Milan Galović : Ekologija danas gubi dubinu i izvorni smisao

Održava se
01.01.1901.

Povodom nedavno objavljenih knjiga "Doba Estetike", Izdanja Antibarbarus (2011.)  te "Kraj ekologije", Jesenski i Turk (2013.) razgovarali smo s autorom i sada već umirovljenim profesorom Milanom Galovićem.

 
Srđan Sandić: Kraj ekologije i Doba estetike knjige su vaših predavanja koja ste držali studentima TTF-a. Kako se spaja i kako ste spajali dvije tako različite i velike teme? Je li dehumanizacija nazivnik objema?

Milan Galović: Obje su knjige pisane usporedno i odgovaraju programima kolegija na kojima su te teme predavane. "Doba estetike", pored prvog dijela koji se bavi klasičnom estetikom, pokušava odgovoriti na pitanje što se događa sa samom umjetnošću u dobu novih medija, sveopće digitalizacije, dakle s umjetnošću koja je već napustila i prirodu i čovjeka - što se  lako vidi na tematici već u umjetnosti moderne a osobito u suvremenoj umjetnosti  - i smješta se u središte geneze onog tehničkog. Umjetnost je pritom važan pokazatelj cijelog događanja, budući da se sve što se s čovjekom i svijetom događalo kroz povijest, svi načini dospijevanja čovjeka do njegove čovječnost u različiti povijesnim svjetovima, odvijalo kroz riječ, sliku i misao.

Otvaranje svijeta i dospijevanja čovjeka do njegova čovječjeg određenja odvijao se kroz riječ - bila  ona riječ mitske pjesme, riječ Božja ili riječ misli - sliku, kroz koju ono božansko (mitsko, religijsko ili metafizičko) u vidu ljepote dospijeva u ljudski svijet, te misao u kojoj se ono biti ili bitak bića otvara čovjeku da bi u njegovu okružju  zadobio vlastitu bit ili esenciju.

Kad je riječ o suvremenoj umjetnosti,  ne radi se više samo o gubitku aure umjetničkog djela, kako o tome govori već Walter Benjamin u eseju "Umjetničko djelo u dobu tehničke reprodukcije", već o gubitku svega što se dosad nazivalo umjetničkim, od antičke mitske umjetnosti, srednjovjekovne sakralne ikonike i novovjeke metafizičke umjetnosti genija. O tomu posebno govori jedno poglavlje čiji naslov aludira na Benjamina  - "Slika u dobu tehničke produkcije".

 
Sintagma "Kraj ekologije" koja je naslov vaše nedavno objavljene knjige je u najmanju ruku radikalna...

Da, radikalna je, ukazuje na korjenitost promjena u dobu  - već od  nastupa moderne, a ponajviše u suvremenosti  -  radikalnih poricanja i rastanka sa svime što se  dosad pokazivalo božanskim, prirodnim i ljudskim. Uostalom, već dulje vremena čitamo o kraju filozofije, kraju povijesti, kraju čovjeka, ili, u nekrologijskoj varijanti, o smrti boga, čovjeka i prirode. Ujedno se, kad je riječ o čovjeku, najavljuje nadolazak  posthumanog, doba bez čovjeka. Zapravo, već posvuda "endiste" zamjenjuju "postisti". Dakako, s bićima koja "umiru" odumire ili skončava i ono  što je kroz povijest na razne načine činilo, utemeljivalo ili podržavalo njihov život.

Ako je ekologija, oslobodivši se granica biologije, trebala postati znanošću koja otvara okružje ljudske kuće (grč. oíkos), doma, odnosno bitnog obitavališta i pritom pridonositi njegovu oblikovanju i čuvanju, u dobu nestanka čovjeka ili, ispravnije rečeno, njegova transformiranja u tehničko biće, ona  gubi  svoj  smisao koji je dobivala iz nastojanja oko sačuvanja neke povijesne ideje čovjeka i toj ideji odgovarajuće svjetskopovijesne kuće. To ne znači da će ekologija posve nestati, ali već je danas očigledno da u priključenju onom tehničkom gubi dubinu i izvorni smisao koji je dobivala u druženju, na primjer, s religijom ili filozofijom.

 
Gdje suvremena ekologija zakazuje? Kakva je nova ekologijska filozofija?

Postavili ste pitanja koja zahtijevaju obimniji odgovor. Ponajprije o samoj ekologiji. Nastavši unutar biologije još u 19. stoljeću, cijela jedna njena struja do danas nosi pečat svog  podrijetla. Od kad je u biologiji određena (usp. Ernst Haeckel)  kao "znanost  o odnosima organizma i vanjskog svijeta koji ga okružuje" ili kao "znanost o domaćinstvu (njem. Haushalt) životinjskih organizama" koja "proučava interakciju organizma i okoline", većina je ekologija, pa i oni koji bi da iziđu iz biologije -  začudno je da je ekologija, ponekad  još i danas, određena kao "prirodna znanost"  - i nešto kažu i o čovjeku, ostala na razini takozvanog environmentalizma, odnosno  reducirana na odnos čovjek-okolni svijet. Okolni svijet ili okolina pritom je shvaćana kao zatvoreno okružje ili područje ljudske djelatnosti i odgovarajuće interakcije s okolinom.

Danas to znači okružje tehnikom određenog djelovanja i tehničkog raspolaganju stvarima, bez obzira radi li se o užoj okolini pojedinca, nekog društva,  o  planetu u cijelosti (usp. geoinženjering) ili trenutno dostupnom svemiru (Mjesecu, Marsu ...). Pritom nastaju mnogi lokalni i globalni "problemi" koji su imenovani ekologijskima jer "ugrožavaju okolinu", "narušavaju ravnotežu u okolini", "ugrožavaju biosferu" ili cijeli planet (usp. ozonske rupe) itd. Takva ekologija vodi brigu o čovjekovoj okolini bez obzira na to što se događa sa samim čovjekom, skrbi o "zdravoj okolini" iako čovjek pritom već može biti "bolestan", odnosno ugrožen u  vlastitoj ljudskosti toliko da ne može više uopće postati čovjekom u bitnom smislu.

Ujedno, osuđena je da rješavanje  problema, koji su prije svega nastali zbog dosad neslućenih tehničkih zahvata u sve živo i neživo, očekuje od same tehnike i njenih znanosti. Kao primjer možemo spomenuti  nove  spasonosne puko mehaničke  tehnologije za  obradu otpada ili, u  višem tehnologijskom području, konstrukcije novih živih bića (bakterija) za intervenciju u naftom zagađenim područjima, čime se bavi "sintetička biologija". Krug je zatvoren. Ekologija toga tipa  - environmentalistička -  ne vidi drugog izlaza već da po principu "klin se klinom izbija" pri rješavanju problema nastalih sveopćom tehnizacijom zahtijeva  sve više pomoć od tehnike i novih tehničkih rješenja. Ovog puta primjer može biti borba za očuvanje vrsta, bilo da ih se nadgleda i štiti (elektronski obilježava i prati njihovo kretanje) ili njihove gene i sjemenje pohranjuje u posebnim tehnički dizajniranim skladištima.

I čovjeku bliža, takozvana "socijalna ekologija", koja bi da se skrbi o "zdravom društvu", o društvu koje ne bi  ugrožavalo  čovjeku nezaobilaznu ili bitnu socijalnu komponentu života, ne izlazi iz environmentalističkog pristupa, ne dospijeva do  cjelovite čovjekove kuće, do onoga što nadilazi  ono u njega  puko prirodno, socijalno i političko. A upravo ono što se kroz povijest svagda otkrivalo kao više i dublje od toga, ono  duhovno - mit, umjetnost, filozofija, religija  - otvaralo je višu dimenziju čovječjeg života, omogućavalo izlazak iz okolnog svijeta do otvaranja svijeta samog  i  time  i do mogućnosti čovjekova utemeljenja u kako god shvaćenom božanskom.

Naime, povijesno gledano, čovjek je gradio različite "kuće" ili povijesne svjetove (usp. takozvane povijesne epohe). I bili oni izgrađeni mitski, religijski ili filozofijski  svagda je odražavao svoju čovječnost kroz odnos spram u njima otvorenog pristupa božanskom i preko ovog svemu svjetskom, odnosno onom što više ne pripada čovjekovoj okolini nego svijetu samom zajedno s njegovim temeljem. U takvim sklopovima svjetske stvari  primarno se ne otkrivaju iz odnosa spram ljudske prakse ili rada, već, na primjer, u svijetu religijskog odnosa čovjeka i Boga, kao stvorenja Božja ili kao bitstvena, supstancijalna bića u filozofijski otvorenom svijetu utemeljenom u božanskom bitku ("bogu filozofije").

Čovjekova kuća  time nije  bila kuća  sebičnog samotnika, građena je na božanskim temeljima te je ujedno bila i kuća svih neljudskih ("podljudskih" i "nadljudskih") bića. Za kuću religijskog čovjeka, na primjer, kao "slike Božje" moglo bi se kazati da  nije samo kuća čovjeka, već i kuća Božja, kuća u kojoj je na neki način prisutan ili djelatan Bog iz svojeg nebeskog mjesta (usp. teističku teologiju), a za filozofijski otkriveni povijesni svijet  mišljena je ona i kao "kuća bitka", izgrađena na temeljima (božanskog) bitka koji koliko čovjeku toliko i drugim (prirodnim) bićima osigurava ili čuva njihova bitna određenja. Iz takva promišljanja potječu i  rečenice njemačkog filozofa Vittoria Hösla u knjizi Filozofija ekološke krize: "Ekologija je, prema doslovnom značenju, nauk o kući; od raznih fizičkih kuća u kojima čovjek živi ekologija ima u vidu prostorno najveću, našu Zemlju, koju danas čini nerazdvojno jedinstvo prirodnih i kulturnih elemenata. Od idealnih čovjekovih kuća najobuhvatnija je cjelina bitka, predmet filozofije; a ugrožavanje naše zemaljske kuće povezano je s razaranjem naše idealne kuće."

Kao uvod u odgovor na pitanje: Kakva je nova ekologijska filozofija? može poslužiti nastavak Höslova iskaza: "Koliko god će ekotehnokratski detaljan rad koji valja prepustiti pojedinačnim znanostima u bliskoj budućnosti biti nezaobilazan, možda čak prioritetan, toliko će ipak na dugi rok opstanak naše planetarne kuće moći zajamčiti samo ponovno ispostavljanje idealne kuće: ponovno stjecanje metafizičke domovine tehničke civilizacije."

Ova rečenica otkriva i jednu struju unutar filozofijskog pristupa ekologiji koja u  nostalgiji za metafizikom ili metafizički utemeljenim svijetom i čovjekom, zapravo, u nastojanju oko povratka metafizici, ne vidi  sve dimenzije nastupa onog tehničkog. Privid da bi se tehničko moglo omeđiti na "tehničku civilizaciju" i iznad toga  nanovo graditi filozofijski, to jest metafizički utemeljeni  povijesni svijet ("idealnu kuću") ne samo da je naivan ve栠u suvremenom stanju života i izuzetno  opasan. Takve "filozofije", jednako kao i religije (religijske teologije), pretpostavljaju da je nastup i domet tehnoznanstvenog pristupa i eksploziju svakovrsnih tehnologija moguće zatvoriti u neko područje života (na primjer u gospodarstvo) i omeđiti ili kontrolirati njegovo širenje na sve neživo i živo do svemirskog.

Na nemogućnost toga ukazao je već Kevin. Kelly u knjizi "Izvan kontrole". A napisano je već podosta  promašenih filozofija tehnike koje je shvaćaju  puko instrumentalno, kao neutralno sredstvo koje ovisi o čovjekovu načinu uporabe. Zar je moguće danas  misliti da se u nadolasku svakovrsnih  tehnomodificirani "prirodnih" produkata, hibrida, klonova i himera, potom u nadolasku kiborgiziranog ljudstva, "virtualnih "alternativnih svjetova" i svakovrsnih robota i dalje može sačuvati svijet kreatura Božjih ili, u drugoj varijanti, metafizički utemeljenih supstancija koje u sebi imaju vlastitu bit i svrhu egzistencije?

Zar je moguće misliti prisutnost Božju i svijet božanski utemeljenih bića u dobu kad se sve nadomješta tehnogenim produktima ili mašinama, a ono što nije tehnički proizvedeno otkriva još samo svoju tehničku stranu (usp. novu, tehničku vizualnost kao digitaliziranu mikro- i makro-skopiku koja više nema analognog kontakta sa stvarima)? Ne vodi li  to zapravo do prikrivene misli da nije samo moguć svijet bez boga (usp. Nietzsche), nego i bog bez vlastita svijeta, svijeta koji bi bio njime određen i u kojem bi na  neki  način bio djelatno  prisutan. Može li se Bog susresti  s čovjekom ili biti na djelu u virtualnoj realnosti (usp. znanstvene transhumaniste i noviji trend prelaska crkvenih zajednica na internetsku komunikaciju, na primjer, na ispovijedanje putem interneta)?  

Novovjeke znanosti su predvidjele mogućnost svijeta bez boga napuštajući teizam i prelazeći na teologijski deizam, na istraživanje od boga napuštenog "svijeta"  (svjetske mašine; machina mundi, svemira) prepuštenog njegovim vlastitim zakonima za koje se ne zna kako su dospjeli u svemirske procese. Na kraju se otkrilo da su to matematički iskazivi zakoni, pomoću kojih se otkriva samo ono kvantitativno i mehaničko, dok kvalitativno i esencijalno ostaje zatvorenim. Izgubivši podršku onog božanskog, čovjek u takvoj situaciji gubi i mjeru svoje ljudskosti, odnosno temelj iz kojega mu se ta ljudskost otvara. 

Je li barem jasan odnos spram stvari, na način na koji to predlaže dubinska ekologija? Što kontrira dubinskoj ekologiji?

Nije jasno kako bi  sad čovjek sam, mimo znanosti i tehnike, uspostavio odnos spram stvari kakav predlaže, na primjer, „dubinska ekologija". Valja jednom propitati i načelo nekih filozofa po kojem   zbiljskim može postati  sve  što se nekako dade misliti kao ono što treba biti (usp. deontologiju). Uostalom, dubinskoj se ekologiji suprotstavlja transhumanistička "dubinska tehnologija" koja futuristički predviđa napuštanje  - pozivajući se na Pierrea Teilharda de Shardina  - realnog i na putu kroz virtualno zakazuje susret  s Bogom u singularnoj  "omega točki" nekog megakomjutora (usp. Frank J. Tipler, Ray Kurzweil). U svakom slučaju, ono što slijedi nije niti povratak prirodi ni  očuvanje prirode u "održivom razvitku" u kojem bi se zaista održalo ono ljudsko i prirodno pred naletom tehničkog itd., već je to širenje i intenziviranje prodora onog tehničkog  koje i samu ekologiju tjera u tehnokraciju.

Postavimo stvar dovoljno široko: što je, dakle,  sa čovjekovim mjestom u "kozmosu"?         

Kozmos je grčka riječ za  svijet, ali ne  u značenju nekog agregata bića, već njihova sklopa u kojem svako ima bitno određeno mjesto pa među njima vlada red koji sjaji i u vidu ljepote. Misliti i govoriti o kozmosu  značilo je za Grke uzdignuti se iz okolnog svijeta priručnih stvari (ta prágmata) - otada se stalno ponavlja da je čovjek, za razliku od životinje, biće koje ima svijet  -do cjeline koja, da bi bila uređena, mora imati neki jedinstveni temelj koji sam nije dio te cjeline. Utoliko kozmos kao svijet cjelina bića nije bitno  okrenut čovjeku, nego svojem temelju, a do odnosa spram takva svijeta i njegovih bića  čovjek dospijeva tek preko njihova zajedničkog temelja.

U religijski utemeljenom srednjemu vijeku takav je svijet biomundus koji u sebi isto tako upućuje na ono jedno (uni-versum) to jest upućuje na Boga stvoritelja svijeta i bića u njemu kao stvorenja. U novome vijeku se u egzaktnim znanostima, na koje su se potom oslonili i mnogi novovjeki  filozofi, dogodio "kopernikanski obrat" u kojem se sve što postoji  određuje samo iz odnosa spram čovjeka,  kao pred-met njega kao sub-jekta.  Za I. Kanta,  na primjer, nemoguće je dospjeti do svijeta - ni do kozmosa ni  do mundusa i njegova stvoritelja - jer se stvari iskustva otkrivaju samo kao pojave određene transcendentalnim - ni božanskim ni puko subjektivno ljudskim - uvjetima spoznaje (zorovi prostora i vremena i kategorije transcendentalnog razuma). Karakteristično je da je time iz filozofije  nestao i pojam svijeta, čak i kod onih mislilaca, kao, na primjer G. W. F. Hegela, koji su ono u Kanta transcendentalno -  za razliku od transcendentnog, onog što prekoračuje i utemeljuje svijet, transcendentalno je ono što prekoračuje i utemeljuje ljudsko iskustvo, pojave tog iskustva  - podignuli na razinu apsolutnog.

Pokušaj povratka svijetu, kozmosu nalazimo tek u 20. stoljeću u Maxa Schelera (usp. esej  "Položaj čovjeka u kozmosu"). Pritom  čovjek, da bi duhovno i djelatno  zauzeo mjesto i živio u kozmosu, sebe otkriva tek posredno, preko odnosa spram boga i svijeta. I tek se time  kao čovjek utemeljuje kao biće kozmosa. No ako je nešto takvo bilo moguće  misliti, ono nije dospjelo i do zbilje. Zapravo, iz  dubina takve utemeljenosti čovjek se  ubrzano okrenuo bezdanu, pada u okružje onoga što ironično isto tako naziva kozmosom, ali misli kao svemir, kao sve što je nastalo "prvim praskom" i preko galaksija, planeta i pojave života dospjelo do njega kao puke racionalne životinje. Odmah  se pritom izgradila antropijska  teorija koja čovjeka vidi zatvorenog u svemir (bez svijeta i božanskog),  nastalog pukom unutarsvemirskom evolucijom neživog i živog. Svemir je time dosegao razinu na kojoj može preko čovjeka  (znanstveno) promatrati samoga sebe.

Nema u takvim znanostima "zle namjere", one naprosto po svojoj znanstvenoj biti, po metodi i tehničkom instrumentariju istraživanja (zatvaranjem u klasično mehaničko,a potom u kvantno-mehaničko), ne mogu drukčije pristupiti čovjeku. Dakako, otuda i ono tehničko ne može više imati  filozofijsko (metafizičko) utemeljenje, već je "nastavak svemirske evolucije drugima sredstvima".

Što u tome smislu "radi" ekologija?

Ekologija, ako  uopće i pita o nekoj ideji čovjeka a želi ujedno  biti i znanstvena, radi zapravo na tome da se i bez onog    izvorno  prirodnog na Zemlji izgradi barem čovjekova tehnička kuća. No tu joj se suprotstavlja posthumanizam i transhumanizam, koji  u novonastalom tehničkom okružju unutar svemira više ne vide  potrebu za nečim ljudskim kako se ono pokazalo u dosadašnjoj povijesti. Doduše, još nije nastala, ali u novoj zbrci možda i hoće, ekologija virtualnog realiteta (etika se je već u njega ušla). Pretpostavlja se da ekolozi neće odustati od svojih ideja ni kad se uništi i zemaljska kuća, a ljudi postanu, kako u nekim svojim izjavama suponira Stephen Hawking, "svemirskim nomadima".  I dalje će zahtijevati "održivi razvoj" i očuvanje "ravnoteže" u okolini.

Valja se sjetiti zgodne činjenice da je neologizam ekologija sačinjen prema uzoru na riječ ekonomija?

Ekonomija  je riječ kojom su Grci imenovali  nauk o  ispravnom (zakonitom) gospodarenju  pojedinačnim domaćinstvom (kućanstvom, gospodarstvom). Tek se u 19 stoljeću javlja ono što se danas misli pod  ekonomijom, a odnosi se na cjelokupno "domaćinstvo" jedne države, koje pojavom  manufaktura, industrijskih poduzeća i tržišta više ne čini samo skup pojedinačnih domaćinstava. Nazvano je zato političkom ekonomijom, naukom o političkom (državnom) gospodarenju (gospodarstvu)  privređivanjem cijele jedne države.

No preskočimo cijeli daljnji put razvitka onoga čime se bavila politička ekonomija i osvrnimo se na suvremene strukture privređivanja koje su putem korporacija i multinacionalnih kompanije postale globalnim. Ujedno je time  izgubila i razlog postojanja politička ekonomija, nestalo je državno gospodarenje proizvodnjom, jer u neoliberalnom kapitalizmu je prije riječ o obrnutom procesu, o korporacijskom "gospodarenju" državnim politikama. S pravom se suvremeno  globalno društvo imenuje korporacijskim društvom, sa svim onim što ide sa globalnom dominacijom korporacija, njihovim ethosom (nedostatak solidarnosti, socijalne empatije, egoizam, pohlepa, logika profita, komercijalizacija svega itd.) i dominacijom političkom sferom.

U takvoj ekonomiji bezobzirnog eksploatiranja, u kojem se sve  - neživo, živo, ljudstvo - pretvara resurse kapitala, dakako, uz posvemašnju pomoć znanosti i  novih tehnologija, ekologija otkriva opasnost  ubrzanog propadanja svega izvornog, odnosno, paradokslano, otkriva da se više ne može govoriti  o bilo čijoj kući na Zemlji. Ne samo u tehno-znanostima i novim tehnologijama,već i u srastanju znanosti, tehnike i kapitala otkriva se nadolazak posthumanističkog doba.

Što bi značilo biti odgovoran spram prirode? Je li "ljudska kuća" na svome kraju?

Upravo spomenuto  srastanje spomnutog trojstva potiče ono što se u tehno-znanstvenom i tehnologijskom napretku nazivae ubrzanjem sasvim je promijenilo odnos spram  prirode. Priroda više nije ono što se Grcima pokazalo kao okružje bića koja se od sebe pokazuju, niču i prirađaju, što, kako to određuje Aristotel, u sebi imaju (za razliku od tehničkih bića) principe života:  uzrok nastanka, edios u smislu vlastite duše, i svrhu bitka. O novome vijeku mehanicističke znanosti su ve栠odbacile mogućnost spoznaje duše pa i bilo kakve "životne sile", istražujući prirodna bića  kao mašine kojima su preostala samo dva uzroka-principa causa materialis i efficiens (bez eidosa i svrhe). Time je prirodni organizam postao samo mehaničkom cjelinom koju su znanosti spoznajom kauzalnih zakona dovele do mogućnosti disponiranja i napokon priključile tehničkim mašinama i gospodarstvu kao materijalne resurse (usp. M. Heideggerovo određenje prirodnog kao tehničkog biča u značenju  zalihe energije i sirovine).

No suvremene su znanosti  dospjele do spoznaje mehanizma genetskog (unutarnjeg) upravljanja i formiranja (in-formiranja) prirodnih organizama i  tim i njihove genome dovele do mogućnosti disponiranja u smislu genetskog modificiranja radi proizvodnje dodatnih funkcija ili poboljšanja njihovih "performansi".

Jeremy Rifkin  ("Biotehnološko stoljeće") takvu prirodu već naziva bioindustrijskom prirodom koja je ostala interesantna još samo kao genski resurs. Dio moguće ljudske kuće je  time postao tehnomorfnim,  kao što se događa i sa samim čovjekom. Priroda  nije više ugrožena, ona u svojoj izvornosti nestaje i kad se  zahtijeva  odgovornost spram prirode tad se više ne zna spram čega  bi to trebali biti odgovorni izuzev ako ne mislimo na  onaj dio kojega još nije zahvatila transformacija (posebne zone, nacionalni parkovi, rezervati), zapravo na prirodu koja bi se trebala sačuvati poput muzejskih izložaka i turističkih atrakcija. Hans Jonas je smatrao da se u ekologijskoj etici stari Kantov kategorički imperativ ("Djeluj uvijek tako da maksima tvojeg djelovanja može biti opći zakon!"),  valja zamijeniti  imperativom  ekologijske odgovornosti: "Djeluj tako da su učinci tvoga djelovanja podnošljivi s permanencijom pravog ljudskog života na Zemlji!"

Dakako, stalno ostaje otvorenim pitanje što bi to bio pravi ljudski život.  No na kraju i Jonasu postaje jasnim da  ideja čovjeka može takoreći  malo i pričekati: "Na sreću za naš teorijski poduhvat i na nesreću za naš današnji položaj, ne trebamo se upuštati u jednu teoriju bonum humanum  i o 'najboljem čovjeku' koja bi se morala izvesti iz spoznaje njegove biti. Na trenutak se mora ostaviti sav rad na 'pravom' čovjeku pred pukim spašavanjem pretpostavke za to - egzistencije čovječanstva u jednoj za to dostatnoj prirodi."

A koja je to danas za to dostatna priroda? Suvremeni ekologijski pokret u svojoj borbi za preživljavanje prirodnog i ljudskog, održanje zdravog život, očuvanje planeta itd. nije izišao iz environmentalizma, nije dospio  do propitivanja  ljudske kuće ili ugroženosti ideje čovjeka: otkriva li se ona, na primjer, i dalje u određenju čovjeka kao "slike božje" u okružju života Božjeg svijeta, njegovih stvorenja, ili je ta ideja metafizička pa je svagda pretpostavljena jedinstvena bit, esencija čovjeka, koja je pak  ostvariva samo u svijetu ("prirodi") metafizički utemeljenih bića, ili se, napokon,  može očekivati drukčiji nastup čovjeka i njegova svijeta.  

Kako vidite ekologijsku etiku koja se kod nas predstavlja sa sve većim brojem eko-udruga? I sada političkom strankom ORah?

Jonas je  kritizirao sve  dosadašnje etike koje su se svodile na  etičke dužnosti spram bližnjih, budući da je nastupilo doba u kojem učinci djelovanja pojedinaca nadilaze užu okolini i protežu se na planet u cijelosti te njegovu budućnost. Etika odgovornosti spram cijelog čovječanstva i njegove budućnosti ipak je ostala prvenstveno humana etika.

Oblikovanje principa  etičkog djelovanja spram prirodnog (prije svega spram životinja) - koje se nije javljalo  dosad niti u jednoj etici  u povijesti - nazvano je bioetikom. O životinjsko ljudskom etičkom egalitarizmu, odnosno o borbi za "oslobođenje životinja", o "pravima životinja", o "svijesti životinja", izloženosti mućenjima i patnji  itd.  u knjizi je izloženo pod naslovom "Bioetika". Ekologijske udruge su mnogo toga iz bioetike već unijele u svoje programe.

Pogleda li se  program stranke ORaH (Održivi razvoj Hrvatske), najviše do čega se uzdiže, izuzev zalaganja za ekonomski razvoj inzistiranjem na principu ravnoteže i očuvanja  okoliša, jesu ljudska prava i slobode. No navedimo neke rečenice iz samog Programa: "Za stranku je razvoj ukupni, uravnoteženi razvoj i društva i pravne države u kojoj vlada pravda, i pojedinaca i njihovih prava, i gospodarstva i tvrtki, i okoliša - ukupne prirode: čovjeka, biljaka, životinja i nežive prirode. Ravnoteža je temeljni zakon života na Zemlji, ali i cijeloga svijeta." ... "Održiva, ekološka-biološka-organska poljoprivreda; održivi i ekološki turizam; zelena gradnja i održiva arhitektura; energetska učinkovitost u sektorima zgradarstva, rasvjete, toplinarstva i prometa; obnovljivi izvori energije; zelene tehnologije u industrijskoj proizvodnji, obradi otpada i otpadnih voda u razvijenim državama svijeta u posljednjih su desetak godina najpropulzivnije gospodarske aktivnosti koje bilježe najveći i kontinuirani rast. Stranka će se zalagati za stvaranje poticajnog okruženja za sve ove gospodarske djelatnosti, njihovu blisku suradnju i korištenje novih znanstvenih saznanja i tehnoloških mogućnosti u razvoju novih rješenja koja počivaju na 'tri stupa' koncepta održivog razvoja: socijalnom - pravnom, okolišnom i ekonomskom stupu."

Koliko vidimo, nema ni navještaja propitivanja djelovanja znanosti i tehnologije na sudbinu svega što bi se hoće očuvati. OraH se povodi  za ostalim ekologijama pokretima i strankama Zelenih u Europi, u kojima se u pravilu ne dospijeva do rasprave o nekoj ideji čovjeka i time  nema ni razgovora o nekoj ljudskoj kući i mogućim dubljim dimenzijama ekologijskog pristupa.

No ovo je ipak post-metafizičko doba i vraćanje nekoj metafizičkoj ideji čovjeka nije moguće. A ono pak kako o posvemašnjoj tehnifikaciji raspravljaju religijski teolozi još nije doraslo uvidu u opasnost koja  ubrzano nadolazi. Čini im se da se  sve to ipak još može uklopiti u  svijet Boga stvoritelja. I kao što su prihvatili evoluciju korigirajući ju kao djelo Božje, kao projekt "inteligentnog dizajnera", tako je moguće da  će se  teologijsko opravdanje naći i za nužnost pripremanja za napuštanja Zemlje ili premještanja u virtualni realitet i "alternativne svjetove".