Mladi Kinezi vjeruju u novac, sreću i seks

Wei Hui, mlada i nasmijana Kineskinja redovito odjevena u kinesku svilu, prvo je izazvala silnu pažnju u svojoj domovini, potom u svijetu, a onda i u Hrvatskoj kada je prošlog tjedna došla u dvodnevni posjet Zagrebu. Što je Wei Hui napravila? Pišući kratke priče i studirajući u Šangaju živjela je nešto 'raskalašenije' od prosjeka svojih kineskih vršnjaka – tulumarila je, upijala popularnu kulturu sa Zapada, nosila crni ruž, čitala Henryja Millera, slušala Sex Pistolse i odbijala živjeti onako kako su nalagali revnosni pobornici Kulturne revolucije. Ipak, zbog toga se njom ne bi bavila vlast i sigurnosne službe da nije objavila roman «Šangaj baby». U njemu se 'usudila' pisati otvoreno o seksu, ljubavi, hedonizmu svake vrste, konzumerizmu usmjerenom na skupe zapadnjačke proizvode. Knjiga je u kratkom roku postala bestseler u Kini da bi ju nekoliko mjeseci nakon objavljivanja – bila je to 1999. godina – kineske vlasti zabranile i spalile ono što se nije prodalo.

Njeno je ime naglo iščezlo iz javne komunikacije, proglasili su je 'perverznom, dekadentnom i robinjom zapadnjačke kulture', ali joj je knjiga zahvaljujući crnom tržištu i dalje kolala Kinom. Istovremeno je postala jako tražena izvan kineskih granica. Odluka kineskih vlasti osigurala joj je međunarodnu karijeru. Autorska prava na prijevode su se prodavala diljem svijeta i do sada ima oko 6 milijuna prodanih primjeraka romana prevedenog na 34 jezika. Trenutno se prema «Šangaj baby» snima film, a u međuvremenu je objavila i drugi roman «Vjenčanje s Buddhom», svojevrsni nastavak «Šangaj baby» (obje je knjige u hrvatskom prijevodu objavio VBZ).

Wei Hui danas ima 33 godine, živi između Šangaja i New Yorka, putuje svijetom predstavljajući svoje knjige, piše i dalje i u intervjuima pazi da ne kaže previše. Prepričava ono što joj se dogodilo, ali izbjegava politička određenja i naglašava da je ponosna što je kineska autorica. Iznimno je susretljiva, što je pokazala i na druženju s hrvatskom publikom, i svjesna da joj se pružila fantastična prilika za uspjeh. Ipak, za sada nema namjeru nastaviti s tematikom koja ju proslavila, već je najavila da u svom novom romanu, kojeg već ima zgotovljenog, napušta pomodni, hedonistički urbani život i piše o selu.

Barbara Matejčić: Živite između Šangaja i New Yorka i bez obzira na to što je Šangaj pod jakim utjecajem Zapada, kao što i pišete u «Šangaj baby», što biste naveli kao temeljnu razliku između Istoka i Zapada?

Wei Hui: U ovom globaliziranom svijetu u svakom gradu možete naći iste brendove – Starbucks, McDonalds ili Subway. Općenito, okrenutost prema materijalizmu svuda je jednaka, ali razlika je u obiteljskim vrijednostima. Recimo u Kini, ali i cijeloj Aziji, članovi obitelji su jako povezani i mlađi poštuju starije, dok se na Zapadu više cijeni moć i mladost, a na starije se gleda kao na beskorisne. To je vrlo tužno.

Odnos prema seksualnosti je bitno različit u «Šangaj baby» i «Vjenčanju s Buddhom». Očigledno, kako ste Vi postajali zreliji tako se i to mijenjalo.

Prva knjiga je o buđenju seksualnost mlade Kineskinje, dok se u drugoj nastavlja njeno putovanje otkrivanja ženskog identiteta u suvremenom društvu, ali je seksualnost izmiješana s duhovnošću. Bit mog drugog romana jest da je seks duhovno iskustvo i da je duhovnost seksi. To nije međusobno sukobljeno. Jer, bit seksa je u harmoniji između žene i muškarca, jinga i janga.

Pišete o ženskom seksualnom užitku, a pretpostavljam da je ta tema tabuizirana u Kini. Na koji način ste se kao mlada djevojka upoznavali sa seksualnošću, pogotovo ženskom?

Da, to je tabuizirana tema, a buntovnom djetetu poput mene je bio pravi izazov prekinuti takav tretman tih tema. U kineskoj povijesti ima dosta erotskih knjiga kojima se podučava kako voditi ljubav. Takve se knjige mogu naći na crnom tržištu pa smo ih tako i nabavljali. Zatim, u vrijeme kada sam sazrijevala počeo je proboj interneta pa smo i otuda prikupljali informacije. Druge izvore nismo imali, jer u školi nam nisu govorili o seksualnosti, naši roditelji su prešućivali tu temu. Krug ljudi među kojima se krećem sastoji se od vrlo popularnih umjetnika, underground glazbenika i slikara, tako da sam i od njih učila.

Kako se kineski muškarci snalaze s novom generacijom neovisnih i liberalnih žena?

Kinesko društvo doživljava velike i brze promjene, a pri tome muškarci u usporedbi sa ženama vrlo slabo napreduju. Žale se i ne žele uhvatiti korak s promjenama u društvu. Pogotovo teško prihvaćaju žene koje bolje zarađuju od njih, koje su obrazovanije od njih, a najteže im pada što su se kineske žene seksualno vrlo oslobodile i postale neovisne. Slobodne su da odaberu koga će voljeti. Ponekad su Kineskinje u vezama sa zapadnjacima, jer ih jako puno radi i živi u Šangaju, što je također frustrirajuće za kineske muškarce. Iako se žene oslobađaju i postaju moćnije, Amerikanke ili Europljanke, na primjer, još su uvijek samosvjesnije i nezavisnije.

Laska li Vam što Vas mediji predstavljaju kao najatraktivniju autoricu ili Vam to smeta?

Takva kvalifikacija ima dvije strane, kao i sve uostalom. S jedne strane jesam polaskana jer sam žena i nisam imuna na taštinu, ali s druge strane predstavljajući me kao lijepu autoricu zanemaruje se literarna vrijednost mog rada, a meni je stalo do toga.

Kao djevojčica ste tri godine proveli u budističkom hramu da biste kasnije živjeli sasvim mimo duhovnosti. Sudeći prema «Vjenčanju s Buddhom» budizam se ponovno vraća u Vaš život?

Istina je da sam živjela u budističkom hramu kao djevojčica, a onda sam u svojim dvadesetim godinama postala vrlo buntovna. Bila sam ljuta na toliko toga u zastarjelom društvu; na vrijednosti koje se propagiraju i na način života starije generacije. Koristila sam se Zapadnom kulturom kao oružjem protiv starog sistema. U tom sam raspoloženju i napisala «Šangaj baby» i ta me knjiga na posredan način promijenila. Pružila mi je mogućnost da živim u New Yorku i putujem Europom. Boravak u New Yorku mi je izmijenio pogled na svijet, a time i na moju zemlju. Naime, došla sam u New York dan prije 11. rujna i našla sam se u nezavidnoj situaciji: u mojoj zemlji mi je bilo grozno, a sada je i taj obećani New York postao pun patnje i depresivan. U takvim sam okolnostima susrela duhovnog učitelja i on me vratio mojim korijenima, a to su budizam, taoizam, zen. Svu tu mudrost sam bila odbacila i prezrela kao gnjevno dijete. Mislim da mi je upravo ta zemljopisna udaljenost pomogla da emocionalno postanem jako bliska svojoj domovini. Ponovno sam se zaljubila u kulturu svoje zemlje.

O čemu pišu mladi autori u Kini?

Pisanje je postalo popularno i dijelom dobrog imidža. Pojavilo se dosta spisateljica koje zovu 'lijepim spisateljicama', a one pišu o sličnim temama kao i ja. Također nakon «Šangaj baby» sam dobila jako puno sljedbenica tako da postoje romani «Peking baby», «Hong Kong baby» … Mislim da je to dobro jer se tako Kina otvara i napreduje, a i postaje na neki način velikodušnija, spremnija prihvatiti drugačija mišljenja. Sviđa mi se takva raznolikost koja svakome pruža šansu da ostvari pravo na svoj glas Sada je na cijeni individualnost dok prije trideset godina nije postojao individualni identitet, već samo kolektivni –identitet nacije.

Te Vaše spisateljske sljedbenice nemaju problema s vlastima kao što ste Vi imali?

Ne, onaj tko je prvi krenuo probijati granice tolerancije trebao je najviše hrabrosti. Ja sam nastradala, ali nakon mene je drugima bilo lakše. Kina se ionako otvara, svake godine sve više.

Ali je ipak još na čelu države Komunistička partija. Podržavate li Vi komunizam?

U Kini vlada tržišna ekonomija i ljudi zapravo više nemaju uvjerenja kao ranije, kao generacija mojih roditelja. Mladi ljudi vjeruju u novac, seks i sreću, oni su hedonisti.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )