Jorge Amado : Mrtvo more
Ikonični brazilski prozaik Jorge Amado (1912-2001) - višenavratni kandidat za Nobelovu nagradu i član Brazilske akademije - pisao je rado o Bahiji, jednoj od i danas najsiromašnijih regija Brazila. Kao i niz tamošnjih pisaca toga vremena bio je pravnik, no nikada aktivan u struci; bavio se novinarstvom, politikom i književnim radom. Odrastao u konzervativnoj sredini kao sin pukovnika i veleposjednika, Amado će se pridružiti Komunističkoj partiji i voditi boemski život. Zbog progona u doba diktature Getúlija Vargasa emigrirat će i lutati Argentinom i Urugvajem, te kasnije živjeti u egzilu po Europi, SAD-u, Aziji.
Za svojih ranih dana Amado hipnotičnom storijom o Baia de Todos Santos, luci Salvadora de Bahije, ispisuje posvetu rodnom gradu. Svu svoju pažnju mladi pripovijedač posvećuje lučkoj četvrti koja živi u sinergiji s morem, dok finiji Cidade Alta - gornji grad - spominje tek uzgred, kao dalek kraj koji lučku sirotinju ravnodušno prepušta njenoj nesreći. S jedne strane, osvijetljen tisućama električnih svjetiljaka, nalazio se golemi grad. Iz njega je dopirala vesela glazba, smijeh ljudi, zvuk automobila. S druge strane bilo je more.
Luka isijava specifičnom energijom življenja u trenutku: uživanja u cachaçi u lokalnoj krčmi, u maniokinoj kaši, mjesečini, plesu uz gitare i usne harmonike i neumornom prepričavanju morskih pogibelji. Jer svaki put kad pjevaju ili vode ljubav može biti posljednji. Veselje je neprestance u sjeni egzistencijalne neizvjesnosti, oplakivanja poginulih muškaraca i razbijenih jedrenjaka. Ribarsko naselje Salvadora de Bahije živi u pretapanju najdublje tuge i najveće sreće, rođenja i smrti, erosa i thanatosa.
"Zakon usuda" glasi: mornari umiru, a šalupe se prevrću. Smrt u "Mrtvom moru" sveprisutno vreba i prijeti, što je simbolički, osim samim naslovom, potcrtano stihovima pjesme koja u noćima punog mjeseca odzvanja s tvrđave na ulazu u luku: Slatko je umrijeti na moru.
Unatoč životnim nedaćama, ovaj je roman nabujao od animalne strasti, ljubomore i pogibeljnih prijevara pa bi se mogao odrediti i kao ljubavna drama. Narativni okvir čini brak najhrabrijeg moreplovca i najljepše žene na gatu, koja je pobjegla od svoje imućne trgovačke obitelji kako bi se u crkvi nad morem udala za siromaha. Nije je obeshrabrila ni sjetna melodija koja se često razliježe lukom, a kaže kako je nesretna svaka žena koja pođe za muškarca s mora.
Četvrt na okupu drže stari Francisco, svojevrstan mjesni kroničar, gostioničar Babau te liječnik, dr. Rodrigo, koji iako bogat i cijenjen gore u gradu, radije u otrcanom odijelu životari sa siromašnima, pušeći lulu i pišući stihove o moru, a oni u njegov dom, što ga dijeli s mačkom i knjigama, dolaze po lijek, savjet ili - slušati radio.
Dok plavetnilom ravnaju oluje, morske psine i neumoljiva Dona Janaína, lukom vladaju jednostavna moralna pravila. Solidarnost i poštovanje prema bližnjima i starijima "Mrtvo more" čini toplom socijalnom pričom. Splet rigidnih ljudskih i morskih regula tragično se oprimjeruje u epizodi u kojoj mladić, inače zaslužni član zajednice, navlači bijes bogova time što je trudnu suprugu prevario s djevojkom najboljeg prijatelja - kazni ne može izbjeći.
I naposljetku : u romanu o ribarima i mornarima, kapetanima šalupa, kanuašima i lučkim radnicima, s vremenom se kao junakinje nameću njihove hrabre žene, koje su u surovoj stvarnosti osuđene na rubnu poziciju u ionako mariginaliziranoj sredini. Iako se doima kako ih ni autor primarno ne zamišlja središnjim protagonisticama, svjedočimo tome kako se s vremenom svojom energijom, zvonkim glasovima i gipkim oblinama uspijevaju izboriti za prvi pripovijedni plan. Time će one ovaj inicijalno muški roman prometnuti u priču o suprugama, ljubavnicama, prostitutkama; o onima koje sa strepnjom i žudnjom čekaju na kraju mola da se njihovi ljubljeni vrate s pučine. Pri tome su uvijek pripravne na to da će se jednom uzalud nadati pogleda uprta u obzor, dok će njihovi muškarci već biti na dnu mora, zapleteni u kosu božice Iemanje, majke svih moreplovaca i majke svih voda.
Mnoštvu neobrazovanih, požrtvovnih i svojim muškarcima podložnih žena, Amado suprotstavlja neudanu nastavnicu Dulce i karizmatičnu Rosu Palmeirão - jednu intelektualku i jednu emancipiranu skitalicu, a pridružit će im se na koncu i snažna žena koja se bori. Ona nakon muževe pogibije na moru neće prodati njegovu šalupu i potonuti u prostituciju kako su to ondje običavale siromašne udovice. Muškarci koji su pred vratima vrebali njezino savršeno tijelo, koje ne pripada nikome, vratili su se kućama.
U njenoj pojavi na pučini ljudi iz luke vide personifikaciju Janaíne, božice mora. Na "Letećoj lađi" kao da je neki muškarac. Ali Lívia je žena, krhka žena. Lívia je razvila jedra svojim krhkim rukama. Ostarjela Dulce je pak doživljava kao čudo koje je toliko čekala i koje se počelo ostvarivati - naznake jednog novog principa, bolje budućnosti za tamošnje napaćene žene, a koje donosi jedna od njih, ona koja je preuzela (životno) kormilo i hrabro se otisnula na more.
"Mrtvo more" (Mar morto, 1936) roman je socijalno-realističnog određenja koji o tegobnom ribarskom životu pripovijeda u lirskoj, senzualnoj maniri. Kao jedan od romana iz Amadovog tzv. narodnjačkog ciklusa, čije su radnje smještene u Salvador i Ilhéus, "Mrtvo more" je oda hirovitoj prirodi, morskim dubinama, šalupama i kanuima, zakrpljenim mrežama i u olujama razderanim jedrima, lokalnom stanovništvu i afrobrazilskom folkloru.
No, ovu potresnu pjesničku prozu o ljudima iz Zaljeva Svih svetih (čija je sudbina bila more, a bila je to herojska sudbina) valja čitati i kao himnu ženske snage i oslobođenja.
Jorge Amado: "Mrtvo more"
Preveo Dean Trdak
Naklada Ljevak, 2014.