Kjell Westö : To što se sada događa u meni više provocira novinara nego li pisca
Kjell Westö rođen je 1961. u Helsinkiju. Na književnoj je sceni debitirao 1986., a njegov se opus sastoji od poezije, zbirki kratkih priča i romana. Niz romana smještenih u Helsinki dvadesetog stoljeća čini ga najboljim kroničarom finske te finsko-švedske povijesti i kulture. Međunarodni je proboj doživio 2006. romanom "Där vi en gang gått" (Put kojim smo nekada kročili), za koji je osvojio najveću finsku književnu nagradu Finlandia. Po romanu je napravljena kazališna predstava te snimljen film.
Romani su mu prevedeni na petnaestak jezika, a za roman "Privid 1938." dobio je nagrade Švedskog radija i Švedskog književnog društva te nagradu ugledne udruge De nio. Gostovanje na nedavno završenom Festivalu svjetske književnosti bila je prilika za kraći razgovor.
Srđan Sandić: Kako to da ste se odlučili za pisanje povijesnih romana?
Kjell Westö: Počelo je u mojim dvadesetim godinama. Odrastao sam u Helsinkiju, ali su moji roditelji i dalje živjeli na selu. Nisam osjećao da tamo pripadam. Bio je to za mene prostor koji bih opisao kao tabulu rasu. Želio sam prisvojiti grad. Učiniti ga nekako svojim. Želio sam mu pripadati. Počeo sam proučavati povijest tog grada, njegovu biografiju, i u tom proučavanju nisam mogao ne zamjetiti da je povijest Finske, pogotovo tijekom 20. st.,a koja je još od kraja 19. st., pa sve do sada četiri puta ratovala za razliku od njezinih susjeda. Početkom dvadesetog stoljeća bila je to zabačena, ruralna zemlja s niskim stupnjem obrazovanog stanovništva, ne osobito uspješna, siromašna. Većina razvoja u dvadesetom stoljeću, modernizacija, stvaranje urbanog stanovništva se dogodila gotovo pa prebrzo.
Finska povijest prepuna je skrivenih, latentnih konflikata i tabua, događaja o kojima se nije pisalo. Sve više sam bivao okupiran tom temom. Krenuo sam s dvije zbirke pjesama i dvije zbirke kratkih priča, a cilj mi je bio postati pisac koji dokumentira današnji, stvarni, stvarnosniji život, ako želite. I mene čudi što pišem povijesne romane, ali ipak, ja očito jesam proizvod vremena socijalnog razvoja. Kod kuće me često pitaju, hoću li se konačno maknuti od dvadesetog stoljeća, pisati npr. o osamnaestom stoljeću. Moj odgovor je - ne. Ne zanima me vrijeme prije električne energije, ja sam ipak čovjek novog doba, zanimaju me jednakosti, prava, koliko - toliko regulirani odnosi među ljudima, a ne kraljevi i njihovi siromašni podanici. To vrijeme doista ne osjećam svojim pa ne mogu niti pisati o njemu.
Jeste li željeli upisati svoj politički stav prema tim kontroverznim pitanjima o kojima pišete? Jesu li vaši romani nekakav odgovor vas kao političke, nacionalne manjine u Finskoj?
Ne, ne direktno. Postoji politička nota u mojim tekstovima. Smatram se prvenstveno naratorom, storytellerom. Bavim se pitanjima skromnosti, ljudskosti, morala, ali ih skrivam u sudbine svojih likova, u priču. Ipak, ta moja političnost je ponajviše uvjetovana mojim karijernim počecima, mojim novinarstvom. Bavio sam se politikom i na fakultetu. Moj glavni interes, moja fokalizacija je u prikazivanju mogućnosti u kojima se moral ipak nije zagubio. Onda kada su teška ili najteža vremena. Pokazati moralna iskušenja pojedinaca u vremenima kada doista izgleda da nemaju izbora.
Moje pisanje o finskoj povijesti uvijek skriva pitanje: "a što bih to točno ja učinio da sam se zatekao u tim okolnostima koje opisujem?", npr. u 1917., u noći oko Božića kada je zemlja nezaustavno ulazila u građanski rat. Kako bih se to ja osjećao u jesen 1939., kada je bilo više nego jasno da finska delegacija koja je otišla u Moskvu, kako bi pregovarala s Rusima, a u isto vrijeme je postajalo sve jasnije da će nas napasti. Rođen sam 1961. i sam cijeli život proveo u miru, u socijalnom prosperitetu, misleći o prošlim europskim generacijama koje su se morale nositi sa dva velika rata, građanskim ratovima itd...
Nekada se ipak nije znalo dosta toga što je dnevno utjecalo na ljudske odluke, danas živimo simulaciju u kojoj mislimo da sve znamo?
Da, to je ta ambivalentna pozicija. Dijelom su ljudi, barem u „teoriji" više obrazovani nego li nekada, pretrpani smo raznoraznim informacijama. Od svukud dolaze. Tu je sada Sirija, Gaza, Ukrajina. Veliko pitanje je što mi doista činimo s tim informacijama, kako ih procesuriamo, što radimo. Ljudska bića jesu kapacitirana za suosjećanje, ali očito kada su pretrpana zahtjevima za djelovanje, opet ću reći - suosjećanje, očito zakazujemo. Pobjegnemo u zabavu, u igrice. Još uvijek ne možemo dovoljno utjecati.
Kako vama vibrira sintagma "politička odgovornost" u pisanju? Kao umjetniku, kao piscu, kao čovjeku.
Iste su to pozicije.
Ali ipak, kao umjetnik, kao vrlo prodavani autor imate veću odgovornost jer imate i veću vidljivost u tom organu koje se zove društvo?
U pravu ste. Veća vidljivost iziskuje veću odgovornost. Ne možemo to izbjeći. Mogu vam dati neke lijepe odgovore. Pokazati svu svoju elokventnost. Na kraju se stvari mjere onim koliko ste doista odgovorno djelovali u trenutku koji je to od vas zahtjevao. Trenutno svjedočimo da ide na gore, u cijeloj Europi. Postoji velika opasnost koja vreba...
A niti ne znamo koliko smo zapravo izmanipulirani...
Upravo tako. Mislimo za sebe da smo vrlo obrazovani, otvoreni, samosvjesni, reaktivni za razne političke i socijalne probleme. Istina leži u odnosu prema toj manipulaciji. U tome da o tome ništa ne znamo, zapravo. I dalje. Vratio bih se na pitanje odgovornosti. Ukoliko se stanje u Europi pogorša, svi ćemo biti mjereni onime iza čega stojimo. Jesmo li za univerzalna i jednaka prava ili to nismo. Iza mene su godine novinarstva, sve ovo što se sada događa u meni više provocira novinara nego li pisca.
Budim se s pomisli da moram sve više i više reagirati. Problem u pisanju romana je što on mora biti spor. Mora, kako ne bi bio površan, prvoloptaški. Roman ne može pratiti političku stvarnost, tek tako. Prezahtjevna je to forma koja zahtjeva vrijeme. U novom romanu se nadam da ću moći obuhvatiti neke aktualne teme. Nekada mi fali pozicija dnevnog komentatora, ali evo odlučio sam se za „dublje" istine.
Koliko dugo pišete, istražujete temu?
Oko četiri godine do objavljivanja. Prva godina se bavi idejama, zapisima. Samo pisanje traje dvije godine. I onda vrijeme za pripremu objave.
Kako stvarate svoje protagoniste?
Rubovi tih karaktera su inspirirani povijesnim likovima. Uvijek ih na kraju izmislim. Kako bi ih „dobro" izmislio, moraš pročitati jako puno memoara, dokumenata, pisama. Uvijek to ističem, moji protagonisti su mogli postojati, ali nisu. Upravo zbog njih i pišem toliko dugo. Medij fotografije, dokumentarni film su također izvori moje inspiracije. U povijesti me zanimaju ljudi, ne arhitektura, ne čak toliko ni kontekst. Ne želim im znati pravo ime.
Transponirate li svoje pisanje u druge medije?
Moji romani su igrani u kazalištima i adaptirani za filmove. Nisam utjecao na te procese. Kratko vrijeme sam radio kao dramaturg u kazalištu u Helsinkiji. Prava je istina da zapravo nisam dobar u tome.
Antisemitimizam je tema vaše knjige. Kako ga vidite danas? Kako je skriven, gdje je skriven, mutirao je, razvio bolje strategije za život?
Finska u tridesetim godinama je debelo zakazala. Bila je na strani Njemačke za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ipak, mnogi finski Židovi borili su se protiv Rusa, što je apsurdno. Povijest ratovanja je okrutna. Ono što me najviše brine u Europi danas su islamofobija i rasizam. Ljudi su prestali vjerovati u multikulturalizam. Nisam baš optimističan. Tek 1989. je izgledalo kao da se događa oslobođenje, bez krvi. Mandela je bio pušten. Argentina i Čile imali su demokratske izbore. Tada sam bio vrlo optimističan. Onda je došao rat u Jugoslaviji. I od tada, puno toga što se događalo, nije obećavalo prosperitet. Kao da se vraćamo srednjovjekovnom mučenju. Kao da se civilizacijski razvoj nije dogodio. Pogledajte samo koliko često se na youtubeu pojavljuju scene brutalnog mučenja, u ime "demokratizacije".
Osjećate li nostalgiju prema prošlim vremenima?
Optuživali su me za to. Povijest nije lijepa. Nikada nije bilo bolje. Uvijek je bilo komplicirano. Lijepo vrijeme 60-ih godina obilježila je borba za ženska prava, prava Afroamerikanaca, ratovi u Južnoj Americi. Molim vas...
Posjetili ste i Jugoslaviju 1984.? Kako vam je tada izgledala?
Naletao sam na određene, sada mi je to jasno, nacionaliste. Pili smo šljivovicu. Mjesto radnje je Dalmacija.
Fotografija: Festival svjetske književnosti.