Monique Roffey: Količina suosjećanja u svijetu dovoljna je za istiskivanje pohlepe
Godina je 1976. Karipsko mjestašce St. Constance domaćin je još jednom, iz konteksta se daje naslutiti, tradicionalnom natjecanju u lovu na velike ribe. Aktivnost podjednako uzbuđuje stanovnike otoka i bijele turiste pa oni, nakratko ostavljajući po strani povijesne nepravde, u simbiotskom pohodu na morske grdosije daju najbolje što imaju; prvi znanje, a drugi novac i opremu. I možda bi se moglo povjerovati u idilu ograničenog roka trajanja da već u sljedećem trenutku skupina muškaraca s jednog kitolovca, razjarena njezinim neposluhom i nevoljkošću da se preda, nezamislivom brutalnošću ne nasrće na sirenu, mitološko biće dotad neviđeno u vodama oko otoka. Divljačka ustrajnost kojom nasrću sve čvršćim sajlama i neumoljivost u nakani da već ranjenoj zvijeri nanesu još više boli pokazuju da u pitanju nije „samo sport“ već i, s jedne strane, posve osobna uvreda muškosti pod čijom se snagom jedna „obična“ riba ne može slomiti, te, s druge, urođena gramzivost jer uhvaćena i pokorena, sirena bi svojem „vlasniku“ mogla donijeti milijune.
S doka za vaganje spašava je seoski ribar David kojem je njezina tajna već neko vrijeme bila najvećom dragocjenošću, uzima je pod svoj krov, prati njezinu preobrazbu i osjeća nezaustavljivu krivnju. Da nije njega, ti bijelci možda nikad i ne bi došli do Aycayije i oskvrnuli njezino stoljetno osamljeničko lutanje morskim prostranstvima.
Zanimljivo je da na jeziku naroda Tauno Aycayia znači „ona s ljupkim glasom“, a spisateljica Monique Roffey ju u romanu „Sirena s Crnog školja“ ostavlja nijemom, otvarajući istovremeno, kroz njezinu prisutnost, prostor raznim glasovima iz složene karipske svakodnevice; kolonizatorima i koloniziranima, ljudima gurnutima na margine i onima koji tu poziciju biraju svjesno…ukratko, stanovnicima otoka u neprekidnoj potrazi za načinima, ako već ne međusobnog podržavanja, a onda donekle mirnog preživljavanja.
Iako Roffey, rođena 1965. na Trinidadu, a danas za većeg dijela godine nastanjena u Velikoj Britaniji, kao prekaljena spisateljica sa šest objavljenih romana i zbirkom eseja, izrijekom ne spominje političku situaciju na otoku, ona se neupućenom hrvatskom čitatelju u osnovnim crtama razotkriva zahvaljujući zalaganju prevoditeljice Snježane Ščibajlo kojoj valja zahvaliti i na vješto i, ne manje važno, uvjerljivo prevedenoj tripartitnoj strukturi romana u kojem svo troje pripovjedača, lirska Aycayia, prošlošću uhvaćeni David i sveznajući pripovjedač, koriste jezičnu raznolikost karipskog područja. Prevoditelju se time posao otežava, a čitatelju stvara dodatan osjećaj uvjerljivosti. I još jedan siguran omotač da ovu duboko političku priču pročita kao ljubavni roman, magičnu ili priču o drugačijemu.
O svemu smo tome, za vrijeme njezina posjeta Zagrebu, i razgovarali s ovom nesvakidašnjom autoricom.
Muškarcima je teško čitati o tome što mizoginija zapravo jest.
Sirena s Crnog školja
Petra Miočić Mandić: „Sirena s Crnog Školja“ nije vaš prvi roman, no svi su prethodni bili utemeljeni u vašoj ili povijesti vaše obitelji. Odakle potreba za pomakom prema magijskome, zašto sirena?
Monique Roffey: Ovo bi moglo zvučati otrcano, ali sve je krenulo od sna. Prije devet sam godina bila u sjevernom dijelu Tobaga, onamo sam se povukla da u miru napišem roman. I upravo se tad održavao lov na velike ribe. Fasciniralo me sve vezano uz taj lov; brodovi, na kojima su sami muškarci, izlaze na more, love ribu, vješaju je kao dokaz svojeg uspjeha…Baš kao u romanu, na samom rubu doka nalazila su se vješala. Poput onih za vješanje ljudi, no na njih se vješala velika riba.
Bio je to samo san, dakle nije se odvijao na svjesnoj razini, no bila sam uznemirena, pomalo zgađena, nije mi se svidjelo kako postupaju s tom ribom i sanjala sam da su se vratili sa ženom, sirenom, i da ona, umjesto ribe, visi na doku, obješena za rep.
Spominjete gađenje, vjerojatno slično onome kakvo čitatelj osjeća pri prvim slikama susreta muškaraca na brodu, i većine onih na kopnu, sa sirenom. I oni su njome zgađeni, no nad pokorenim bićem ujedno osjećaju i seksualno uzbuđenje. Koliko je ideje ili potrebe za nadmoći nad drugim inače upisano u uzbuđenje, osobito seksualne prirode?
To je jako složena tema. Željela sam napisati knjigu koju i muškarci mogu čitati, ali mnogima je bila odbojna i na nju su vrlo različito reagirali. Naravno, mnogi su je sa zadovoljstvom pročitali, ali nekima je čitanje vrlo teško palo. Neki niti nisu završili s čitanjem. Zašto? Mislim da je muškarcima teško čitati o tome što mizoginija zapravo jest. Sve žene znaju što je mizoginija. Ja sam u srednjim pedesetima, prošla sam kroz menopauzu i više nisam predmetom muškog pogleda, više nisam seksualno objektivizirana. Sve žene u dobnom rasponu od 15. do 50. godine znaju o kakvom pogledu govorim. Sve žene!
No kažem da je stvar jako složena jer smo svi, naravno, kroz život vođeni i seksualnim željama i žudnjama, to je posve prirodno. Spajanje žene i muškarca je posve prirodno, ali ženama je često dosta muškog pogleda. Muškarci ne znaju kako je to kad netko neprestano bulji u tebe i kako je teško boriti se s njom kad postane nasilna i odvija se bez ženina pristanka, što se događa u knjizi. Naravno, prikazujem i ono što se može dogoditi kad skupina muškaraca susretne ranjivu ženu. Scena je, dakle, jako složena jer pišem o ženskom biću koje žele višestruko napastovati.
No Aycayia nije „samo“ žena niti „samo“ riba. Olakšava li ta dvostrukost ili otežava njezinu poziciju? I što nam govori o odnosu društva prema, s jedne strane, prirodi, a s druge prema drugačijima?
Sigurno otežava. Da je samo riba, ulovili bi je, zatukli do smrti i predstavili to kao herojski čin. Nije herojski! Ne u mojim knjigama, a mislim da više nije niti u stvarnom životu. Takvo poimanje maskuliniteta je toksično, iako nekim muškarcima od toga možda i rastu mišići. Takvo izlaganje velike ribe umnogome je slično silovanju.
Aycayia je u nezavidnom položaju i kad je promatraju kao ribu, bolje rečeno nakazu, i kad joj se obraćaju kao ženi. Štoviše, u knjizi sam htjela prikazati i lakoću kojom dehumaniziramo drugo biće. Ostali protagonisti svoje postuke često opravdavaju time da je riječ o ribi. A ne bi se mogli opravdati čak niti da doista jest „samo“ riba! Pa pogledajte kako postupamo prema prirodi! Protiv nje, kao i muškarci u knjizi protiv sirene, vodimo nepravednu bitku. Priroda protiv nas nema nikakve šanse i zato što u borbu ne ulazimo s jednakim ulozima, odnosno još uvijek, općenito govoreći, vjerujemo da smo iznad problema i da nas se ne tiče. Isto tretiramo i drugačije u svojem društvu, praveći se da njihov položaj nema veze s našim. Tako i Aycayia uvijek ostaje nakaza, vrijedila milijune ili bila „obična“ žena bez repa.
Priču romana, iz razumljivih razloga, smještate u 1976. godinu. Bila je to, između ostalog, godina političkih promjena na Trinidadu, vjerovalo se i početka napretka. No pokazuje li tretman drugačijeg u romanu da, unatoč boljitku, društvo nije bilo otvoreno prema drugome? Još važnije, je li to danas?
Često me pitaju za vremenski okvir romana. No zamislite da svijetom danas luta žena iz urođeničkog plemena koja izgleda drugačije od ostalih – vjerojatno bi srušila društvene mreže, postala medijska zvijezda ili nakaza za trodnevnu zabavu masa. S druge strane, situacija je danas, zbog rodne fluidnosti, postale mnogo zanimljivije i mladi se u ovom okruženju osjećaju ugodno.
S tim, ipak, ne želim reći da je današnji svijet bolji, ili na višem stupnju prihvaćanja, od onog prije pedeset godina. Pazite, to je samo pola stoljeća i, koliko god nam se to iz današnjeg, postmodernog doba, neobičnim činilo, još uvijek moderno doba. Vrhunac je feminističkog pokreta, pokreta za građanska prava, slobodu govora, poratno razdoblje…. Dakle, jako moderno, no tužna je istina da bi prema Aycayiji, svugdje u svijetu i u ma kojem trenutku, jednako postupali.
Ovo je jako političan roman, priča o rasi, spolu, kolonijalizmu, politici na i prema Karibima, ali zamotana u legendu o sireni.
Kritičari često „univerzalnost“ prepoznaju kao jedan od razloga uspjeha ovog romana. No je li to doista univerzalno prepoznavanje – jer gotovo svaka svjetska kultura poznaje sirenu kao mitsko biće ili vrlo usko određena specifičnost – jer se od karipske književnosti očekuje nota magičnog i egzotičnog?
Dobro pitanje i prvi mi je poriv reći da „Sirena“ nije tipična karipska književnost. Jer i nije. No, recimo, vi ste prošli rat pa od pisaca s ovih prostora očekujemo ratne teme. To, naravno, ne znači da ćemo ih dobiti. Pretpostavljam da Europljani od karipske književnosti očekuju priće o duhovima, o nadnaravnim stvarima, s mitskim bićima…
Teško mi je ovo izgovoriti, ali kritičari su u pravu; sirene su sveprisutne pa otud globalno prepoznavanje ovog romana. Zašto je moja sirena postala svima bliska i razumljiva? Ovo je jako političan roman, priča o rasi, spolu, kolonijalizmu, politici na i prema Karibima, ali zamotana u legendu o sireni. Niti jednu od navedenih tema izrijekom ne spominjem jer vjerujem da je ključ pisanja političkog romana u izbjegavanju spominjanja politike i korištenju drugih okvira ili struktura pri predstavljanju temeljne ideje. Kod mene je to, očito, stara priča o sirenama koju svi narodi svijeta vole. Jer nitko ne želi čitati knjigu koja ga nečemu želi poučiti, svi se opiremo didaktičkim knjigama o politici i autorskom pogledu na svijet.
Mislim da ljudi u ovom romanu uživaju jer ga mogu čitati kao priču o sireni. Politička priča skrivena je legendom i mitom.
Kažete da je ključ pisanja političkog romana u izbjegavanju razgovora o politci. Je li ključ života na Karibima, prostoru natopljenom traumom, izbjegavanje razgovora o traumi, odnosno njezino prepisivanje u druge, podnošljivije kodove?
Posve točno, Karibi su mnogo propatili. Možda odatle dolazi potreba za stvaranjem mitova, o teškom je narativu lakše razgovarati upisivanjem nečega nadnaravnog nego izravnim razgovorom o stvarima.
S druge strane, i europske kulture poznaju mitove. Razlika je samo u tome što su naši izmiješani, naše su priče afričkog, zapadnoindijskog, čak i europskog porijekla. I da, snažno su upisane u nas. Ipak, danas kad imamo generaciju autora čiji se rad ne zasniva na mitovima i pričama, više nam ne predstavljaju sve.
Istina je da priče snažno uronjene u magijski realizam pomažu čitateljevu razračunavanju s traumom. Uostalom, kršćanstvo i židovstvo puni su magije; Krist hoda po vodi, hrani pet stotina ljudi dvjema ribicama, nebom se voze plamene kočije… Mislim da je to stoga što je i samo kršćanstvo nastalo i na pretkršćanskom paganizmu kad smo još poštovali prirodu. Vidite, priroda je ženskog roda i ondje je fokus na majku. No postavite na nju monoteističku religiju i pogazite je maskulinitetom i pojavit će se problem. Vidimo da svijet danas klizi prema katastrofi.
Osim toga, mislim da je magično, „natprirodno“ u svima nama, upisano u naš DNK, a povezano je s dubljim razumijevanjem prirode. A u prirodi je puno magičnog. Pa i u našoj, ljudskoj prirodi, lako nas je uzburkati natprirodnim. Zato mi je bilo važno da i David i Aycayia sanjaju o otoku prije ljudi, kad je još sve postojalo u ravnoteži.
Priroda je ženskog roda i ondje je fokus na majku. No postavite na nju monoteističku religiju i pogazite je maskulinitetom i pojavit će se problem. Vidimo da svijet danas klizi prema katastrofi.
Vratimo se u 1976. Svijet se, kažete, nije mnogo promijenio kad je u pitanju odnos prema drugačijem. A prema klimi? Tad, naravno, nije bilo razgovora o klimatskim promjenama, no vaši su protagonisti svjesni potrebe da se od „mora ne uzima više no što je potrebno“ i dotad učinjene štete gomilanjem plastičnog otpada…
Već smo tad nanijeli ogromnu štetu. I još to radimo! Postoji jedna sjajna priča, o mladom Nizozemcu Boyanu Slatu. Prije jedanaest je godina, roneći, u moru naišao na puno plastičnog otpada od ribičkog pribora. Istraživao je i saznao da ispred kalifornijske obale postoji veliki otok plastičnog smeća veličine Teksasa. I to samo jedan od njih pet u oceanima. To se sranje nakupljalo stotinama godina. Problem je pretvorio u temu školskog zadatka, no učitelji su mu rekli da se „nema što učiniti.“ Nije to htio prihvatiti, započeo je sa školskim projektom, a danas, u dobi od 28 godina, vodi vlastitu kompaniju, okuplja tim znanstvenika, inženjera i ostalih stručnjaka i dobiva mnogo novca kako bi provodio svoju misiju rješavanja smeća iz mora. Osmislio je tehnologiju za rješavanje tog otpada.
Iako se danas bavim podizanjem svijesti o klimi, moja generacija nije za to marila, nismo znali da postoji potreba očuvanja klime. Istina, već su se tad vrlo sramežljivo javljali glasovi o uništavanju planeta, ali tek današnja, mlađa generacija radi nešto stvarno važno.
1976. je važna i zbog političkih promjena na Karibima. Iako ga vi izrijekom ne spominjete, prevoditeljica je dala kontekst pa i hrvatski čitatelji znaju da rečenica kako „Karibima više nikad neće upravljati kolonijalni gospodari“ pripada Ericu Williamsu. Je li tome doista tako? Je li kolonijalizam još prisutan i u kojim razmjerima?
Teško je poništiti stotine godina europskog gospodarenja, dominacije, onoga što su Europljani učinili. Okupirali su pa manipulirali tim otočjem i ostavili su svoje strukture; političke, obrazovne i psihološke, donijeli su ono što smatraju kulturom, a zanemarili mnogo autohtonog. I u jeku dekolonizacije anglofonih otoka pojavio se val crnog nacionalizma i socijalizma. Nešto je od toga bilo potrebno, recimo odbacivanje onog kolonizacijom stečenog. Zato smo, u terminima popularne kulture, svjedočili odbacivanju kolonijalnog pisma, jezika i načina razmišljanja koje su provodili Bob Marley i drugi crni pisci i glazbenici.
Svjedočili smo i usponu nacionalizama i socijalizma, ponosa na ono što smo i tko smo. Sve to jest dio novog karipskog, ali još uvijek imamo turističku industriju. Bijelci još mogu doći na Karibe, očekivati da ih crnci poslužuju, odsjedati u hotelima koji su nekad bili plantažerske vile i pritom uopće nemaju pojma o tome što rade! Možemo se zapitati zašto su otoci poput Jamajke, Barbadosa i Trinidada to dopustili. Gdje završava naš ponos, a počinje potreba za porastom BDP-a i nacionalnog dohotka? No činjenica je da ljudi dolaze, a sve što žele je ležati izvaljeni na ležaljci dok im crnci poslužuju koktele. I ostati u potpunom neznanju kad je kolonizacija u pitanju. No s tom se činjenicom suočava čitav kolonizirani svijet – gdje god je u prošlosti bilo kolonijalnih intervencija, danas osjećamo iste probleme.
Zamislite, na Europu otpada samo dva posto Zemljine kopnene mase, a zemlje poput Španjolske, Portugala, Velike Britanije i Francuske kolonizirale su čak 84,6%! Te malešne zemlje odgovorne su za ogromne nepravdu, invaziju, krađu, mučenje, barbarizma. Ostavljeni smo s kulturnom hibridnošću i teško nam je riješiti se onoga što je u nas pohranjeno. Tehničkim jezikom govoreći, kao da je netko stavio virus u vaše računalo. Možete staviti i novi operacijski sustav, ali virus je na hardveru, upisan u vas.
Vidljivo je to i u knjizi, gotovo svaka je stranica natopljena traumom, a postkolonijalni sukob kolonizatora i koloniziranog posebno je očit u scenama između Arcadije i Priscille – dok se jedna bori s naslijeđenom krivnjom, u drugu je upisana ista takva mržnja i odbojnost. Je li u navedenim uvjetima suživot uopće moguć?
Mislim da jest. Ja sam budistkinja, a budisti vjeruju da je u svijetu naslijeđena samo bol. Bol uzrokovana žudnjom. Svijet je vođen pohlepom, obmanom i mržnjom. Zato se svugdje na svijetu javlja problem s ljudskom prirodom, jer nas vode pohlepa i žudnja. Budisti vjeruju da imamo i drugu dimenziju, ljubav i suosjećanje. Mislim da je količina suosjećanja u svijetu dovoljna za istiskivanje pohlepe.
Govoreći o knjizi, vjerujem da Life i gospođica Rain podcjenjuju količinu svoje ljubavi. U mojoj se novoj knjizi razvija ljubavna veza crne žene i bijelog muškarca. Time želim odbaciti stereotipe o bijelim i crnim ljudima, dosadno je već čitati kako su svi bijeli ljudi loši i da svi moraju snositi naslijeđeni teret kolonijalne prošlosti. Otiđite u Njemačku, ondje je ono što se dogodilo prije samo nekoliko generacija dio kurikuluma. I to je dobro, ali onda dvadesetpetogodišnjaci snose krivnju za ono što su učinili nacisti desetljećima prije njihovih rođenja. A ostanemo li zaglavljeni u onome što se dogodilo u prošlosti, nikad nećemo srušiti tu barijeru i izvući se iz pozicije krivnje, odbojnosti i mržnje.
Nije li, ipak, uvijek dobro znati? I suvremeni uspon europskih nacionalizama može se djelomično povezati s nepoznavanjem ili nerazumijevanjem, ponajprije vlastite, prošlosti…
Istina, ali moramo preuzeti kontrolu nad obrazovanjem i pronaći način da to internaliziramo i naučimo živjeti s time. Zanimljivo je, dvaput sam bila u Berlinu, jednom kao gošća književnog festivala i dodijeljena mi je vodičica za razgled grada. Ta mi je djevojka ispričala da se država pobrinula da svi shvate što se dogodilo i da oni to shvaćaju, ali da je gotovo previše, prisiljeni su na to. Doista, ne možete ne znati.
Nešto takvo usred Europe? Golema je to odgovornost na generacijama koje su došle kasnije. Vlasti su se pobrinule da svi shvate dok u Velikoj Britaniji nitko ne zna dovoljno o kolonijalnoj prošlosti, o robovima. U SAD-u znaju jer su plantaže robova bile u samoj Americi dok se prljavi kolonijalni posao Velike Britanije odvijao daleko od kuće pa se mogu praviti da nikad i nije postojao.
Sirena s Crnog školja
- Prijevod: Sanja Ščibajlo
- Fraktura 07/2022.
- 240 str., meki uvez s ovitkom
- ISBN 9789533584805
Godina je 1976., David ribari u svojoj pirogi nedaleko od karipskog otoka, Crnog školja, kada, privučeno njegovom pjesmom, iz mora izroni stvorenje o kojem nije mogao ni sanjati: sirena po imenu Aycaya. 'Sirena s Crnog školja', nagrađivani roman Monique Roffey, priča je o njezinu povratku na kopno, preobrazbi i novom životu kao prave žene suvremenog doba.