Olja Savičević Ivančević : Divlje i tvoje
Poezija Olje Savičević Ivančević pratila me otkako sam se odlučila vratiti poeziji. Tako su "Kućna pravila", zbirka nagrađena tad još živom nagradom Kiklop dugo hodala sa mnom; čitala sam je u nekom trenu do iznemoglosti, pogotovo njen ciklus o ocu. To je knjiga poetskih fragmenata kojima se ponajviše pokušava rekonstruirati prostor djetinjstva, napravljena poput fotoalbuma kroz koji čitatelj prolazi. Nakon "Kućnih pravila", i Oljina naredna knjiga "Mamasafari (i ostale stvari)" ostala je pri pisanju proznih, mada sada duljih i raspisanijih fragmenata, i otvarala je neka nova područja borbe, propitivala neka nova iskustva i uloge. "Puzzlerojc" koji im je prethodio, također je bio u sličnoj formi, i već tada je bila vidljiva Oljina hrabrost i beskompromisnost na sadržajnom planu.
Nisam bila sigurna kako započeti ovaj osvrt pa ću reći prije svega da ga počinjem kao jedna posvećena čitateljica. U poeziju sam zaljubljena, čitam je svakodnevno, u svim mogućim trenucima i na svim mogućim mjestima, ona je moje putovanje kad trebam pobjeći od svakodnevice, predah kad se trebam odmoriti, kad trebam izroniti ili uroniti u sebe. Čitajući mnoge nove Oljine pjesme po Internetu prije objave same knjige, čekala sam ovu knjigu s velikom radošću.
Čini mi se da se rijetko događaju oni svečani trenuci kad poezija iz svog balona može dotaknuti vanjski svijet, ili barem veći broj naših mikrosvjetova i Oljina knjiga mogla bi biti upravo ona čitana i voljena knjiga poezije ne samo među ljudima koji vole poeziju i čitaju istu, nego daleko šire. Samim time, poeziji se dogodilo jedno maleno čudo. Često je uvjerenje da je kultura nešto izvan nas, da je za malobrojne i poezija se percipira kao ljudima strana, daleka. Velik je broj bitnih knjiga poezije koje su nečitane, nepročitane, koje u knjižnicama dobiju tek poneko čitanje u nekoliko godina, ako ih u knjižnicama uopće i ima. U vremenu kada je kapitalizam zasjeo na nas i drži nas dok se mi koprcamo, kad bi kultura trebala izaći pred ljude i reći da je naša, da je od nas i za nas, nerijetko se događa samo šutnja. Ipak, poezija, kako mi je upravo ova autorica rekla, živi posvuda, ne samo u našim pjesama i mi smo tu da je osluškujemo. Poezija je toliko dugo s nama da je pitanje njene pozicije na mogućoj margini zapravo potpuno smiješno pitanje. Što je i margina, ako je zaista tako, za ono što je uvijek tu?
No, ova knjiga itekako govori glasno, ona se rastvara svakom pjesmom pred nama kao da su one same naše. Pjesme su to bez unutarnjeg otpora koje nerijetko drže sve kapije otvorene čitatelju, da uđe kroz koji god stih poželi, da osjeti bliskost s napisanim. Ipak, ne štedeći se pri otvaranju vrata, Olja Savičević Ivančević nije napravila onu grešku i prizemljila poeziju ili joj oduzela profinjenost, inteligentnost. Dapače, otvorena vrata kod zbirke "Divlje i tvoje" (Fraktura 2020, dizajn naslovnice: Danijel Žeželj) napravljena su tako da pjesme i dalje dišu kao bilo koja velika, i dobra poezija, udarajući u naša slaba i jaka mjesta, u naše glave i srca, dajući nam tako do znanja da se sjajna poezija može pisati i tako da se čitatelj stavi na bitno mjesto. Meni, kao čitateljici, ali i kao pjesnikinji to se čini kao zaista hvale vrijedan pothvat koji rezultira pjesama koje su proširile svoj teritorij djelovanja, koje znače mnogima.
Prvim i zadnjim pjesmama postavlja se kompas na svojevrsni početak i kraj svijeta (koji, kako piše Olja u pjesmi Porvenir, nije zabilježen na nekoj geografskoj karti, ali mnogi putuju tamo). U prvoj pjesmi Moje životinje govori se o svojevrsnoj genezi spisateljice, a zadnja pjesma Šuma mi je rekla: proljeće zaziva se šumu koja govori da će biti ovdje i za sto godina. Upravo te pjesme detektiraju i sažimaju sve što se dešava između korica ove knjige, od osobne povijesti, nježnosti u odnosima, ljubavi, borbe da se svijet opisuje tako da mu se uvijek da šansa osluškujući i hvatajući trenutke koji se, kako piše u toj zadnjoj pjesmi, neće ponoviti.
Između te dvije pjesme je četrdesetak pjesama koje nisu uspostavljene u cikluse i njihova tematika varira, od obiteljske povijesti i podrijetla, do neke daleke budućnosti, kada će naša djeca popraviti ovaj svijet, kako to piše u pjesmi Dvadeset i drugo stoljeće. Upravo u toj pjesmi Olja piše i A što ne može znanost / Može poezija i meni možda i najbitnije stihove ove knjige koje bismo trebali pamtiti napamet: Najbolje što / Možemo / Napraviti za sebe / Kažu ta djeca / Koja se, evo, upravo rađaju / Jest zbrinuti / Pogotovo lijene / Posebno glupe / Osobito slabe / A ponajviše nesposobne / Čemu inače naš talent / I znanje.
Jezik ove knjige jednostavan je i pročišćen što dovodi do maksimuma komunikativnosti. Upravo takav pristup pisanju pjesama, uz jak emotivni naboj, čini ovu knjigu homogenom cjelinom koja funkcionira kao skladan organizam. Pjesme su to kroz koje progovaraju bake, majke, očevi, ali i sinovi i kćeri noseći jedan tvrdi, životni otpor i feminizam, kolektivno iskustvo stalne borbe. Feminizam je to jakih žena, baba, i majki koje, kako piše Olja u pjesmi Vijek, jedu sav njen strah i mi smo skloni povjerovati da mogu pojesti i naš. Taj naboj otpora često je otvoren i jasno šalje poruke, ali je zapravo učitan kao podloga cijele knjige, kroz figure žena i figure muškaraca istovremeno i ponajviše kroz davanje ljubavi. Ovo je knjiga borbe i nepristajanja na bilo kakva nametnuta, ustaljena pravila, i borbe za ljubav i nježnost. Olja Savičević Ivančević u ovoj je knjizi itekako svjesna da je naša trunka spasa ljubav, velika i sveprisutna, (Lj. kako je naziva u istoimenoj pjesmi) u kojoj god da nam formi dolazi.
U knjizi "Divlje i tvoje" upisuje se u stihove i nasilje iz vanjskog svijeta, bilo da je ono iz prošlosti ili sadašnjosti, ali se ne pristaje na njegovu ucjenu. Pjesme su to koje hrabro govore o bivšoj ljubavi koja hvata svoju ženu na cesti za vrat, o ubojicama koji su dio naših svakodnevica koliko i žrtve, o ratnim stradanjima, gubicima, ali bez davanja šanse tom nasilju da dobije bitku, a kamoli rat. Olja svakim stihom borbu tjera dalje, do mira, do mjesta na kojem je moguće ne željeti ništa poslije, računati samo na sada, na trenutak, na život sam, kako piše u pjesmi Ne želim ništa poslije smrti: Ako je ovo sve, ako je ovo ništa / Ne želim pričati o tome / Generacijama koje dolaze / I ne želim išta poslije: / život je sve čemu se nadam.
Mnoge od ovih pjesama izravno govore o često prešućenom, ali opće poznatom šovinizmu. Primjerice u pjesmi Ne čitaš žene Olja jasno izgovara ono što već mnoge i mnogi znamo: žensko stvaralaštvo još je smatrano manje vrijednim i mnogi naprosto ne čitaju žene. Također, jedna od meni bitnih pjesama koju bismo mnoge mogle imati kao osobnu mantru je i pjesma Ženi koja se igra koja nam ostavlja poruku da se borimo za svoju sreću ne bismo li spasili barem jedan život, svoj. Takve jake poruke čine ovu zbirku oazom u užurbanom svijetu u koju je moguće ući bilo kada na bilo kojem mjestu da se sjetimo onog vrijednog, bilo da se radi o ljubavi ili naprosto uživanju u malim stvarima naših sadašnjosti.
Kako piše u pjesmi Pohvala žarkom trenutku: Svijet gori, ja zapisujem / Moj grad gori, ja zapisujem i mi znamo da je svaki zapis ove knjige došao od žive vatre, od pokušaja da se život živi na vlastiti način, da se očuva autentičnost, povjerenje u svijet čak i kad se naizgled čini da nas taj svijet više ne može ni primiti ni utješiti. Jer iznad svih tih ponora stoji, kako Olja piše, ne brvno, nego olovka i mi smo sigurni da u svakom trenutku preko nje možemo prijeći bilo koju provaliju.
Divlje i tvoje
- Fraktura 05/2020.
- 116 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533582221
Stihovi Olje Savičević Ivančević u zbirci 'Divlje i tvoje' svojevrsna su kletva, otrov spoznaje davno ubačen u uho da se o najvećim bolima i ljepotama u životu lakše može šutjeti gledajući u perje ili u kandže. (Ivana Bodrožić)