Ivo Brešan : Lopovi smo kao i svi drugi

Prozaik i dramatičar Ivo Brešan rođen je 1936. u Vodicama, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1960. do 1983. radio je kao profesor na šibenskoj gimnaziji. Dugi niz godina bio je umjetnički ravnatelj šibenskog kazališta i Međunarodnog dječjeg festivala Šibenik. Brešan je autor nekih od najizvođenijih hrvatskih drama, uključujući i slavnu “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”,te niza filmskih i televizijskih scenarija. No u posljednje vrijeme “mladi i perspektivan autor” kako ga je jednom prilikom nazvao Pavao Pavličić posvetio se pisanju romana. U biblioteci “Premijera” Jutarnjeg lista nedavno je objavljen njegov najnoviji roman “Tri života Tonija Longina”

Adriana Piteša : Premda slovite za našeg najvećeg živućeg dramatičara, već nekoliko godina ne pišete drame nego ste se posvetili romanima. Zašto?

Ivo Brešan : Nije se radilo o radikalnom rezu, jer sam romane pisao i kad sam bio dramski pisac. Istina je da sam u jednom trenutku prestao pisati drame. Naime, sa dramaturgijom kakva je moja ne uklapam se u suvremene trendove kakvi trenutno prevladavaju u teatru u kojom općenito sve manje ima dramske književnosti. Danas se predstave ponekad rade čak i bez teksta, glumci improviziraju, a ako je pak riječ o klasičnom dramskom djelu to se toliko izokrene da ga ni autor više ne bi prepoznao. Kad se pak u kazalištu poseže za književnosti poseže se za prozom, primjerice dramatizira se roman. I onda sam se zapitao ima li smisla pisati drame i trošiti ideje, ako ih nitko neće čitati, a još manje igrati. Najbolje se vratiti prozi sa kojom sam i počeo. Drugi razlog su i moje godine. Dramu je vrlo zahtjevno pisati, a i svojim sredstvima izražavanja vrlo je ograničena jer osim dijaloga i didaskalija nema drugih sredstava. A mora se reći isto što i romanom.

Pogotovo što ja kako sam stariji, sve sam skloniji razmišljanju, filozofiji što proza tolerira, a drama ne. Ako vam lica u predstavi počnu filozofirati, onda je gotovo, predstava je propala. Svi moji romani, pogotovo romani koje sam pisao u posljednjih nekoliko godina, nose filozofsku misao kao podlogu radnje. Imali su je i drame, no u ovdje je to daleko otvorenije i izraženije. Svakako nisam napravio oproštaj sa dramom, ali 23 drame su iza mene što je dosta za jedan život.

Nedostaje li vam to što više nemate neposredan uvid u reakciju ljudi na ono što radite, što ste mogli kad su drame bile u pitanju?

Reakcije ljudi su vrlo relativne. Tijekom godina sam naučio da ljudi nerijetko plješću na predstavi, a poslije kažu da je to pizdarija .Vidio sam to kod niza pisaca. Stoga nikad ne znam kad ljudi dolaze čestitati nakon predstave rade li to iskreno ili samo iz konvencije. Doduše ne sazna se to ni kod kritika, jer i kritičari su ljudi koji imaju različite ukuse, sviđanja, razmišljanje... Tako se ni Hamlet u Mrduši Donjoj nije svima svidio, ali ne zbog političke komponente.

Humor je bio vaš prepoznatljivi znak. Ostavili ste se drame, ali zašto ste se, ako je suditi po romanima, ostavili i humora?

Humor sam oduvijek shvaćao na poseban način. Cilj mi nikad nije bio samo nasmijati ljude nego ih natjerati na razmišljanje, natjerati ih da se smijehom oslobode. Kad su ljudi išli gledati «Hamleta u Mrduši Donjoj» oni su se smijali, ali ne samo zbog komičnih situacija nego zato što su slušali rečenice koje su nisu govorile na ulici, nije ih se smjelo govoriti. Ako tog elementa nema, humor se svodi na površni vic. Naša trenutna stvarnost ne pruža materijala za takvu vrstu humora. Mogu se ismijavati pojave, pojedinci ali to ne izlazi iz okvira dnevne satire i vica, što mene ne zanima.

Evo sad sam pročitao Dežulovićev roman koji je baš po tom mom ukusu. Situacije je smiješna, ali i mračna i tjera na razmišljanje i može izazvati različite reakcije.Doduše ne mogu se ne pitati kakve bi tek reakcije bile da je Dežulović ovaj roman objavio kad je bošnjačko – hrvatski rat bio aktualan.

»Astaroth” i «Država Božja 2053», prva dva romana iz Vaše trilogije o zlu, zbog tematiziranje i zlouporabe Crkve izazvali su reakciju Hrvatskog slova, koje je i organiziralo poseban skup na tu temu. Jesu li vas reakcije zababavljale ili iritirale?

Nedavno sam rekao kako mi je žao što referati sa tog skupa nisu izišli u nekim novinama koje se čitaju, jer bi to knjigu automatski rasprodalo. No šalu na stanu osjećao sam se kao na inkviziciji.Ti ljudi su služili metodama inkvizicije, iskrivljavali su riječi, podmetali stvar koje nisam rekao i izostavljali sve što bi meni išlo u prilog. Ne nije me pogodilo, ali me je zabrinulo. Te ljude ne opravdava činjenica što vremena inkvizicije više nema, jer nemojmo se zavaravati da je takvo vrijeme danas oni bi to isto govorili, ne bi ih zamarali moralni obziri i bez pardona bi bili u stanju ljude poslati na lomaču.

U novom romanu odustali ste od tematiziranja zla, ali ste se dohvatili druge poprilično zahtjevne teme odnosa Hrvata i prošlosti?

Fabula se gradi na obratima i bilo bi besmisleno otkrivati ključ, no ukratku kroz sudbine junaka i traganje za identitetom pokušao sam istražiti povijesni usud hrvatskog naroda. Odnosno zašto je uvijek bio zrnce pijeska koje je nosio vihor, uvijek objekt, a nikada subjekt. Na svijetu ima cijeli niz malih važnih naroda kao što su Danci, Nizozemci. Ne smijemo zaboraviti ni kako su svi u početku bili mala plemena, od kojih su neki ipak postali veliki. Neki uvjereni nacionalisti kažu da su Hrvati ostali mali narod zato što nikad nisu posezali za tuđim. To je budalaština. Nismo mi nikakvog plemenitog kova, niti smo Božji narod, lopovi smo kao i svi drugi. Prema tome negdje se drugdje krije istina, i ja sam pokušao dati odgovor na to pitanje. Koliko je stvaran i točan taj odgovor prepuštam čitateljima. Kako je s druge strane ipak riječ u širokoj temi, morao sam se u ovom romanu dotaknuti različitih žanrova: horor fantastike, SF, romana detekcije, a dio je napisan u maniri povijesnog romana, premda bi se prije reklo da je roman o povijesti.

Zašto ste toliko fascinirani putovanjem kroz vrijeme, na čemu se zasniva i «Tri života Tonija Longina»?

I to je zapravo stvar o kojoj vrlo često razmišljam, jer je to zapravo spor između filozofije i egzaktnih znanosti. Egzaktne znanosti, primjerice Einstein, uzimaju vrijeme kao dimenziju koja se kao takva mjeri satima i danima itd. Filozofija i mnogi filozofi su to potpuno osporavali. Kant recimo smatra kako je vrijeme i prostor apriorne forme naših osjetila, koje mi prodajemo stvarim. A jesu li stvari doista takve, kakvima ih vidimo to ne možemo znati. Bergson pak vrijeme uzima kao čisto duhovnu kategoriju. Ja sam se često pitao što je to vrijeme i da li ono postoji. Nije li vrijeme jedno vječito sada, a kako se mi mijenjamao, stvari oko nas se mijenjaju mi imam iluziju njegova protjecanja, pa onda te promijene mjerimo satima, danima itd. Ali to je sve čovjek izmislio to nije ono što objektivno postoji. Ako je doista vrijeme jedno neprekidno sada, ono što je ono prošlost nije nestalo u nepovrat, niti samo živi u nekim našim sjećanjima, nego je ono sada tu i ovdje i ono nas određuje i prošlost raste u nama. Jedino iz tog aspekta sam mogao progovoriti o povijesnoj sudbini hrvatskog naroda od početaka do danas. Pokušao sam baš ići na početak, kad se Hrvati kao narod formiraju.

Kako gledate na to da unatoč tome što ste dobili najveće državno priznanje nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, vaše drame su u lektiri, dio ih se smatra klasičnim djelima hrvatske književnostii još uvijek niste postali član HAZU –a.?

Tamo je previše onih koji me ne žele vidjeti, to je najjednostavniji odgovor na to pitanje. A tih ima puno više nego onih što bi htjeli da sam u Akademiji. Bilo je pokušaja, ali su propali.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )