Ivor Martinić : Problem hrvatskog kazališta je strah od nepoznatog i novog

Ivor Martinić rođen je 1984. u Splitu. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a kao dramaturg surađivao je s kazalištima u Zagrebu i Rijeci. Redovito surađuje s dramskim programom Hrvatskog radija, gdje su izvedene sve njegove drame. Piše drame, radiodrame i scenarije.

"Drama o Mirjani i ovima oko nje" praizvedena je u Jugoslovenskome dramskom pozorištu u veljači 2010. Iste godine postavljena je u Mestnom gleda-lišču ljubljanskom u režiji Dušana Jovanovića i Hrvatskome narodnom kazalištu u režiji Anje Maksić Japundžić.
Drama "Moj sin samo malo sporije hoda" praizvedena je u Zagrebačkome kazalištu mladih 2011. u režiji Janusza Kice.

Drame su mu prevedene na desetak jezika i dobitnik je niza nagrada.

Srđan Sandić: Knjiga drama kao da je eksces u izdavaštvu, dakako - uz knjige poezije. Kako je došlo do ideje objavljivanja vaše dvije iznimno hvaljene i nagrađivane drame - "Moj sin malo sporije hoda" i "Drama o Mirjani i ovima oko nje"?

Ivor Martinić: Sve je krenulo od pokretanja dramske biblioteke u suradnji Zagrebačkog kazališta mladih i izdavačke kuće Fraktura. U konceptu te dramske biblioteke urednik Goran Ferčec je pronašao mjesto i za suvremenu hrvatsku dramu, te je tako odabrao moju dramu "Moj sin samo malo sporije hoda". Kroz razgovore smo tome pridružili "Dramu o Mirjani i ovima oko nje". Smatram da je za kulturnu scenu veliki događaj da su dvije tako važne institucije krenule u jedan neprofitabilan proces kao što je izdavanje dramskog teksta, pa se radujem novim naslovima ove kulturne suradnje.

Što mislite zašto kod nas ne postoji, da tako kažemo "kultura" čitanja drama? 

Drame su u svojoj definiciji namijenjene postavljanju na pozornici i zbog toga su ponekad zahtjevne za čitatelja zbog tehničkih karakteristika, te traže jednu drugu vrstu pristupa i  imaginacije. Sve to govorim u odnosu na druge vrste književnosti koje su češće čitane ne zbog kvalitete nego čitalačkih navika. Dramski tekst je namijenjen govorenju što donosi neku drugu vrstu koncentracije, drugu vrstu ritma čitanja i drugu vrstu teksta samog. On zaista drugačije zvuči kada se čita u sebi i kada se izgovara u prostoru. Meni kao autoru se izdavanje drame čini najprirodnijim putem prezentacije vlastitog teksta, jer je oslobođeno kazališne interpretacije. No to je isto tako nova pozicija u kojoj se nalazim.

Naime, naviknut sam na gledatelja, a ne čitatelja i s tom pretpostavkom i pišem. Moj tekst obično do recipijenta dolazi kroz slušanje i gledanje, a ne kroz čitanje. Koliko god mi je uvijek čudno vidjeti dramu u formi knjige, toliko je i ta promjena perspektive uzbudljiva.  "Kultura" čitanja drama zapravo nigdje nije toliko rasprostranjena, pa su čak i u najvećim svjetskim metropolama rijetke biblioteke koje se bave isključivo izdavanjem dramskih tekstova. No u svijetu je u  usporedbi s Hrvatskom kulturnom praksom jako razvijena kultura scenskih čitanja drama. Kako je produkcija dramskih tekstova skupa, u nekim zemljama gotovo uvijek novi dramski tekst prolazi obavezno nekoliko takvih „proba" izgovaranja teksta na pozornici pred publikom prije nego tekst "zasluži" doći na pozornicu. To je ponekad i službeni način na koji se dolazi do onog teksta koji će biti izveden u punoj produkciji.

Posljednji put sam to iskustvo imao s dramom "Ovdje piše naslov drame o Anti" koja je 2010. godine izdana u Belgiji, te je potom imala nekoliko koncertnih čitanja u Bruxellesu, Reimsu i u Lilleu prije nego je premijerno izvedena u Bruxellesu u kompaniji Theatre des Chardons. Ta koncertna čitanja su pomogla i da za dramu čuje šira kazališna publika u Belgiji i Francuskoj što je pomoglo tome da je produkcija drame prošle godine igrana u off programu festivala u Avignonu.

Kako biste imenovali svoj autorski izričaj? Vaše drame su gotovo kanonski precizne, zanatski dovršene a odlikuje ih i prozračnost kao i velika šansa za identifikaciju u široj publici?

Teško je očekivati od autora da imenuje vlastiti autorski izričaj. O mogućnosti imenovanja takvog nečega bavim se kroz pisanje samo tj. to problematiziram kroz samu dramu. Kada pišem uvijek razmišljam o vlastitoj nemogućnosti da o nečemu nešto napišem koristeći jezik. Kroz tu borbu sa mogućnostima pronalaska točno određene riječi u ovom jeziku a koja će biti točna nastaje dramski tekst. To da li će to biti i prozračno i da li će pružati mogućnost identifikacije nije u mojoj moći.

Svijet spomenutih drama je svijet "obiteljskih odnosa", a on je nužno banalan u isto vrijeme kada je i kompleksan. Kako je bilo kreirati lik osobe s invaliditetom? Meni je na trenutke djelovala strašno, da ne kažem nerealna, upravo ta njegova pomirenost sa stanjem?

Drugi ili drugačiji se obično u jednoj fazi priviknu na svoju drugačijost, što pokazuje i pokreti ili organizacije kao što su paraolimpijada, parade, kazališta slijepih, te mnoge druge organizacije ili pokreti koju vlastitu drugačijost prihvaćaju i time se ponose.  Ne mislim da je to nerealno, bar ne u trenutku u kojem se događa drama. Branko je stvorio svoj svijet u kojem se dobro osjeća. Njegov najveći problem su ljudi oko njega. Problem drugačijosti je problem onih koji su oko onih koji su drugačiji.

Obiteljski odnosi su u stalnom fokusu mog rada, a to što se čine i banalnima i kompleksnima u istom trenutku jest zbog mogućnosti identifikacije, ali i nemogućnosti izlaska iz obiteljskih uloga zbog čega obitelj u mojim dramama proždire samu sebe.

Uloga majke u "Moj sin malo sporije hoda" i oca Simona u "Drami o Mirjani i ovima oko nje" su uloge odsutnih osoba, roditelja. Uloge koje dodatno hrani legitimitet u kojima žive - narcistička kultura?

I majka i otac se bore sa svojim funkcijama koje su im društveno nametnute. Majku živcira taj stereotip, ali mu se ne uspijeva othrvati. Oni stalno ponavljaju pravila, stalno jedni druge prisjećaju tko su, te zajedno s time žele to sve što misle da im po vlastitim funkcijama pripada. Oni žele sretnu obitelj, oni će takvu obitelj fotografirati, slati te fotografije rodbini, oni ne pristaju na ništa manje od ispunjena svojih snova. U procjepu onoga što žele i što su dobili događa se drama.

Ženski karakteri kao i muški u vašim dramama na koncu potvrđuju rodne stereotipe (majčina pretjerana, ali i lažna zabrinutost; očevo prenošenje brige/odluke na majku, ignorantnost). Tko onda živi dobro? Smije li dramski tekst davati rješenje za životne probleme, za politički "dobar život"?

Upravo protiv političkog „dobrog života" se i treba boriti jer davati bilo kakve savjete u domeni intimnog je iznimno opasno što je i vidljivo i u našem društvu u kontekstu nedavnog referenduma. Dramski tekst ne može riješiti životne probleme. On može samo postaviti pitanja, a u načinu na koji ta pitanja kasnije preuzmu glumci i ostala umjetnička ekipa predstave, a onda i publika krije se odgovor. Taj odgovor nikad nije odgovor već više suosjećanje. To suosjećanje se dobije kroz različitost prihvaćanja tog postavljenog pitanja.

Svi likovi pokušavaju izaći iz stereotipa ili iz obiteljske funkcije kojoj pripadaju, no ne uspijevaju. Na samom kraju drame tako se fotografiraju i gledajući tu obiteljsku fotografiju na neki način pristaju na poraz da je iz toga nemoguće izaći.

Drame su vam izvođene i prevođene van granica ove zemlje. Ima li smisla uspoređivati kazališne prakse / kulture odnošenja prema autoru, tekstu, održavanju na životu predstave ili ne? 

Svaka zemlja je specifična i teško je napraviti usporedbe jer sam samo u ovoj zemlji domaći autor, a u ostalima sam ipak - stranac. U pravilu, dramski pisci su rijetko zaštićeni i rijetki su oni koji samo od tog posla mogu živjeti. No, što se tiče kazališnih praksi, čini mi se da se hrvatsko kazalište više nego ikada nalazi u krizi.

Trenutačno u hrvatskom kazalištu vlada jedna tedencija svođenje svega što egzistira na vlastitu mjeru. Na neke nove kazališne tendencije, političke ili estetske istupe, pa i pojedina strana gostovanja gleda se s nekom vrstom prijezira, kao napad. S druge strane postoji velika grupa umjetnika koji sve to skupa jednostavno ignorira. Naime, nevjerojatno je koliko je mali broj kolega koji prate važna svjetska gostovanja koja se događaju u gradu Zagrebu. Ta nemogućnost da se vidi nešto od svjetskog kazališta više nije pitanje mogućnosti nego vlastitog izbora. Većina umjetnika kao da odbija vidjeti bilo što što izlazi iz okvira onoga na što su naviknuli. Problem je jedino što su naviknuti na samog sebe.

Čini mi se da je nemogućnost zapošljavanja novih glumaca u kazalištu, nepotrebno dugotrajno školovanje na ADU, financijska kriza, kriza kazališnih kritičara, kriza gubljenja kritičarskih autoriteta stvorilo jednu tromu masu predstava iste kvalitete. Taj i takav stil, koji je često osrednji, sam po sebi je dostatan. Hrvatsko kazalište se stalno ogleda u istom ogledalu. Kao da živi samo za sebe i tako mu je sasvim dobro i ne želi ni na koji način da se to promjeni. Štoviše, grčevito se bori protiv bilo kakvih promjena.

Kad sam tek počinjao kao dramski pisac bila mi je nerazumljiva teškoća s kojom sam dolazio do kazališta. Moj problem je jedino bio taj što sam bio novi, a samim time i drugačiji jer se na mene nisu navikli, nisu me prepoznavali u toj homogenoj masi gdje se sve zna, gdje znamo kako se piše i tko to piše. Strah od nepoznatog i novog je problem hrvatskog kazališta.  

Uz sve ovo ipak postoje oaze koje daju nadu da je drugačije funkcioniranje moguće. Način na koji funkcionira npr. ansambl ZKM-a koji je spreman i otvoren za sve kazališne stilove, pa npr. Teatar &TD, HNK Ivana pl. Zajca, HKD Teatar Rijeka itd. čine me sretnim što još uvijek postoje oaze koje se uspijevaju othrvati tom jednom strahu od bilo čega što izlazi iz okvira.

Možete li navesti neki recentni primjer za ovu dijagnozu svođenja na vlastitu mjeru?

To svođenje na vlastitu mjeru odnosno cenzura bilo čega što je nerazumljivo i drugačije mogu ilustrirati posljednjim događajem koji se dogodio krajem 2013. godine na Nagradi hrvatskog glumišta. Glumica Urša Raukar je na Nagradi hrvatskog glumišta javno obznanila kako će na referendumu glasati protiv. Nakon toga je u društvu dramskih umjetnika nastala mjesec dana duga polemika da li je to trebala učiniti ili ne. Mnogi su stali na njenu stranu, braneći slobodu govora, dok je bilo onih koji su to očito spočitavali jer je polemika i nastala nakon očitovanja predsjednika HDDU-a koji je zamjerio sporni događaj.

No, zanimljivo oni koji su zamjerili istup Urše Raukar su u polemici odlučili -  šutjeti.  Polemika ili bolje rečeno obrana postupaka Urše Raukar je bila toliko žestoka da je jedan mladi glumac Dino Rogić odlučio izaći iz HDDU-u jer nije želio pripadati takvoj zajednici koja će osuditi slobodu govora.

Ono što iznenađuje jest činjenica da je prije nekoliko dana izašao glasnik HDDU-a Hrvatsko glumište gdje se u opširnom nepotpisanom(!) izvještaju s te nagrade nigdje ne spominje istup Urše Raukar i polemika koja je uslijedila nego se isti nastup cenzurira, uljepšava, te se izmišlja novi kontekst. U toj cenzuri javnog istupa, cenzuri svega što ne razumijemo, u tom jednom nasilnom peglanju stvarnosti po vlastitoj mjeri i svođenja na vlastitu političku sliku krije se najveći problem hrvatskog glumišta.

Pisanje za ili pisanje uz "život"? Realno je pitanje - možete li živjeti od umjetničkog pisanja?

Posao dramskog pisca se u ovoj zemlji još uvijek ne shvaća ozbiljno, pa je zbog toga od njega i nemoguće živjeti. Život dramskih pisaca nije strukturiran, te ne postoji sustavna institucionalna podrška. Čini mi se da se na dramske pisce u Hrvatskoj gleda kao na neki dobar vic. Ponekad ga netko ispriča pa ga se onda godinama još tu i tamo ispriča ponovno i ponovno i tako unedogled. Sve dok taj vic ne ostari pa ga se onda sa nostalgijom spominje kako je to bio jedan divan vic i još uvijek se tu i tamo netko na taj vic sjetno nasmiješi.

Pokrenuli ste važan i zanimljiv portal Drame.hr koji ima ulogu da bude platforma za prezentaciju mladih hrvatskih dramatičara. Želite li ocjeniti mladu hrvatsku dramu? Kako ju vidite u širem kontekstu od hrvatskih granica?

Portal Drame.hr pokrenuli smo Lana Šarić, Maja Sviben, Jasna Žmak i ja. Pokretanjem tog portala  nakon dugo vremena pojavilo se mjesto gdje se hrvatski dramatičari međusobno mogu čitati, postoji mogućnost usporedbe dramskih tekstova, a isto tako objavljujemo vijesti i korisne informacije. Portal ima funkciju okupljanja dramskih pisaca, stvaranja osjećaja zajednice i pripadnosti jednoj branši.

Trenutačno smo u drugoj fazi tog portala te je iza nas natječaj za prijevode dramskih tekstova jer želimo da hrvatski dramski tekstovi prijeđu granicu, pa su tako na posljednjem natječaju pobijedili tekstovi Diane Meheik i Vedrane Klepice čije se drame trenutačno prevode na njemački jezik, te se nadamo da će to biti zalog jednog širenja hrvatske drame u drugim sredinama.

Što je sljedeće u planu? Gdje vaš rad ide, što je novoga što pišete?

Trenutačno su u različitim fazama završetka moja tri nova dramska teksta. Riječ je o dramskom tekstu Kad je dijete dijete bilo po motivima filma Nebo nad Berlinom Wim Wendersa, a premijera je u ožujku 2015. godine u Mestnom gledališču ljubljanskom. Tu je i dramski tekst Samo da se ne zaljubimo, a koji će premijerno biti izveden 2015. u jednom zagrebačkom kazalištu.

Tu je i projekt War memories - riječ je o produkciji GDK Gavella i kazališta u Heiderbergu čija će premijera biti 16. studenog ove godine u Njemačkoj, a onda početkom 2015. u GDK Gavella u Zagrebu. Cijeli projekt je pod okriljem Europiean Theatre Convention. Obje produkcije režirat će njemačka redateljica Miriam Horwitz. To su otprilike tekstovi kojima sam se bavio protekle dvije godine koliko je prošlo od praizvedbe teksta Moj sin samo malo sporije hoda.