Nada Gašić : Četiri plamena, led
U jednoj epizodi kultne britanske serija “Zvonili ste Milorde?“, Lord Meldrum u svojoj kući priprema svečanu večeru za kralja Dalmacije, pri čemu se kuharice, batleri i sobarice trude impresionirati visoke goste iako siromašno dalmatinsko plemstvo u egzilu živi tek stepenicu više iznad domaćinove posluge. Novi roman Nade Gašić, “Četiri plamena, led” (Sandorf, 2024) kreće od slične premise ali definitivno ne i u istom smjeru. Opet se vraćamo njenoj junakinji Adeli, zagrebačkoj udovici koja je vječito u pasivno-agresivnom sukobu sa rodbinom, no i dalje jednako usamljena, zbunjena i preplašena kao i u romanu “Devet života gospođe Adele” (Sandorf, 2021.).
Lovci na vještice
Četiri plamena, led
Prije nego dođe do njenih dogodovština, čitatelj se mora probiti kroz korijenje priče koje zahvaća stotinama godina u prošlost Zagreba. Mjesto radnje je Gradec 1704.g., sa svojim uličicama, zidinama, zvonicima i palačama. Gradski poreznik Martin Eberle, jednako kao i fiktivni engleski lord, organizira svečanu večeru za probrano, visoko društvo čija je jedna od užih specijalnosti lov na vještice. Dopadljiva i topla kajkavština u izravnom je kontrastu sa njihovom surovosti koja graniči sa užitkom kada opisuju mučenje žena, pretvarajući neopisivu patnju u hladnu statistiku rashoda. Martinovo ulizivanje vladajućima pokrenuti će lančanu reakciju koja će na kraju uništiti njegovu obitelj.
Priča o propasti ambicioznog gradečkog poreznika mogla bi biti vrlo realan scenarij i u današnjoj, post-tranzicijskoj Hrvatskoj gdje su neki sa upitno izvojevanog vrha naglo pali na krivu stranu oštrice zakona i javnog mnijenja. Dala bi se pronaći i paralela sa ondašnjim lovom na vještice. Još uvijek se, na kraju krajeva, sjećamo hajke na Miru Furlan, prisiljene da poslije svega, iznova započne glumačku karijeru, ali u Americi. U aneksu romana Gašić naglašava da su je nadahnule i tzv. Vještice iz Rija, inkvizitorski pamflet o hrvatskim feministicama koji je potpisao Slaven Letica. Osim po tome, ostat će upamćen i po kostimu Bana Josipa Jelačića kojem je nalikovao do u brk. To je i prikladno budući da je spomenik banu igra istaknutu ulogu u suvremenom dijelu romana, kao velika gradska pozornica.
Kako god bilo, riječ je i o svojevrsnoj vivisekciji patrijarhata koji proviruje iz svake pore teksta. Žene su ovdje bića stisnuta između crkvenih i državnih vlasti, a pod čizmom muževa kao što je Martin. Kao da to samo po sebi nije dovoljno teško, društvo funkcionira kao minsko polje pisanih i nepisanih pravila i strahova. Svaka žena ovdje je na korak od lomače ili egzorcista.
Za stolom su se glasno nasmijali i time pokrili glas užasa koji je iza vrata, dok je prisluškivala, ispustila Ljubica. Magdica ju je udarala po zatiljku i gurala prema dnu hodnika dok su gosti hvalili Khaylla što je pod torturom prisilio Katu Kozjak da oda snahu Lovreka Barikoviča koja je, na nagovor đavla, pojela svoga muža i z pajdašicama krala decu i od njih kuhala masti.
Vivisekcija patrijarhata
Devet života gospođe Adele
Nada Gašić nije prva koju fascinira vještičarenje iz prošlosti, najpoznatiji suvremeni ekvivalent u domaćoj književnosti je zasigurno Želimir Periš i njegov roman "Mladenka Kostonoga", u kojem doduše ima mnogo manje krvi. Njen je organiziran u nekoliko dijelova koji sugeriraju sekvencu priviđenja i ludizma: dva “snivanja” (prošlost i sadašnjost) i četiri dječje “igre” koje su vremenski smještene u šezdesete godine 20.st. Spomenute bi se mogle interpretirati kao interaktivni element koji aludira na narativ (igra smrt bela kost uvodi nas u priču o pronalasku ljudskih ostataka u vreći na glavnom trgu). Poglavlja su imenovana po četiri boga vezana za snove: Fobetor, Tanatos, Fantas i Morfej. Iako se tvrdi da trećinu života provodimo u snu, Adela je vjerovatno prespavala i više, budući da su njena mašta i realnost do te mjere isprepletene da ni sama nije sigurna s koje se strane nalazi. To je vrlo dopadljivo prikazano i njenom “komunikacijom” sa namještajem i predmetima u stanu, čime popunjava prazninu koju je ostavila smrt njenog muža. Njegova odjeća je kao muha u jantaru, čuva sjećanje na izgubljenu sreću, a njegova polovica kreveta i dalje je prazna.
“Četiri plamena, led” su roman u čijoj je srži sukob individualnog i kolektivnog. Mentalitet rulje, strah i nesporazumi koji dovode do tragičnih posljedica. U ovom konkretnom slučaju, te individue su žene, stjerane u kut iz kojeg se ne mogu izvući. Strah od istine je ono što je zakotrljalo kotač ovog narativa koji se potom oteo kontroli. U poprilično doslovnom smislu, pita Martina Eberlea bila je mnogo skuplja od peke. Kroz cijeli prostor knjige kao tanka crvena nit provlače se Sjena crnog plesača i Štakor, zlikovci u vjetičom lovu na nove žrtve koji ipak ne mogu promaknuti Vješticama čija upozorenja prolaze neopaženo. Štakor nimalo suptilno asocira na Schreckovog Nosferatua. Jednako kao i one, prešao je iz 18.st. u isti prostor sa istim namjerama. Ti likovi žive u nekoj vrsti međusvijeta čije je žarište Adelin stan, sa svim njegovim pompoznim malograđanskim pretenzijama. Ljudi su društvena bića, a ona u želji da životu sudjeluje umjesto da ga samo promatra društvo traži među stvarnim ljudima i priviđenjima, ma da se ni s jednima od njih očito baš najbolje ne razumije.
To što se uzrujala, jer joj nepoznati i nepozvani gospodin struže stolcem po parketu snažno je pokrenulo krvotok pa se prilično ugrijana htjela osloboditi ogrtača i sjesti. Htjela im je iz dostojanstvenijeg položaja dati do znanja da ih ona nije pozvala, da je došlo do neke zabune i da izvoliju napustiti ne samo njenu spavaću sobu nego i stan. Da, i neka izvoliju zalupiti vrata za sebom.
Ova začudna kohabitacija s vremenom poprima potpuno prirodan karakter. Adelin samoprijekorni ton graniči sa karikaturalnim, oživljavajući čak i nežive predmete poput sijalica. Kroz cijeli tekst provlači se suočavanje sa ranjivošću vlastitog tijela koje polako gubi utrku sa budućnošću. Prag tolerancije na patetiku testiraju scene u kojima se slama i plače, toliko da bi se roman mogao zvati i "Knjiga vatre i suza". Tvrdoglava i ogorčena, drži se za autoričin paralelni svemir kao za pojas za spašavanje. U njoj se možemo prepoznati svi jer smo i sami okruženi starcima koji su svojim obiteljima koliko na ljubav toliko i na teret. I jedni i drugi svjesni su toga, ali izvor tenzije više je njen ponos koji odbija i najmanju sugestiju ranjivosti nego drugi koji se usude pomisliti da joj je pomoć potrebna.
Zagreb 21. stoljeća u kojem Adela živi još je daleko od oporavka nakon potresa, pun skela i različitih mjera protupotresnih predostrožnosti. Simbolizira ih unaprijed spakirana torba sa najvažnijim stvarima koju sa sobom na ulicu. Jezik tog istog Zagreba u mnogome je sličan onome Martina Eberlea, mješavina kajkavštine i germanizama (“šos”), a Gašić koristi i amalgame tipične u njemačkom jeziku (“mojšlafrok”). Zato je ovo jedna od “najzagrebačkijih” autorica u našoj suvremenoj prozi. Ne romantizira traume grada niti u njima pronalazi neko skriveno značenje. Njene junakinje su proizvod svojih okolnosti. Bježeći iz svog skrovišta, riznice katedrale, u stan u Bauerovoj ulici, svjesne su da ih društvo ne prihvaća, a policajcima se omakne i iluzija da su djevojke za njih zainteresirane ne samo zbog sile zakona.
Epidemija femicida na ovim prostorima
Iako sam u iskušenju, ne bih ovaj roman pod svaku cijenu okarakterizirao kao feministički, budući da se ta etiketa sve češće lijepi na bilo koje djelo koje na bilo koji način involvira žene. Svi su ovi likovi oportunisti: od Martina Eberlea, preko njegovih gostiju pa sve do Sjene crnog klizača. Slabije točke su “zatvaranje” individualnih narativa poput Štakorovog, budući da taj kulminira svojevrsnim antiklimaksom, ili je barem autorica zbog njegove karizme dala naslutiti nešto mnogo dramatičnijeg karaktera. Iako je arhetipska mučenica, Magdičin kraj samo je banalan slijed nesretnih okolnosti koji drugačije nije mogao ni završiti. Možda bi bilo bolje postaviti pitanje koliko smo se doista društveno i kulturološki odmakli od toga, ili su tek metode postale drukčije i perfidnije. Živimo u vremenu gdje je lomača, srećom, reducirana na metaforu, ali to ne pomaže suzbiti epidemiju femicida koji svakodnevno pune medije na ovim prostorima.
Nada Gašić kombinira tri iznimno važne teme: post-traumatsko društvo, stigmu starosti i klasizam. Roman ostavlja pomalo gorak okus u ustima ne zato što Adela kuha loše (iako joj je u priči juha zagorjela) nego jer čitatelja suočava sa prolaznošću vremena i krhkosti života.
Požalila se da joj fali, samo to kaj uopče ni bil advent kak spade, i da joj je i Covida i sanitarnih zabrana več prek glave. A bome i potresa.
Rekao bih da su ove dvije rečenice savršeno sumiraju stanje duha ne samo njenog već i ostalih u Bauerovoj ulici. Posljedice potresa odjekuju i danas kroz živote ljudi u žarištima a autorica pronalazi skrivene veze između žrtava prošlosti i protagonista stvarnosti koje vode natrag na Gradec u 18.st., u nemilu sudbinu koja je zadesila članice kućanstva gradskog poreznika. Ako je istina da stari grijesi bacaju duge sjene kako kaže Agatha Christie, onda je lik Sjene idealno utjelovljenje etičkog arhetipa.
Bilo bi dobro kad bi se Nada Gašić nastavila baviti svojom junakinjom i u budućim proznim pothvatima pa da i suvremena hrvatska književnost dobije dobrodošlu serijalizaciju. Bilo bi šteta da nestane zajedno sa svojim čarobnim podstanarkama. Ovisno o vašem pogledu na obitelj, ona je ili dobroćudna susjeda ili tek prividno dobroćudna ujna, strina i baka. Kako kaže u knjizi: Silvestrovo je došlo; Silvestrovo je prošlo. A ona neka, barem zasad, ostane.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Četiri plamena, led
- Sandorf 04/2024.
- 478 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533515113
'Četiri plamena, led', roman Nade Gašić je 'zimski' roman koji započinje 1704. godine na Gradecu. Te godine gradski poreznik Martin Eberle popisao je troškove koje je grad imao pri torturi i spaljivanju žena optuženih za vještičarenje, nešto sitno i pronevjerio, i onda se dogodilo ono o čemu nije sanjao, a što će se nastaviti u drugom dijelu, Drugom snivanju romana, ovih naših godina u Zagrebu.