Maryam Madjidi: Sloboda je breme i nitko ne može nikoga prisiliti da bude slobodan
Maryam Madjidi, rođena 1980. u borbama prosvjednika i vojske razlomljenom Teheranu, istinsko je dijete revolucije čijim su vrlo aktivnim sudionicima bili i njezini roditelji, tada studenti. Otac je zbog svojeg revolucionarnog djelovanja završio u zatvoru pa je prvi upis njegova lika u djevojčičino sjećanje slika muškarca koji, sjedeći u zatvoru, u kamen urezuje njezino ime, a majka, u naumu zaštitničkom koliko i pogibeljnom, noseći još nerođenu Maryam u trbuhu, skače kroz otvoren prozor na drugom katu zgrade Medicinskog fakulteta. Time sebe i djevojčicu spašava od postajanja dijelom slike užasa što su je na fakultetskim hodnicima, uz pomoć čavlima ojačanih toljaga, ostavili vojnici.
Tim se slikama otvara i njezin literarni prvijenac, 2017. objavljen „Marx et la pupee“ koji je izdavačka kuća Sandorf, u prijevodu Marka Gregorića, hrvatskoj publici predstavila pod naslovom „Marx i lutka“. Potrebe za dovitljivošću u prijevodu naslova i nije bilo jer on je sam već prožet simbolizmom. „Marx i lutka“ stoje kao dva neodvojiva fragmenta jednog identiteta, kao potreba za djelovanjem, kao „biti“ i kao potreba za posjedovanjem, „imati“. Maryam Madjidi, književna komparatistica s diplomom pariške Sorbonne koja je za svoj prvijenac nagrađena Goncourtom (onim za najbolji debitantski roman), narativ u svome romanu fragmenata ne pojednostavljuje već kroz zbir slika iz djetinjstva i mladenaštva stvara fotoalbum odrastanja i sazrijevanja, dokumentira putovanje dugo više tisuća kilometara i oblikuje kroniku egzila, osjećaj nepripadanja niti jednom od dvaju svjetova kojima bi, po osjećaju dužnosti, trebala pripadati; iranskom iz kojeg potječe i francuskom u koji kao jedva šestogodišnja djevojčica s roditeljima uranja. No iranskom pripovjednom tradicijom inspiriran i prekrasnim jezikom oblikovan prvijenac Maryam Madjidi pokazuje i nešto mnogo važnije - identitet na početku možda i jest preuska košulja, no ustrajnim se nošenjem njegove granice prekrajaju i prilagođuju nositeljevima.
Maryam Madjidi danas živi u Francuskoj gdje i radi kao profesorica francuskog jezika u orijentacijskom centru za maloljetne osobe. Osim kroz književnost, u život zajednice uključena je i svojim političkim radom, a nakon predstavljanja pulskoj publici na Sajmu knjiga, zagrebačka će je publika na Zagreb book festivalu moći upoznati i kroz predstavljanje romana „Marx i lutka“ u subotu, 25. svibnja i kao sudionicu panel diskusije „Odakle dolaziš? Život na granici“ dan ranije.
Marx i lutka
Petra Miočić: Kako svaka vaša biografska bilješka navodi, vi ste francuska spisateljica iranskog porijekla. S obzirom na situacije koje tematizirate u svojoj knjizi, što mislite o takvom opisu? Kako tvrdite u romanu „Marx i lutka“, francuski obrazovni sustav radije bi „izbrisao“ utjecaj i tragove nečijeg nekadašnjeg identiteta nego integrirao pojedinca unutar granica svojega društva. Odakle dolazi ta želja za „pročišćavanjem“ i je li ona izvorno francuska?
Maryam Madjidi: Ne mislim da je to tipično francuska praksa. Kanada je svoje autohtono stanovništvo (američke Indijance) podvrgnula temeljitoj asimilaciji kroz „internate“: rezidencijalne škole u kojima su djeci zatirali njihovo američko-indijansko porijeklo da bi postala savršeni mali Kanađani. Dijete bi odvojili od obitelji dok ne bi „ubili Indijanca“ u njemu. Ti su internati postojali od 1820-ih sve do 1990-ih godina, a posljednji je svoja vrata zatvorio 1996. Takvu bismo praksu mogli nazvati „kulturnim genocidom“.
U jednom od svojih intervjua rekli ste da ste se u djetinjstvu htjeli pridružiti Liječnicima bez granica. Vjerujete li danas da vaša književnost može pomoći vidanju nekih rana? Je li ona na vas imala iscjeljujući učinak?
Pisanje autoru ne rješava ništa, a kamoli da mu je terapija. Za liječenje trauma postoje psihoanalitičari. Naprotiv, mislim da pisati znači kopati po svojim ranama ali s pomoću umjetnosti, kako bi se iz njih izvukla ljepota, pronicavo i osjećajno promatrati vlastito lice u zrcalu.
Možda čitatelju to može pomoći zacijeliti ili barem ublažiti neke rane. Čitatelj zahvaljujući piscu svoje rane može pretočiti u riječi. Ako je tako, to me samo može radovati i ispunjavati željom da nastavim pisati, stalno iznova, za sve one koji pate, a ne uspijevaju izraziti svoje patnje.
Roman „Marx i lutka“ počinje tibetanskom poslovicom: „Domovina nije drugo nego logorovanje u pustinji“. Što je ta pustinja, što ona predstavlja za vas?
Pustinja je za mene simbol ništavila, praznine, nenastanjenog prostora kao što je prazna stranica. To je metafora pisanja. Moja je domovina francuski, dakle jezik: onaj šator koji podižem na pustinji stranice.
U jednoj od priča vašoj majci kažu da je sasvim normalno da se dijete koje je s pet godina prisiljeno na izbjeglištvo osjeća lagano traumatiziranim ali „to će proći“. Je li taj osjećaj traume prošao? Je li ikada nestao?
Ljudsko biće ima nevjerojatnu sposobnost otpora. Otpor je sposobnost da se ponovno društveno izgradimo nakon traume. Naša snaga leži u tome. Naučila sam živjeti s traumom a da joj ne budem podčinjena kao nekoć. Izbjeglištvo me ojačalo, pretvorila sam ga u snagu.
Ali čitatelj se ne može otresti dojma da je majčin trbuh mjesto prve Maryamine traume. Fetus kroz majčinu krv, osim hrane, upija strah. Tu traumu dodatno produbljuje ono što nazivate „svojom prvom odbačenošću, svojom prvom ljubavnom ranom“. Kad dijete osvijesti da je neki „viši cilj“, a ne ono samo, prioritet njegovih roditelja, koji osjećaj prevlada? Osjećaj iznevjerenosti ili ipak zaštite? Naposljetku, riječ je i o njegovoj budućnosti.
Moji su mi roditelji usadili dragocjene vrijednosti: borbu i angažman u korist najpotlačenijih. To je dragocjena pouka koja nadoknađuje sve traume. Zato sam uspjela pretvoriti traumu u snagu. Politički i društveni angažman snaga je koja nadilazi brige pojedinačnog i svakodnevnog života. Moji su roditelji izložili riziku, to je istina, kako sebe same tako i mene. No uvijek su mi pružali ljubav. Nikada mi je nije nedostajalo, a za dijete, to je najvažnije. Ljubav koju mu daju roditelji stup je djetetova života.
Jednom ste prilikom rekli da kroz pisanje želite biti kritični prema svojoj domovini i njezinom društvu tako što naglašavate ono što vas najviše revoltira; status žena u iranskom društvu. Kakav je on danas?
I dalje imam isti stav prema Iranu: kritički pogled ali i duboku privrženost toj zemlji. Uostalom, kao što je Chaplin rekao o svom odnosu prema Sjedinjenim Državama: kritiziram tu zemlju upravo zato što je volim. No isti stav imam i prema Francuskoj. Također je kritički promatram osuđujući socijalne nepravde a i sudbinu namijenjenu francuskim ženama. Nemojmo zaboraviti da je samo u 2017. godini 130 žena u Francuskoj umrlo od udaraca svojih partnera ili bivših partnera. U zemlji „ljudskih prava“ to je krajnje sramotno i skandalozno. Jednako tako postoji nejednakost u plaćama: u Francuskoj su za isti posao žene plaćene manje od muškaraca.
Dakle, dvostruki kritički pogled. Jedna iranska umjetnica kojoj se silno divim, Shirin Neshat, kaže da prognanik uvijek ima taj dvostruki kritički pogled: prema zemlji iz koje dolazi i zemlji koja ga je prihvatila. Moramo osuditi sve što nam se čini nepravedno i nesnosno u obje te zemlje.
Vaša majka ima potrebu spasiti sve one žene koje, takav dojam stječe čitatelj, nisu sposobne spasiti same sebe. Ali što ako ne žele biti spašene? Što ako poštuju svoju tradiciju, ako su voljne žrtvovati vlastito ja u zamjenu za osjećaj pripadanja, uklopljenosti, stapanja s masom?
U Braći Karamazovima F. M. Dostjevskog postoji vrlo lijep ulomak, poduža priča Ivana Karamazova nazvana Veliki inkvizitor. Ona izražava sljedeću ideju: žene i muškarci ne žele svoju slobodu i svoju slobodnu volju. Žele da netko odlučuje umjesto njih, žele povjeriti svoju slobodu u ruke nekog šefa, nekog vođe, nekog inkvizitora koji će odlučiti za njih.
Sloboda je breme i nitko ne može nikoga prisiliti da bude slobodan. Tako je to. Možemo se samo boriti da pokažemo put emancipacije, a to je nešto što dolazi s obrazovanjem, kulturom, političkom sviješću. Ali mi samo pokazujemo put, svatko sam bira hoće li njime krenuti ili ne.
Identitet je višestruk, razlomljen, on je mozaik od kojega smo sazdani a koji cijeloga života neprekidno iznova preslagujemo.
U vašim se pričama često susrećemo sa slomljenim, podijeljenim i nestabilnim identitetom, katkada čak u kombinaciji s nepoznavanjem pravila ponašanja unutar tog istog identiteta. Pitate se kako biti Perzijanka ili kako biti Francuskinja, vaš otac dobiva državljanstvo ali ga to ne čini Francuzom. Postoji li u pojedincu određena točka koja oživljava određen identitet? Je li u modernom, razlomljenom i nestabilnom svijetu uopće realno očekivati da čovjek funkcionira unutar granica čvrstih i zadanih identiteta?
Ne vjerujem u koncept jednog jedinstvenog, krutog i nepromjenjivog identiteta. Za mene je identitet višestruk, promjenjiv, pokretan i nestabilan. Ja ću uvijek biti spoj dviju pa čak i više kultura. Identitet se ne može svesti na jednu jedinu kulturu. U nama uvijek živi mnoštvo jezika, glasova, glazbi, utjecaja, itd.
To odražava i sama forma mojega romana. Započela sam ga, sasvim spontano, pišući vrlo kratka poglavlja kao bljeskove sjećanja. Forma je, dakle, razlomljena. Također sam željela napisati roman koji miješa žanrove: poeziju, bajku, intimni dnevnik, kazališni dijalog, pripovijedanje. Htjela sam da ovaj roman oblikom oponaša ideju koju sam željela prenijeti: identitet je višestruk, razlomljen, on je mozaik od kojega smo sazdani a koji cijeloga života neprekidno iznova preslagujemo. Da se poslužim riječima Amina Maaloufa: putevi koje izabiremo grade naš identitet.
Sve je u pokretu, višestrukosti, promjenjivosti i, stoga, slobodi!
Drugost vidimo kao ograničavajući faktor nečijega djelovanja. No donosi li ona i stanovitu mjeru slobode, mogućnost da se staloženije promišlja o nekim problemima i o njima govori otvorenije od onih koji su duboko uklopljeni u određeni diskurs?
Da, mislim da nas drugost čini slobodnijima. Možemo ne pripadati samo jednoj kulturi i ne promatrati svijet samo kroz jednu prizmu i filtar: drugost nam pruža dvostruki, i stoga slobodniji, otvoreniji pogled.
Edward Said je u svom „Orijentalizmu“ pozvao istok da se prestane gledati očima zapada i da prisili zapad da ga pogleda njegovim vlastitim očima. Je li moderni istok uspio u toj nakani?
Ne znam… Teško je odgovoriti na to pitanje. Danas postoji stanovita distanca prema zapadnjačkom pogledu na istok. To je povezano s usponom i sve većom moći zemalja kao što su Kina, Indija i Rusija na svjetskoj sceni. Kultura je povezana s politikom i ekonomijom. Kad zemlje u razvoju steknu značajnu ekonomsku snagu, odvojit će se od kulturne hegemonije zapada i napokon će se domoći vlastitog kulturnog identiteta.
Kad već govorimo o toj promjeni perspektive, čija bi to trebala biti dužnost? Iranske književnosti u prijevodu ili iranskih pisaca koji žive na zapadu? Ako je njihova, nije li to još jedan oblik orijentalizma u nastajanju?
Da, naravno, to bi mogao biti još jedan oblik orijentalizma. Slažem se. Mislim da bi to trebalo doći s obje strane: od umjetnika u egzilu kao i od onih koji žive u Iranu. To je sve jedna te ista borba. Međutim u Iranu postoji snažna cenzura i umjetniku je vrlo teško baviti se svojom umjetnošću jer ne postoji sloboda izražavanja.
Prijevodi tradicionalne i moderne perzijske književnosti možda su najbolji način upoznavanja s tim kulturnim nasljeđem.
Sami tvrdite da se s orijentalistima još bilo lako nositi. Ali u kojoj mjeri vi, dok prihvaćate igru i uživate u njoj, prihvaćate i sam orijentalizam? I u kojoj je mjeri ta igra subjektivna, oslobađajuća, a kad počinje objektivizirati?
I sama sam bila u iluziji identiteta. U meni su gledali istočnjakinju, a ja sam igrala tu ulogu i time prihvatila njihovu perspektivu. Egzotizam ili orijentalizam nikada ne oslobađa onog ili onu koji ih trpe. Orijentalistički pogled zatvara, ograničava, zarobljava pojedinca u gomilu klišeja i stereotipa.
Egzotizam je prerušeni rasizam, politički korektan rasizam. Egzotizam i kolonijalizam dolaze u paru i vrlo se dobro nadopunjuju. U orijentalizmu ili egzotizmu, ispod privlačne i zavodljive površine, glumljene znatiželje prema drugome, riječ je zapravo o svođenju drugoga na nekoliko klišeja i stereotipa, a nadasve o projiciranju etnocentričkog viđenja svijeta na drugoga.
Edward Said je to potresno i vrlo vjerno opisao u knjigama kao što su Orijentalizam i Kultura i imperijalizam. Orijentalizam nastoji ovladati drugim i kontrolirati ga pripisujući mu klišeiziran, ograničavajući, zamišljeni identitet, prije svega izmišljotinu zapada.
Izmisliti drugome identitet znači poručiti mu: evo kakav si, ja te definiram, stavljam te u uzak okvir, ja, dakle, tobom vladam.
Treći dio „Marxa i lutke“, vaše treće rođenje, događa se nakon što ste se 2003. vratili u Iran. S jedne strane čini mi se da se to rođenje događa u jeziku i kao takvo vas najviše formira. S druge strane pišete o svojoj želji da ostanete u takvom Iranu. Kako je danas, razmišljate li i dalje o povratku u Iran i kakav bi taj Iran trebao biti da vas uvjeri da se vratite?
Ne, ne mogu se vratiti živjeti u Iran. Kako bih trebala živjeti u zemlji koja mi kao ženi uskraćuje sva prava? Pa čak i da jednoga dana Iran postane demokracija, koliko će vremena trebati da se promijene mentaliteti?
Danas radite u orijentacijskom centru za maloljetne strance bez pratnje. Kakvu ulogu u procesu njihova osnaživanja igraju književnost i jezik? Čitatelji su svjesni Maryamina lošeg mišljenja o projektu CLIN ("posebni" razred osnovne škole namijenjen nefrankofonim učenicima koji su tek došli u Francusku), ali koje je vaše mišljenje o njemu danas, kao profesorice književnosti? Jeste li uspjeli u njemu pronaći malo inkluzivnosti?
Svoje učenike podučavam francuski oslanjajući se na interkulturnu razmjenu. Radimo tako da međusobno razgovaramo, među ostalim i o različitim kulturama unutar razreda. Ne postoji krovni jezik koji bi bio francuski, dok bi ostali bili „podjezici“. Moji učenici trebaju francuski da bi studirali, pronašli posao i svoje mjesto u društvu, ali taj jezik nije iznad njihova materinskog jezika. Francuski stoji usporedo s njim.
Naslov vaše knjige „Marx i lutka“ mogli bismo protumačiti kao metaforu odnosa između indoktrinacije političkom idejom i dječje, ili općenito ljudske, interpretacije vlasništva. U Maryaminom ranom djetinjstvu čini se da indoktrinacija ima suprotan učinak, tako da se politika vrlo suptilno umotava u dječju pelenu. No ove ste godine kandidatkinja francuske Komunističke partije za Europski parlament. Znači li to da je Marx pobijedio? Kako gledate na današnju politiku i nalazite li načina da bude komplementarna s vašim pisanjem?
Marx uvijek pobjeđuje! Hahahaha!
Na politiku danas gledam revoltirano i zabrinuto. Ljuta sam kad vidim u što se pretvorila Europska unija: njome vlada liberalna komodifikacija utemeljena na novcu, privatizaciji, lobijima, bankarima, ovo je Europa tehnokrata koja zanemaruje nekadašnje borbe za društvenu i fiskalnu pravdu. U Europskoj uniji 87 milijuna ljudi živi ispod praga siromaštva: to je sramota!
Moramo se boriti za drugačiju Europu. Europska unija mora biti savez naroda i raditi na stvarnoj suradnji između zemalja članica.
Po meni, moj posao profesorice, moj spisateljski rad i moj politički angažman čine cjelinu i nadopunjuju se. To je sve jedna borba: prokazivanje nepravde i obrana najslabijih.
Za svoj prvi roman, „Marx i lutka“, dobili ste 2017. godine Goncourtovu nagradu. Koliko su nagrade utjecale na vidljivost romana na tržištu, njegovu dostupnost u knjižarama i recepciju publike i kritike?
Nagrada Goncourt je roman neosporno učinila vidljivim. On je danas preveden na 14 jezika. Proučavaju ga u srednjim školama. Dvije i pol godine nakon što je objavljen ja ga i dalje promoviram. Naravno da je to povezano s književnim nagradama koje je dobio.
Ali na samom početku, kad je tek izašao, knjižari su se silno potrudili da ga publika upozna. Na tome sam im iznimno zahvalna. I neki novinari približili su ga ljudima prije nego što je nagrađen. I njima zahvaljujem. Nagrada Gonourt za debitantski roman zaslužna je prije svega za sve te prijevode, dakle za međunarodnu vidljivost.
Bili ste 2017. gošća Sajma knjiga u Puli. Kako vas se dojmila tamošnja publika? Uskoro ćete gostovati na Zagreb Book Festivalu. Što očekujete od tog festivala i njegove publike?
Tih nekoliko dana u Puli ostalo mi je u prekrasnom sjećanju: upoznala sam svog hrvatskog izdavača Ivana Sršena i ekipu iz Sandorfa, njegove izdavačke kuće. Također, prevoditeljicu Natašu Medved s kojom sam puno razgovarala, a posebno smo se puno smijale zajedno!
Dočekali su me vrlo toplo i prijateljski. Tu je i vrlo talentirana fotografkinja Tanja Draškić Savić, koja je snimila niz zaista jako lijepih fotografija. Bilo mi je zadovoljstvo pozirati joj.
I prije svega, u Puli sam otkrila najbolje alkoholno piće na svijetu: bisku!!
Nemam posebnih očekivanja kad me nekamo pozovu. Idem onamo sa željom da upoznam ljude, da me iznenade, da otkrijem novi grad, nove autore, da razmjenjujem ideje, razgovaram i učim, i da me sve to obogati kao osobu.
***
Autoričine odgovore s francuskog je prevela Mirna Šimat.
Pročitajte i kritiku knjige „Marx i lutka“, iz pera Vanje Kulaš.
Marx i lutka
- Prijevod: Marko Gregorić
- Sandorf 04/2019.
- 173 str., meki uvez
- ISBN 9789533511504
U poetičnom autobiografskom romanu 'Marx i lutka' koji se može čitati i kao bajka i kao dnevnik, Maryam Madjidi s nježnošću pripovijeda o životu između dvaju jezika i dviju kultura, o svojim korijenima kao o bremenu, bedemu, načinu socijalizacije pa čak i oružju za masovno zavođenje.