Kristian Novak : Ciganin, ali najljepši

U malenoj književnosti u kojoj velik broj izdanja mladih autora prođe nezapaženo, kakva je hrvatska, biti popraćen u gotovo svim mainstream tiskanim medijima i pritom tiskati drugo izdanje prethodnoga romana razmjerno je rijedak događaj. Još kad se k tome u priču uvuku međimursko selo, Romi, mosulski migranti, policija i punokrvna, kompleksna priča s elementima kriminalističkog zapleta, već s korica smo na tragu obećanja zanimljivog književnog materijala na obzoru.

Nitko ne može predvidjeti u kojem će smjeru meandrirati interes javnosti, kritičara i čitatelja. To je dobro, jer je do prije koju godinu bilo malo indikatora koji bi ukazivali na to da domaću književnost, unatoč nezavidnim uvjetima opstojanja, tek iščekuju uzbudljive godine. U posljednje se vrijeme o malo kojoj knjizi i o malo kojem autoru govorilo toliko koliko o Kristianu Novaku i njegovoj „Ciganin, ali naljepši“. Mnogi kritičari slažu se u tome da je ovo djelo još jedna u neočekivanom nizu nedavnih uspješnica na domaćoj sceni, u koju bi se, među mnogo već izašlih naslova, od najnovijih moglo uvrstiti i Karakaševo „Sjećanje šume“, pa i „Pjevača u noći“ Olje Savičević Ivančević.

Črna mati zemla, drugi roman Kristiana Novaka, postavio je recepcijske temelje za Ciganina, s kojim dijeli tematski fokus usmjeren ka Međimurju, onom dijelu Hrvatske o kojemu se, ako je suditi po sadržajnom bogatstvu Novakovih romana, u domaćoj književnosti premalo pisalo. Ciganin je, s druge stane, bacio novo svjetlo i potaknuo ponovno iščitavanje Črne mati zemle, čija se kazališna adaptacija upravo prikazuje u Zagrebačkom kazalištu mladih, produljujući kontinuitet novinarskog zanimanja za rastući opus Kristiana Novaka.

Ciganin, ali najljepši Novak Kristian

"Ciganin, ali najljepši", izvrstan je roman koji se može razmatrati iz više perspektiva, od kojih na prvi pogled najviše dominira ona jezična. Slojevit opis Međimurja, sjecišta niza suvremenih tema koje se razvijaju kroz roman, oblikovan je živim jezičnim izrazom, kombinacijom lokalnog dijalekta, bajaških izraza, urbanog slenga i konvencija govornog jezika kojim se pripovjedni glasovi u romanu služe da bi ispričali događaje iz različitih perspektiva. Jezična obrada, prvi sloj kojeg dotičemo u susretu s romanom, osim što je jedna od najzapaženijih kvaliteta Ciganina, zanimljiva je i u kontekstu toga što dominira ili ima velik značaj za još nekoliko autora o kojima i koje smo imali prilike čitati u posljednjih nekoliko godina, kao što su, primjerice, Luka Bekavac i Franjo Janeš, koji, osim što su generacijski bliski, s Novakom dijele zanimanje sveučilišnog profesora humanističkog usmjerenja, i jezične su im preokupacije na ovaj ili onaj način dijelom radne svakodnevice.

Kod ove trojice pisaca način korištenja jezika razlikuje se, kao i naglasak na taj sloj romana, no ono što se može uočiti njegova je svjesna upotreba u stupnjevima od problematiziranja mogućnosti jezika, do njegova korištenja u svrhu ironiziranja ili dočaravanja urbanih i ruralnih krajeva Hrvatske. Novakova virtuoznost u kombiniranju dijalektalnog i govornog izraza prilagođenih pripovjednim perspektivama osvježenje je u novijoj hrvatskoj književnosti. Uz proboj iznimno aktualnih, svježih tema u domaći prozni pejzaž, čini se da smo napokon dočekali vrijeme u kojemu njihovo jezično oblikovanje posuđuje iz bogatstva jezika kakav možemo zamisliti da ga koriste ljudi od krvi i mesa, koji hodaju ulicama Međimurja ili Zagreba. Ovaj živ i vješto ukomponiran izraz u velikoj mjeri doprinosi autentičnosti likova čije priče pratimo u Ciganinu.

Četvero glavnih protagonista - Sabolšćanka Milena i Rom Sandi iz Bukova Dola/Đinjca koji se viđaju unatoč negotovanju sela, mosulski Kurd Nuzat koji bježi u opasnosti za život iz Mosula prema Calaisu i Plančić, zagrebački policajac koji dolazi u Međimursko selo razriješti ubojstvo, donose iznimno slojevitu i bogatu priču koja se vrti oko ubojstva, glavnog čvora u koji su se zaplele njihove pripovjedne sudbine.

Osim na razini jezičnog izraza i sadržaja, roman je bogat simbolima, od kojih se ističe Sandijev pauk, čiji su čvorovi mreže najznačajniji trenuci u njegovom životu, ključni izbori koji su odredili njegov životni put i konačnu sudbinu. Pitanja izbora i sudbine, dobra i zla, običaja i društva provlače se kroz sve četiri dominantne perspektive. One su istodobno suprotstavljene koliko su i komplementarne, budući da se grade oko kontrastnih osi (primjerice dobro i zlo, sloboda izbora i usud), ali koje u svakoj od priča poprimaju posve drukčija značenja s obzirom na specifičnosti svjetonazora i okolnosti u kojima su likovi stasali. Ova sposobnost dočaravanja životnih priča i jezik kojim su ispričane stavljaju Novaka u vrh recentnog domaćeg proznog izraza. Brojni detalji i konzistencija koja prati priče, vjerodostojne crtice iz života kako individualnog tako i društvenog/kulturnog iznimno su bogato tkanje opsežne priče ispričane u Ciganinu.

S druge strane, velik broj rukavaca u koje nas priča odvlači vrlo često razvodnjavaju tok paralelnih radnji koje su ispričane iz perspektive likova. Glavni zaplet, s ubojstvom kao događajem koji pokreće njegovu mašineriju, ostaje u sjeni individualnih priča koje ga presijecaju isječcima iz događaja koji se odvijaju u drugom vremenu i prostoru.

Črna mati zemla Novak Kristian

Bez obzira na „tipično kriminalistički“ zaplet, ne može se reći da se radi o romanu kojeg bismo mogli nazvati krimićem. Toj je kvalifikaciji najdosljednija priča policijskog istražitelja Plančića, policijskog PR-a na nezahvalnom zadatku smirivanja tenzija između Roma i mještana Sabolšćaka, paralelno s razrješavanjem višestrukog ubojstva. Na ovoj misiji je s inspektorom Buletom i lokalnim policajcem Padolekom, pri čemu su sva trojica - Plančić, Bule i Padolek svojevrsne karikature policijskog istražitelja. Blazirani Plančić ambiciozan je policajac koji se silno želi vratiti u ‘pravi policijski posao’, čiji je sinonim prolupali inspektor Bule, karikatura genijalnih inspektora čiji su privatni životi u rasulu. Padolek je pak provincijski policajac bez većih ambicija i upitnog morala vođen motom “ne talasaj”, što doprinosi dinamici odnosa istražiteljskog trojca.

Plančićeva priča razotkriva nesposobnost institucionalnog okvira i civilnog sektora da se uhvate ukoštac s ljudima od krvi i mesa, pri čemu su brojni pasusi posvećeni oslikavanju ne baš laskavog portreta NGO scene. Cinični komentari iz Plančićeve perspektive nadopunjuju Sandijeve retrospektive o „bijelima“ i onome što donose u Bukov dol/Đinjc, pričajući o načinu na koji se Romi i njihovi problemi iskorištavaju za dobivanje projekata, luksuzne domjenke, konferencije i putovanja profesionalnih boraca za ljudska prava u odnosu na one koji pokušavaju promijeniti nešto. Njegova perspektiva nudi manje mesa budući da je najprizemnija, cinična i lišena metafizičkih simbola osobnih mitologija Nuzata, Sandija i Milene, čineći im svojevrsnu protutežu i stvarajući događajni okvir koji prati logiku otkrivanja i razrješenja ubojstva. Svaki od tih likova kreira svijet vlastitom unutarnjom logikom i različitom hijerarhijom simbola i značenjskih odnosa koji se oko njih stvaraju.

Neki od skrivenih dragulja romana upravo su mini-studije svijeta i crtice iz osobne kozmologije likova - od Nuzatove teorije o Lamasu, neumoljivosti sudbine, bijegu i okamenjavanju čovjeka kroz životni put, preko Milenine kategorizacije tipova ljudi, a možda i životnih faza kroz koje prolaze likovi s obzirom na simbolički nabijenu priču o sabolšćanskim rudarima koji su ostali zakopani, do Sandijevog pauka, bajaških legendi i teorija o ciklusima svijeta i mitskim vjerovanjima nagluhog prijatelja Tompe. Sve ove teme i perspektive u romanu su postavljene na istu diskurzivnu ravan i to je ono što ih čini još potentnijima na razini romana, koji ni u jednom momentu ne pretendira na postojanje neke autentične ili jedine istine o događajima, životu ili svijetu. Riječima jednoga od protagonista u romanu: “Gle, svi smo mi u nekom trenu vidjeli istinu, policajci, i novine, i selo, i ja. Ali svatko samo neku koja će raditi za njega, ništa više”.

Sam jezik koji se koristi za sklapanje priče nužno je manjkav, ako ne i "lažljiv", no to je ujedno i onaj koji ga sluša ili čita.

O istini, kao i o odnosu pisanog i govorenog ne razglaba se samo na sadržajnoj razini gdje će, primjerice, Sandi pričati o tome kako u Đinjcu nitko ne vjeruje napisanoj riječi - tko misli ozbiljno, kaže naglas. Istodobno, sama forma romana u službi je ukazivanja na slabe točke jezika i govorenja, budući da je cijeli tekst sazdan od transkripta govora protagonista, pri čemu se tri od ta četiri zapisa zbivaju u institucionalnom okviru. Njih Milena, Nuzat i Plančić izgovaraju osobi ženskog spola koja dolazi iz NGO miljea i služi kao zapisničar i utišani sugovornik zadužen za bilježenje njihovih ispovijesti. Sandijev polu-zagrobni iskaz zbiva se pak u gotovo magijskom prostoru - on naime posjećuje Mileninog djeda, Japicu, u snovima i priča mu svoju životnu priču koju ovaj spominje i na javi. Anonimna zapisničarka čije odgovore ne nalazimo u romanu i kojoj protagonisti često daju upute o tome da nešto izbriše služi kao svojevrsna 'prva publika' kojoj je tekst eksplicitno upućen. Istu ulogu igra i Japica kao nijemi svjedok priče koju Sandi za života nije imao priliku ispričati. Ona zamišljena publika koja u rukama drži roman dobiva na uvid mozaik priča likova koje se zrcale u očima njezinih utišanih slušača i svjedoka.

Istodobno, s obzirom na tehniku obraćanja u drugom licu, nevidljiva opna koja veže sugovornike povremeno isparava i stavlja nas u iluziju prisutnog promatrača, onoga kojemu je naposljetku ostavljeno da prosudi vjerodostojnost priče. S vremena na vrijeme, čitatelj je okrznut eksplicitnim, često svadljivim obraćanjem nijemoj zapisničarki koje rastače iluziju i iznova problematizira ono što je izrečeno. Ovaj postupak igra važnu ulogu 'emancipiranja' perspektiva protagonista od toga da konačni sud prepuste bilo kojoj instanci višoj od njih samih, bila ona kompilator, autor, čitatelj, institucija, trafostanica, selo ili kultura.

U tome leži i važna pouka Ciganina, koji ukazuje na to da je transformativna moć pripovijedanja često u istoj ravni s transformativnom moći pogleda. Sam jezik koji se koristi za sklapanje priče nužno je manjkav, ako ne i "lažljiv", no to je ujedno i onaj koji ga sluša ili čita. Tihi pjev kulture koji rezonira u pozadini romana ujedno je tužitelj i svjedok, pogled koji stvara i rastvara kompleksnu mitologiju romana, u kojoj je ponekad neizgovoreno važnije od izgovorenog upravo zato što često proizlazi iz nas samih. Trenutak u kojemu se možemo prepoznati kao promatrači poklon je u svijetu u kojemu se nacionalne, regionalne i lokalne mitologije počinju uzimati zdravo za gotovo.

Tim su važnije vrlo aktualne perspektive iz četiri različite kulture u kojima se susreću Zagreb, Sabolščak, Đinjc i Mosul. Dobar roman, između ostalog, osim po tome što o njemu možemo beskonačno toga reći, prepoznajemo i po tome što je sam najbolji dokaz nemogućnosti konačne interpretacije. Ako se upitamo kakve knjige naposljetku steknu status kultnih, na tragu rastuće popularnosti Ciganin, ali najljepši, ustvrdila bih sljedeće: upravo one koji najfinije rasturaju kulturni okvir, opreke i simbole određene zajednice i tale zlatnu telad na kojoj se grade kulturni i nacionalni mitovi i čije eventualne manjkavosti ne zaslužuju da ovaj tekst završim sa ali.
 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Pročitajte ulomak iz romana Ciganin, ali najljepši.

Kristian Novak

Ciganin, ali najljepši

• Naklada OceanMore 11/2016.
• 400 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533320496

"Ciganin, ali najljepši" Kristiana Novaka jest strogo žanrovski gledano krimić, s enigmom, brutalnim ubojstvima nepoznatih – jer leševe bez lica teško je identificirati – i istragom, i lijep pokazatelj da se stvari ne smiju strogo gledati, ni suditi, jer je krimić koliko i "Zločin i kazna".