Irene Vallejo – Beskraj u trsci : Velika avantura knjige u antičkome svijetu

Irene Vallejo: Beskraj u trsci

Póthos se u grčkoj mitologiji svrstava u red nevažnijih stvorenja. Pojavljuje se kao tek jedan od Erota, mnogobrojnih malih bogova ljubavi u Afroditinoj i Erosovoj pratnji, a moguće da je usto i jedan od braće boga strasti i požude. Nepoznanica oko njegova rodoslovlja dodatno se komplicira jer Póthos je možda i sin boga zapadnog vjetra Zefira i božice duge Iride. U ovom je kontekstu važan jer, odvojen od svojih možebitnih mitoloških srodnika, simbolizira čežnju i žudnju i njegovo će se ime, u stoljećima što slijede, preobraziti u grčku riječ za opisivanje tih, često uznemirujućih, osjećaja – čežnje za nečim odsutnim ili nedostižnim, čežnje koja proizvodi patnju jer je iskonski neostvariva, samim time neutaživa. Imenuje nemir neuzvraćene ljubavi i tjeskobu žalovanja, a u tkivo publicističke knjige literarne kvalitete, žanrovski hibrid „Beskraj u trsci“ Španjolke Irene Vallejo (prijevod Silvana Roglić, V.B.Z., 2023.) upisuje se trostruko, kao pojam, simbol i ideja. 

Beskraj u trsci Vallejo Irene

Autorica se pojmom koristi kako bi sažela megalomaniju Aleksandra Velikog, njegovu težnju da uvijek ide dalje i ostane neporažen u utrci s dosadom i, još važnije, osrednjošću. Kao jedna od dionica (bolje bi bilo zvati je „sastavnicom“) povijesnog maratona sprinterske kvalitete stoji i mitsko mjesto povijesti svih budućih civilizacija, književnosti i jezika – Aleksandrijska knjižnica, ekstravagantna ideja o prikupljanju svih tada dostupnih rukopisa izvedena, vjerojatno, u priručnom sobičku ispresijecanom redovima polica za ulaganje svitaka. Aleksandar je umro neostvarena cilja, a neosvojene knjige na popisu bi njegovih poraza bile ravnopravne nepokorenim utvrdama. Mjesta će time ostati nepoznata umjesto da ih prepoznajemo kao jednu od sedamdesetak Aleksandrija ondašnjeg svijeta. 

Za istom Knjižnicom, bibliofilskom Nedođijom ili Narnijom, u istovremenosti čezne i žaluje traga i Vallejo (1979), a njezina se potraga za Aleksandrijskom prelijeva iz potrebe za jednom drugom, mnogo joj poznatijom, knjižnicom njezina djetinjstva. U tekstu tek dvoje od stotina i tisuća bezimenih ljubitelja knjiga u čiju je slavu (i kako bi ih oteo od zaborava) „Beskraj u trsci“ napisan, roditelji Irene Vallejo snažno su, i iznimno pozitivno, primjerima i nježnim usmjeravanjem utjecali na kasnije životne izbore svoje kćeri. Dok je, kao djevojčica, do brade pokrivena čekala da joj majka pročita još jednu priču za laku noć, buduća doktorica klasične filologije živjela je u uvjerenju da su sve knjige svijeta napisane samo za nju i da baš svaki od stotina svezaka s roditeljskih polica čeka da bude istražen njezinim dječjim prstićima. Praćenje pogledom, kao i nesigurno sricanje prvih slogova, doći će kasnije; u tom su trenutku slova, rojevi insekata, pred djevojčičinim očima lebdjela u neraspoznatljivim formacijama. Bio je to dio čarolije, zapisat će Vallejo, čitanje je bilo aktivnost iz svijeta odraslih, njegove joj je divne i zastrašujuće puteve tek valjalo istražiti.

Ono što su knjige iz roditeljskog doma i insekti na njihovim stranicama bili djetinjstvu Irene Vallejo, Aleksandrijska knjižnica predstavlja djetinjstvu čovječanstva – prostor prve ozbiljnije konzervacije sjećanja. I baš kao što se Vallejo, čija zbirka i dalje fizički postoji, nije rasprodana ili na kakav drugi način otrgnuta iz njezina života, ne može vratiti na isto mjesto jer čarobno je iz njega odrastanjem izbrisano, zarobljeno u djetinjem imaginariju, niti čovječanstvo ne uspijeva ponovno pronaći univerzalni ideal organizacije sveukupnog znanja i pismenosti. Stoga priča o Póthosu, premda nije kronološki prva, postaje izvorišna metafora ove knjige, napisane i kako bi se doskočilo vlastitim čežnjama. 

Njegov će eho čitatelj prepoznati još jednom, a zapravo kroz cijelu knjigu – slijevanjem u njega, pothos će omekšati naslovni „beskraj“ i pretvoriti ga u razumljiviji kontinuitet. U pjesničkoj slici, povijest knjige kontinuitet je čežnje. Na mnogo će dohvatljivijoj razini potrajati Eroti (među njima i Pothos), u renesansi će poslužiti kao predložak za amorette i putte i time podržati kontinuitet u umjetnosti, jednak onome što ga u svojem pisanom radu istražuje autorica. 

U prvom sloju, ispisuje ga na razini osobnog – da roditelji nisu u njoj pobudili ljubav prema knjigama, klasične bi jezike, kao i većina njezinih vršnjaka, doživljavala „mrtvima,“ a ne ključevima za razumijevanje povijesti civilizacije. Možda bi odabrala studij praktičniji od filologije, a posve sigurno ne bi, umjesto jednog, raspisala dva doktorata, najprije na sveučilištu u rodnoj Zaragozi, potom u poviješću ispunjenoj Firenci. Da je talijanski grad svojevrsna nulta točka nastanka ove knjige, autorica daje naslutiti u jednoj od prepričanih anegdota. Makar to istraživanje nije zahtijevalo, svakog je dana posjećivala Biblioteku Riaccardianu i, praveći se da njezino zanimanje ne prelazi granice znanstvenoga, pronalazila gotovo erotski užitak u prolistavanju Petrarcinih rukopisa. „Možda se,“ nagađa Vallejo, „poticaj da napišem ovaj esej rodio tada, pri toplini one Petrarcine knjige koja je pucketala poput mirna plamena.“ 

Osobni se interes ovdje pretvara u ispitivanje povijesne građe, autorica ono što naziva „šaptom knjiga“ raspoređuje na gotovo 400 stranica dugu studiju povijesti pisma, knjige, čitanja i čitatelja. Monumentalnu će knjigu načelno podijeliti na dva velika poglavlja. Prvo, opsežnije, bavit će se „grčkim zamišljanjem budućnosti“ dok će u drugom pratiti „rimske puteve“ nastavka velike civilizacijske priče. Poglavlja, opsežnosti unatoč, nisu čitatelju zamorna jer autorica, u maniri najizvrsnijih prenositelja usmene predaje na čiju se tradiciju nastavlja, pažljivo i promišljeno siječe tekst u kraće, koherentne cjeline usmjerenije održavanju čitateljske pažnje. Postupak nije bezrazložan, još za godina provedenih u nastavničkoj praksi, primijetila je da učenici lakše i bolje pamte upakira li prenašano znanje u priče umjesto da ga samo iznese kroz niz suhih činjenica. Zato čitatelje već u uvodu zavodi vinjeticom o potrebi za posjedovanjem, najprije knjige kao predmeta divljenja, statusnog simbola, a tek potom kao izvorišta i  kontejnera znanja. 

Slična je potreba upisana i u stvaranje onoga što će postati središnjim momentom ovoga teksta – Aleksandrijske knjižnice. Potrebu Vallejo dobro razumije, ta i opisuje svoje iskustvo gotovo tjelesnog užitka u rijetkim knjigama, a knjižnicu u Aleksandriji opisuje kao ostvarenje velike težnje za očuvanjem od zaborava. Opisuje, pritom, kakvim su se sve načinima i sredstvima velikodostojnici dovijali ne bi li došli u posjed željenog rukopisa. Neki su ih „posuđivali,“ spremni da izgube visoku kauciju ostavljenu izvornom vlasniku kao zalog povratka dok su drugi, za kvalitetno štivo, bili spremni oduzeti život. Aleksandar Veliki za izgradnju svoje zbirke koristio se kombinacijom, rukopise je otkupljivao, osvajao, otimao, za njih ponekad i ubijao. 

Ili je li? Autorica ovdje, ne odustajući od pripovjednog narativa, nastupa kao publicistkinja i vrlo jasno čitatelju daje do znanja da ono o čemu govori nije povijesno utemeljeno već, uz pomoć sekundarnih izvora, uvelike temeljeno na fikciji. Unatoč nepostojanju arheoloških ostataka, ističe, broj tekstualnih dokaza dovoljan je da se postojanje knjižnice ne dovede u pitanje, malo je toga poznato o mehanizmu organizacije znanja unutar, pretpostavlja se, nevelike prostorije za pohranu svitaka. Ne može se sa sigurnošću navesti niti idejnog začetnika projekta pa ona nagađa da je to bio upravo Aleksandar, jedan od prvih promatrača svijeta kroz kozmopolitsku, globalnu perspektivu. Knjižnicu zato postavlja u suprotnost njegovim bitkama, kao najbolji dio ostvarenja njegova sna. Pritom o njemu piše kao znanstvenica, s povijesne distance. Prikazujući ga kao čovjeka koji proživljava svoj ep, dovoljno je topla da ne naruši tečnost priče, a ipak odmjerena i nenametljiva u iznošenju stava čime i čitatelju ostavlja prostor za svaku afirmaciju ili negaciju. Ono na čemu inzistira važnost je ideja rođenih u Aleksandriji, a najvažnijom vidi koncept prevođenja; ondje su nastali prvi projekti prevođenja tekstova s perzijskog i indijskog na grčki. Time je sačuvano znanje iz tog razdoblja s početka povijesti. 

Ako je knjižnica njezinih roditelja predstavljala početak pismenosti Irene Vallejo, onda knjižnica u Aleksandriji na lenti vremena stoji kao začetak opismenjavanja čovječanstva. Do njezina su utemeljenja knjižnice bile usko specijalizirane, namijenjene tek uskom krugu učenih ljudi, nikad otvorene za javnost pa se po prvi put stvara mjesto potpune otvorenosti prema različitosti. Osim toga, nije dvadeseto stoljeće izmislilo multikulturalnost, njezine su zasade već prisutne u beskrajnom razgovoru među kulturama i civilizacijama pokrenutim u sobi koja, vjeruje se, nije funkcionirala kao zasebna institucija već pomoćna djelatnost velikog aleksandrijskog muzeja. Ono što djeluje blasfemično poznavateljima povijesti knjižnica i knjižničarstva sasvim je razumljivo – i cijenjenja je Britanksa knjižnica započela tek kao sastavnica Britanskog muzeja.

Po opismenjavanju, započinje sa znanjem povezana igra moći, dobro ilustrirana i sličicom o ljubavi Marka Antonija i Kleopatre zapečaćenoj, između ostalog, i stotinama tisuća svitaka pergamenata što ih je Rimljanin, navodno, za udvaranja bacio pred vladaričine noge. Sarkastično bi se moglo primijetiti kako je ona bar imala dovoljno mjesta za njihovu pohranu, no dokaz je to o važnosti knjige u osvit civilizacije. 

Izlišno bi, a možda i ne pretjerano zanimljivo, bilo taksativno ili deskriptivno navoditi sve primjere izgradnje i grananja ove čudesne knjige, sve puteve knjige koje Irene Vallejo u njoj istražuje. Dovoljno je, možda, reći da temi pristupa studiozno i minuciozno, raščlanjujući svaki detalj povijesti abecede, knjige i čitanja. Pritom ne odustaje od ispreplitanja velikog povijesnog narativa s vlastitom životnom pričom. I dobro da je tako jer upisivanje osobnog u veliku povijest, pa bila ona i kulturna, ono je što priču čini živom. 

„Beskraj u trsci“ čini kostur podataka, ali mišići i krv izgrađeni su od molekula mašte. Time se nipošto ne želi oduzeti od povijesne i publicističke vrijednosti ove knjige, nije uzalud nagrađena najvažnijom španjolskom nagradom za esej, no namjera je podcrtati da se povijest, ispričana kroz anegdote i štiklece, puno dulje zadržava u sadašnjosti. Dokaz je tome, vjerojatno, i preko pola milijuna prodanih primjeraka ovog izvanrednog spoja intimističke proze, biografije i povijesnoga. I nije to knjiga za jedno čitanje već naslov kojem se treba vraćati, suputnik cjeloživotne potrage za knjigama, a na policama privatnih knjižnica zaslužio je stajati uz Ecovu „Povijest ljepote“, Le Goffovu „Civilizaciju srednjovjekovnog zapada“ ili Manguelovu „Povijest čitanja.“

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Irene Vallejo

Beskraj u trsci : Velika avantura knjige u antičkome svijetu

• Prijevod: Silvana Roglić
• V.B.Z. 03/2023.
• 452 str. , meki uvez
• ISBN 9789535205791

Od Aleksandrijske knjižnice do sarajevske Vijećnice, Irene Vallejo prati čudesnu povijest pisane riječi. 'Beskraj u trsci' nit je koja spaja klasike i suvremeni svijet u aktualnim pitanjima. A prije svega, priča je to o tisućama ljudi koji su stoljećima štitili književnu tradiciju: usmeni kazivači, prevoditelji, pisari, učitelji, pobunjenici, pustolovi…