Irene Vallejo : Beskraj u trsci (ulomak)

Od Aleksandrijske knjižnice do sarajevske vijećnice, Irene Vallejo prati čudesnu povijest pisane riječi...

Irene Vallejo (1979.) diplomirala je Klasičnu filologiju, a 2007. doktorirala na dvama sveučilištima, u rodnoj Zaragozi i Firenci, odabravši za temu književni kanon grčke i rimske književnosti. Njezina knjiga o izumu knjiga u antici, Beskraj u trsci (El infinito en un junco) u Španjolskoj je objavljena 2019. i doživjela je više izdanja u samo nekoliko mjeseci, a na ljestvici bestselera već je dulje od godine i pol. Ovo je djelo dobitnik brojnih važnih španjolskih nagrada među kojima se ističu Premio Nacional de Literatura en la modalidad de Ensayo 2020. i Premio Aragón 2021. Nakon objavljivanja prijevoda na engleski, The Guardian i The Economist uvrstili su 'Beskraj u trsci' među najbolje knjige 2022. godine.

Beskraj u trsci (prev. Silvana Roglić, VBZ, 2023.) nit je koja spaja klasike i suvremeni svijet u aktualnim pitanjima: Sapfo i žensko pismo, Tit Livije i fenomen obožavatelja, Seneku i post-istinu. A prije svega, priča je to o tisućama ljudi koji su stoljećima štitili književnu tradiciju: usmeni kazivači, prevoditelji, pisari, učitelji, pobunjenici, pustolovi… 

Knjiga Beskraj u trsci iz tiska izlazi u ožujku 2023., do tad zavirite među njezine korice:

Beskraj u trsci Vallejo Irene

Tri uništenja aleksandrijske knjižnice mogu nam se na prvu pričinjati kao da pripadaju prošlosti, ali nažalost kivnost na knjige tradicija je čvrsto ukotvljena u našu povijest. Uništavanje je stalno prisutna tendencija. Kao što je pisalo na El Rotovoj sličici: „Civilizacije zastarijevaju; barbarstva se obnavljaju.“

Zapravo, dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće stravičnoga biblioklazma (knjižnice bombardirane u svjetskim ratovima, nacističke lomače, cenzorski režimi, kineska kulturna revolucija, sovjetske čistke, lov na vještice, europske i latinoameričke diktature, spaljivane ili bombama napadane knjižnice, totalitarizmi, apartheid, mesijanska volja određenih vođa, fundamentalizmi, talibani, fetva protiv Salmana Rushdieja, samo su neka od poglavlja te katastrofe). I dvadeset prvo stoljeće započelo je, uz blagoslov američkih postrojba, pljačkom muzeja i knjižnica u Iraku gdje je pismo po prvi put ispisalo svijet.

Radim na ovoj knjizi u posljednjim danima kolovoza, točno dvadeset pet godina nakon divljačkoga napada na sarajevsku biblioteku. Tad sam još bila djevojčica i u mojem sjećanju, taj je rat značio otkrivanje vanjskoga svijeta, većega – i mračnijega – od onoga kakvim sam ga ja zamišljala. Sjećam se da sam se toga ljeta počela zanimati za šuškave knjige odraslih koje mi dotad nisu bile važne. Da, tad sam pročitala svoje prve novine, držeći ih pred licem, raširenih ruku, poput špijuna u crtićima. Prve vijesti, prve fotografije koje su me pogodile bile su fotografije tih masakra ljeti 1992. godine. Istovremeno, ovdje smo proživljavali euforiju i svečanosti oko Olimpijade u Barceloni, Svjetske izložbe u Sevilli i u iznenadnom trijumfalizmu navrat-nanos modernizirane i obogaćene zemlje. Malo je ostalo od toga hipnotičkog sna, ali pejzaž sivog i izrešetanoga Sarajeva ostao mi je urezan u mrežnicu. Sjećam se da je jednoga dana u školi profesorica etike zamolila da zaklopimo bilježnice – bilo nas je svega troje-četvero – i, na naše iznenađenje, predložila da razgovaramo o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Zaboravila sam što smo rekli, ali osjećali smo se odraslima, važnima i samo na korak od toga da nas proglase međunarodnim stručnjacima. Sjećam se da sam jednoga dana otvorila atlas i otputovala vrhom kažiprsta od Zaragoze do Sarajeva. Pomislila sam kako imena tih dvaju gradova imaju sličnu melodiju. Sjećam se slika njihove biblioteke izranjavane zapaljivim bombama. Fotografija Gervasija Sִáncheza – na kojoj zraka sunca prolazi kroz uništeno predvorje, milujući nagomilanu šutu i okrnjene stupove – ikona je tog okončanog kolovoza.

Bosanski pisac Ivan Lovrenović pričao je kako je, u dugoj ljetnoj noći, Sarajevo bilo osvijetljeno vatrom koja je izbijala iz Vijećnice, impozantne zgrade Nacionalne biblioteke kraj Miljacke. Prvo je dvadeset i pet zapaljivih raketa dohvatilo krov, premda je građevina bila obilježena plavim zastavama kako bi se znalo da je posrijedi kulturna baština. Kad je sjaj – veli Ivan – dosegao neronske razmjere, krenulo je neprestano manijačko bombardiranje kako bi se spriječio ulazak u Vijećnicu. S padina koje gledaju na grad, snajperisti su pucali na stanovnike Sarajeva, mršave i iscrpljene, koji su izlazili iz svojih skloništa kako bi pokušali spasiti knjige. Jačina napada nije dopuštala vatrogascima da se približe. Na kraju su maurski stupovi zgrade popustili, prozori su prsnuli kako bi propustili plamene jezike. U svitanje, gorjele su stotine tisuća svezaka – rijetkih knjiga, dokumenata o gradu, čitavih zbirki publikacija, rukopisa i unikatnih izdanja. „Ovdje više ništa nije ostalo“, rekao je knjižničar Vjekoslav. „Vidio sam stup dima i papire kako lete na sve strane i htio sam plakati, vrištati, ali ostao sam na koljenima, držeći se za glavu. Cijeli ću život nositi teret sjećanja na to kako su spalili sarajevsku Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku.“

Arturo Pérez-Reverte, tadašnji dopisnik iz rata, promatrao je artiljerijsku vatru i požar. Idućega jutra mogao je vidjeti, na podu uništene Biblioteke, odlomljene zidove i stubišta, ostatke rukopisa koje više nitko neće čitati, raskomadana umjetnička djela: „Kad gori knjiga, kad se uništi knjiga, nešto u nama nepopravljivo se osakati. Kad gori knjiga, umiru svi životi koji su je omogućili, svi životi sadržani u njoj i svi životi kojima je ta knjiga mogla dati, negdje u budućnosti, toplinu, znanje, inteligenciju, užitak i nadu. Uništiti knjigu znači doslovno satrti čovjekovu dušu.“

Pepeo i žeravica tinjali su još danima, dimili se, lebdjeli iznad grada poput tamna snijega. „Crni leptiri“, tako su Sarajlije zvali taj pepeo od uništenih knjiga koji je padao na prolaznike, na bombardirana gradilišta, na pločnike, na napola razorene zgrade, na kraju su se razgradili i pomiješali s utvarama mrtvih.

Zanimljiva podudarnost: kapetan vatrogasaca potpaljivača koje smo upoznali u Farenheitu 451 koristio je istu metaforu. S knjigom u rukama diktirao je svoje poetične upute za uništenje: „Zapališ prvu stranicu, zapališ drugu. Svaka postane crni leptir. Prekrasno, ne?“ (Ray Bradbury, Fahrenheit 451, prijevod Vlado Opačić, Izvori, Zagreb, 2004.) U mračnoj budućnosti opisanoj u Bradburyjevu romanu najstrože je zabranjeno čitati i sve se knjige prijavljuju i uništavaju. Ondje brigade vatrogasaca, umjesto da gase vatru, izazivaju požare i potpiruju ih kako bi spalili domove koji skrivaju te ilegalne predmete. Samo je jedna knjiga zakonita: pravilnik samih brigada zaduženih da zapale sve ostale knjige. U tom jedinom dopuštenom tekstu može se pročitati da je ta postrojba osnovana 1790. u svrhu spaljivanja engleskih knjiga u Sjedinjenim Državama i da je prvi vatrogasac bio Benjamin Franklin. Ne postoji nijedan pisani dokument koji bi pobio te tvrdnje i više ih nitko ne dovodi u pitanje. Ondje gdje se dokumenti uklanjaju i knjige slobodno ne cirkuliraju, lako je po svome nahođenju nekažnjeno prekrajati povijest.

U slučaju bivše Jugoslavije, uništavanje prošlosti bilo je posljedica etničke mržnje. Od 1992. pa sve do kraja rata napade je doživjelo sto osamdeset osam knjižnica i arhiva. Otužno izvješće Stručne komisije Ujedinjenih naroda ustanovilo je da je u bivšoj Jugoslaviji došlo do „namjernog uništavanja kulturnih dobara koje se ne može opravdati vojnim potrebama“. Juan Goytisolo, koji je otputovao u bosanski glavni grad odazvavši se na poziv Susan Sontag, napisao je u svojoj Sarajevskoj svesci: „Spaljivanje Biblioteke, što je potpirivalo jalovu mržnju divljih raketnih bacača, bilo je gore od smrti. Bijes i bol tih trenutaka pratit će me do groba. Cilj opsjedatelja – pomesti povijesnu srž ove zemlje kako bi se na njoj izgradio hram izmišljotina, legenda i mitova – pogodio nas je ravno u srce.“

Na pepelu tekstova koji su gorjeli može se izgraditi jednostrana verzija događaja. Nesumnjivo su knjige koje su haubice spalile ili uništile isto tako sadržavale svoja vlastita slijepa tumačenja. Djela koja tvore dio bibliotečnih zbirka i počivaju na policama knjižnica isto su tako jednostrane, povremeno čak propagandne – sjećam se anegdote jednoga londonskoga knjižara koji je, tijekom mjeseci nacističkoga bombardiranja, krov toga lokala pokrivao primjercima Mein Kampfa koje je imao u dućanu. Ali mnogostrukost glasova koji govore, traže nijansu i međusobno si proturječe na beskonačnome broju stranica, osigurava nestanak slijepih točaka i mogućnost otkrivanja manipulacija. Oni koji sravnjuju knjižnice i arhive zalažu se za manje raznoliku, manje nepodudarnu, manje ironičnu budućnost.

Premda je aleksandrijska knjižnica prije potpunog uništenja gorjela nekoliko puta, nije sve u njoj doživjelo brodolom. Stoljeća napora da se spasi nasljeđe mašte nisu bila uzaludna. Mnogi primjerci koji su sačuvani do danas zadržali su tekstualne tragove i simbole koje su aleksandrijski filolozi često rabili u svojim izdanjima. A to znači da su, na tom tegobnome putu, do naših ruku došle kopije kopija kopija kojima prva karika seže do izgubljene Knjižnice. Tijekom stotina i stotina godina, pažena izdanja knjiga koje su bile raspoložive u Aleksandriji kopirala su se i širila mrežom najsiromašnijih knjižara i privatnih zbirka hraneći tako sve veću populaciju čitatelja. Umnažanje broja primjeraka bio je jedini – nevjerojatan – način spašavanja djela. Sve što je preživjelo uništenje, zahvaliti može tom sporom, blagom, plodnom navodnjavanju rukom pisane književnosti koje se odvijalo uz golem trud i dolazilo do skrivenih, zabitih, sigurnih mjesta; skromnih mjesta koja nikad neće biti bojna polja. Djela koja još uvijek čitamo ostala su u tim zakucima – perifernim, marginalnim utočištima – tijekom opasnih stoljeća, odupirala su se uništenju dok su pustošenja, pljačke i požari uništavali velike koncentracije knjiga smještenih obično u centrima moći.

Tijekom grčko-rimske antike rodila se u Europi trajna zajednica – plamen koji, premda se stiša, nikad posve ne ugasne – dosad neiskorijenjena manjina. Otad, pa do u nedogled, bezimeni čitatelji uspjeli su sačuvati, iz strasti, krhku baštinu riječi. Aleksandrija je bilo mjesto gdje smo naučili čuvati knjige od moljaca, hrđe, vlage i divljaka sa šibicama.

Ulomak iz knjige Irene Vallejo Beskraj u trsci, prevela Silvana Roglić (VBZ, 2023.)

Irene Vallejo

Beskraj u trsci : Velika avantura knjige u antičkome svijetu

• Prijevod: Silvana Roglić
• V.B.Z. 03/2023.
• 452 str. , meki uvez
• ISBN 9789535205791

Od Aleksandrijske knjižnice do sarajevske Vijećnice, Irene Vallejo prati čudesnu povijest pisane riječi. 'Beskraj u trsci' nit je koja spaja klasike i suvremeni svijet u aktualnim pitanjima. A prije svega, priča je to o tisućama ljudi koji su stoljećima štitili književnu tradiciju: usmeni kazivači, prevoditelji, pisari, učitelji, pobunjenici, pustolovi…