliko knjiga. Što se dogodilo u periodu šutnje?

Zanijemila sam u ratu i pet godine nisam pisala. Rat me tako prestravio, uzeo mi dah i vjeru u ljude i u ono što sam mislila da znam, da jednostavno nisam imala snage pisati.

Kada ste ponovno počeli pisati napravili ste veliki žanrovski iskorak i objavili krimić. Je li vam nakon traume rata bilo lakše pisati krimić, nego biografsku prozu?

Istina je da tada nisam htjela pisati o sebi i o problemima koji nas okružuju pa sam pribjegla krimiću. Ali, i u mom prvom krimiću «Posljednjem putovanju u Beč» ponovno sam pisala o obitelji. Taj Beč je Beč moje tete i njezin stan u kojemu je živjela u Burggasse sam imala pred očima dok sam pisala. Nakon njene smrti sam sređivala dnevnike, pisma i fotografije koje je ostavila iza sebe i u njima sam pronašla neke obiteljske stvari za koje nisam znala. Promislila sam da sam mogla naići na neku veliku tajnu i tako je nastala ideja za krimić.

U Vašim knjigama, pa i u zadnjem romanu, često tematizirate odnos s roditeljima, a ti su odnosi uglavnom teški, hladni, a nije rijetko ni fizičko zlostavljanje djece. Zbog čega tako mučnim opisujete relaciju roditelj – dijete?

Kao prvo, zbog vlastitog iskustva, ali i iskustava mnogih mojih prijatelja koje su roditelji tukli kada su bili djeca. O tome se ne govori, ali brojni su oni koji su podnijeli batine u djetinjstvu.

Ukoliko se dobro sjećam, Vi ste jednom i javno govorili o vlastitom iskustvu, ako tako smijem reći, zlostavljanog djeteta?

Da, jesam. O tome sam ponešto napisala već i u 'Svili, škare'. Moj je otac znao imati napade jakog bijesa. I njega je njegov otac tukao, a poznato je da zlostavljana djeca često postaju zlostavljači. Nasuprot tome, ja imam veliki strah pred fizičkim nasiljem pa čak se trgnem i na povišeni glas. Ipak, zbog vlastitog iskustva nikada nisam imala velike probleme jer sam se s 13 godina oprostila od obitelji.

Ipak, u «Zelenim čarapama» pišete: 'Ono što nas u djetinjstvu obilježava nosimo poput ožiljaka na koži dalje u život'.

Pa i dječji psiholozi kažu da dijete trajno obilježi ono što mu se dogodi do sedme godine, bilo dobro ili loše. Ali ja zbog onoga što se meni dogodilo više ne patim. Pokušavam te događaje sagledati kroz loše prilike uvjetovane Drugim svjetskim ratom jer nasilje često zna biti rezultat očaja.

U «Zelenim čarapama» jedina riječ napisana masnim slovima je zamjenica on. Zbog čega?

To 'on' je upravo otac čiji zakon volje upravlja djecom i suprugom.

Pisali ste i na hrvatskom i na njemačkome jeziku. O čemu ovisi na kojemu ćete jeziku pisati?

Njemački jezik mi odgovora kada pišem refleksivnu prozu, a hrvatski mi je bliži za poeziju i intimističku prozu. Za sada sam odustala od pisanja na njemačkom i pišem samo na hrvatskom. Možda je takva odluka povezana s tim što mi se čini da ovdje više nema interesa za prozu kakvu pišem pa nema potrebe ni da pišem na njemačkom jeziku. Iako, jedan austrijski izdavač želi objaviti moju knjigu i imam još neke ponude, ali meni su trenutno važniji naši ljudi i hrvatska publika, posebno mlade cure.

Znači li to možda da biste se mogli i trajno vratiti u Hrvatsku?

Rado bih se vratila u Zagreb jer se Berlin jako promijenio od pada Berlinskog zida. Svi su mrzovoljni i nezadovoljni. Istok zbog toga što im ne ide tako dobro kako su se nadali, a Zapad zbog toga što daje toliko novaca istočnim Nijemcima. Sve je postalo hladnije i mislim da je Zagreb sada za mene prikladnije mjesto za život.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )