Sandra Križić Roban : Kritičko mišljenje 'ne stanuje' kod nas

Sandra Križić Roban (Zagreb, 1962.) povjesničarka je umjetnosti, kritičarka, kustosica i spisateljica. Zaposlena je na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Predaje na Doktorskom studiju Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Glavna područja njezinih istraživanja su suvremena i moderna umjetnost, a posebice povijest i teorija fotografije u Hrvatskoj i svijetu, poslijeratna moderna arhitektura, urbanizam i produkt-dizajn, problematika javnoga prostora i kriteriji evaluacije spomeničkih realizacija posvećenih Domovinskom ratu.

Povod ovom razgovoru nedavni je izlazak autoričine knjige "Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas".

Srđan Sandić: Kako je došlo do ideje pisanja knjige o hrvatskom slikarstvu od 1945. do danas?

Sandra Križić Roban: Knjiga je dio serije o povijesti umjetnosti u Hrvatskoj koju objavljuje Naklada Ljevak, čija me urednica Nives Tomašević pozvala na suradnju. U vrijeme dok smo razgovarali o projektu u pripremi je bila knjiga kolege Ive Šimata Banova o skulpturi istoga razdoblja. Tako da ideja nije bila moja, samoinicijativno se vjerojatno ne bih odlučila pisati sintezu posvećenu jednom mediju.

Koliko dugo ste ju ispisivali i koja joj je namjera? Kakav je bio "selekcijski krug", tko nije "ušao"?

Teško mi je precizno reći koliko dugo sam pisala, jer je proteklih nekoliko godina intenzivno razdoblje za vrijeme kojeg sam realizirala više projekata. Ova knjiga kao i sve ostalo na čemu radim namijenjena je publici. Ne mogu reći da unaprijed razmišljam o sastavu te publike, iako su me izdavači upozorili da moram misliti o studentima kao i o čitateljima koji nisu profesionalno vezani uz umjetnost. To je dakako bio izazov - pisati razumljivo, pokušati sintetizirati osnove stilova, tendencija, individualnih odluka koje se inače učestalo smatraju "općim mjestima" za povjesničare umjetnosti, kritičare, umjetnike. No treba misliti na one koji tek stječu određena znanja, na nove generacije, na ljude s različitim interesima.

Bilo mi je važno raditi na tekstu koji se, osim što je posvećen slikarstvu od Drugog svjetskog rata na ovamo, referira na brojne kritičare, na autore tekstova u knjigama i katalozima, kustose, a s kojima sam htjela uspostaviti jednu vrstu "razgovora". Mnogo toga što su napisali pročitala sam i pojedine njihove teze za koje sam uvjerena da su važne za nacionalnu kritičku i teorijsku baštinu koristila sam navodeći ih u svojem tekstu. Uživala sam u čitanju tekstova kolegica i kolega kao i u djelima o kojima sam pisala. Imala sam dojam da se radi o neraskidivoj vezi između slike i teksta, koju sam u pojedinim slučajevima nastojala prenijeti i zatim interpretirati na svoj način.

Što se tiče selekcije, znala sam da ne želim raditi "telefonski imenik" u kojem bih spomenula sve ljude koji su se dohvatili kista. Te su odluke teške, no isto tako nisam sklona ujednačavanju i nabrajanju imena samo da bi se zadovoljila određena forma ili nečija očekivanja. Pisanje je težak i osamljenički posao. Ne postoji jedna slika, jedna "istina" i jedan pristup ovoj temi, već ju je potrebno obraditi na razne načine. Pristalica sam teze da je naš posao subjektivan, i možda je u tom stavu moguće pronaći "utjehu", ako je nekome potrebna.

Ne želim govoriti o tome, tko "nije ušao", jer nisam na takav način koncipirala strukturu knjige. Imala sam listu autora i autorica za koje sam smatrala da naprosto moraju biti uključeni; mnogo sam puta odlazila u galerije i muzeje, posjećivala atelijere, čitala, vraćala se nekim slikama i njihovim autorima. Ni jedna odluka nije bila jednostavna, jer je knjiga koncipirana da mnogo očekuje i od čitatelja. Nisam htjela "mrviti" autorske opuse da bih zadovoljila kronologiju.

Krenula bih od autora i gradila međusobne poveznice koje ponekad funkcioniraju jednostavno i vrlo logično, a ponekad sam umjetnike dovodila u veze koje bih dodatno opravdala podnaslovima, za koje mi je nekoliko kolega reklo da su inspirativni i navode na čitanje. Priznajem da mi je sama struktura zadala mnoga preispitivanja; dugo sam tragala za načinom koji najbolje odgovara onome što sam željela reći, koji je oslobođen od konvencija, ako to mogu tako reći.

Uostalom, kad krenem pisati o nečijem djelu, najmanje što želim je posvetiti mu tri-četiri rečenice i smjestiti ga tamo gdje je već možda otprije bio smješten. Vjerujem da svakog autora intrigira postaviti i interpretirati stvari na svoj način, iz današnjeg vremena. I to sam učinila. Ovo nije bilo "natjecanje" s ispadanjima, nego dug, složen i vrlo odgovoran proces čiji se rezultat nekome neće svidjeti. No i to je posve normalno i očekivano. Zamislite kakav bi bio posao povjesničara umjetnosti da svi jednako mislimo i pišemo, i da se prema svim radovima odnosimo na jednak način.

Kako vidite poziciju slikara-umjetnika u Hrvatskoj kroz tako veliki period i u kojemu je "stanju" u ovom vrlo specifičnom i mračnom političko-ekonomskom trenutku?

Zanimljive komentare dobila sam od kolega iz inozemstva koji dosad nisu imali priliku doznati nešto više o našoj slikarskoj sceni. Intrigirala ih je modernost koju su zamijetili u odabranim primjerima, nepristajanje na obrasce na koje su očekivali da će na njih naići zbog političkih i društvenih okolnosti o kojima su ponešto više znali. Egzistencijalne pozicije, apstrakcija, geometrizam, istraživanje materije, iskoraci izvan zadatosti medija, da ne nabrajam dalje, osobitosti su koje dijelimo s mnogim drugim sredinama, osobito onim zapadnoeuropskim. Ne mogu reći da je pozicija slikara drukčija od umjetnika koji rade u drugim medijima, osim što slike možda jednostavnije dolaze do šire publike, pa i kupaca.

Mnoga su vremena bila i mračna i specifična; kako politički tako i ekonomski. Nemoguće je generalizirati i reći da je sad gore ili bolje nego što je bilo. Promjene koje se zbivaju na globalnom planu utječu na sve nas, pa tako i na umjetnike. Bez njih svijet bi zasigurno bio grozno mjesto. Mislim da je naša slikarska scena u promatranom razdoblju zanimljiva, da imamo umjetnike koje bi vrijedilo dovesti u vezu sa zbivanjima koja su na Zapadu odavno kontekstualizirana.

Da bismo to napravili potreban je konsenzus brojnih zainteresiranih strana, a ponajprije bi svoju povijest umjetnosti trebali prezentirati na stranim jezicima. Doista mi nije jasno kako će ljudi bilo što o nama doznati ako ne vladaju hrvatskim jezikom. Bez prijevoda nećemo prevladati izoliranu poziciju u kojoj se nalazimo, a začuđeni pa i oduševljeni komentari stranih kolega o pojedinim našim autorima odavno su trebali potaknuti sredinu da više ulaže u njihovu prezentaciju. O tim pitanjima trebali bi se dogovoriti nakladnici i Ministarstvo kulture, lokalni uredi za kulturu, čitava bi zajednica trebala sudjelovati. Dok radimo samo jedni za druge, nećemo moći iskoračiti, odmaknuti se, dobiti doista relevantan odgovor o vrijednostima pojedinih opusa.

I slikari često, da bi slikarstvo živjelo a i oni sami moraju iskoračiti u druge profesije, a neki iskoračiti i iz samog slikarstva da bi ga ponovno (eventualno) stvorili. Želim vas pitati kada je nešto "suvremeno"?

Vjerojatno onda kad su autori otvoreni, kad pokazuju interes za novim znanjima, kad istražuju, ne prepuštajući se sigurnim, već usvojenim i viđenim načinima izražavanja. Kad shvaćaju odnose i pozicije koji proizlaze iz današnjice, jer su svjesni članovi društva, a ne samo "povlaštene" zajednice koja ne vidi izvan okvira slike. Kad slikaju jer je to vjerojatno jedini način osobnog i odgovornog iskaza. Kad su u stanju odmaknuti se, promijeniti, istražiti ono što su radili i krenuti novim smjerom, ne zbog smjera već potrebe za čuđenjem, otkrivanjem, slatkom nasladom nepoznatog koje će vremenom upoznati i usvojiti. Kad se odvažuju na eksperimente, kad ne pristaju na selektivne intelektualne definicije poput figuracije, realizma, apstrakcije ili neoavangarde, već prekoračuju zadane okvire i iznenađuju gledatelje.

Kako je i Matko Peić rekao da je "umjetničko djelo u prvom redu individualan izraz i ne želim naređivati čitaocu kako da ga slijedi". Neizbježno je pitanje: postoji li danas individualizam u umjetničkim praksama ili je upravo on ukinut? Zar ne živimo u kulturi copy-pastea?

Ne bih rekla da je bilo što ukinuto, jer bi to značilo da postoji neka instanca koja odlučuje o tome. Mislim da je i ovom knjigom pokazana visoka razina individualizma kod mnogih zastupljenih autora, iako to naravno ne znači da su stvarali izolirano i bez osjećaja za vrijeme, za druge. Ne znam postoji li "copy-paste kultura", tipke control/v koristim kad nekome šaljem linkove, dok plaćam račune i u sličnim prigodama. To je način skraćivanja vremena pri radu, a ne kultura.  

Kakav je Vaš odnos prema zagrebačkom MSU i mislite li da na dobar način reprezentira hrvatsku suvremenu scenu? Zanemarimo na trenutak politiku koja stoji i ispred i iza MSU-a, ako možemo....

Postavljate mi pitanje o ustanovi koja je naslijedila gornjogradsku Galeriju suvremene umjetnosti, mjestu u kojem sam se velikim dijelom formirala i uz koju sam zbog specifičnih okolnosti sentimentalno vezana. Ja sam na neki način "dijete" GSU-a, zbog čega sam, uz ostale razloge, knjigu posvetila roditeljima koji su mi je otkrili. Uostalom, mama mi je godinama bila kustosica pa i v.d. ravnateljice, a mnogima je još i danas u sjećanju njezina strastvena borba za tu ustanovu, za priznanje muzejskog statusa u vrijeme dok je bila "samo" galerija, za novu zgradu - od RANS Moša Pijade preko Paromlina pa sve do kuće koja je na kraju sagrađena.

Još se i danas sjećam kako je na mene djelovala Sotova izložba u GSU. Ne mogu i ne želim zanemariti utjecaj i značaj kustosa poput Davora Matičevića, Marijana Susovskog, Želimira Koščevića ili Branke Stipančić. Izložbe fotografije u bivšem CEFFT-u bile su za mene prije dvadesetpet i više godina uzbudljive; tada se u GSU doista dolazilo, družilo, razgovaralo. A i strastveno prepiralo. Dobitkom nove zgrade izgubili smo mjesto, rekla bih; sve se svelo na kuloarsko izjednačavanje odnosa snaga, na bespogovorno pristajanje uz političke odluke koje bi dekretom trebalo zabraniti da utječu na rad institucija u kulturi. Jer one nisu igralište članova određene političke stranke, već javne ustanove čija je zadaća daleko složenija i važnija za razvoj društva od one koju mnogi muzeji, pa i MSU, trenutno obavljaju.

Na žalost, nemoguće je zanemariti politiku jer ona odlučuje. I dok je tako, stanje će biti jadno, muzeji i galerije posjećeni uglavnom na otvorenju, za vrijeme kojeg se ljudi kurtoazno jedni drugima javljaju, obavljajući tu "dužnost" da bi se časkom poslije kritički obrušili na viđeno. Ne događa se to svaki put, ali je učestalo. Tek rijetki će progovoriti u javnosti; kritičko mišljenje "ne stanuje" kod nas, dok su građani svedeni tek na statističke podatke o posjećenosti i kupljenim (bolje rečeno podijeljenim) katalozima.

Boravila sam na više stipendija u inozemstvu i često posjećujem izložbe u drugim zemljama, pa sam se uvjerila kako je moguće raditi. Nevjerojatna posjećenost svega što se na muzejsko-galerijskoj sceni nudi posljedica je ulaganja u kulturu koje traje već desetljećima - ne u proglašenja političkih pobjednika nego u kritički obrazovanu i svjesnu publiku koju zanima kuda odlazi novac koji se izdvaja iz njihovih poreza. Za to vrijeme mi se hvalimo posjećenošću i čekanju u redovima u Noći muzeja, zanemarujući činjenicu da su izložbeni prostori inače zastrašujuće prazni.

Kako vidite to da je i povijest umjetnosti kod nas dominantno "muška"?

Mislim da je ovo jedan vrlo poopćen pa i neutemeljen stav. Recimo to ovako: što se tiče povijesti umjetnosti, u neko doba prevladavao je stav da se radi o "tipično ženskoj" studijskoj grupi, što god to značilo, koju su upisivale studentice iz dobrostojećih obitelji bez prevelikih ambicija za rad u struci. Dapače, nerijetko sam od starijih kolega čula da su uglavnom studirale zbog općeg obrazovanja koje je bilo, valjda, poželjno u smislu intelektualnog miraza. Ne mogu govoriti o statistici, ali znam da je uvijek bilo mnogo žena koje su studirale povijest umjetnosti. Neke od njih bile su sjajne, razvijale su se i obilježile područja u kojima su djelovale ili još uvijek djeluju. Možda nisu bile toliko  zanimljive medijima, ili ih nisu koristile kao što to rade pojedini muški kolege, no ne bih pribjegavala generalizacijama jer smatram da to nikud ne vodi.

Reći ću vam ovako, svjesna da je nemoguće u ovom trenutku svih se sjetiti: Olga Maruševski, Ivanka Reberski, Vera Horvat-Pintarić, Željka Čorak, Snješka Knežević, Mladenka Šolman, Branka Stipančić, Ljiljana Kolešnik, Jasna Galjer, Leonida Kovač, Marina Viculin, Blaženka Perica, da ne spominjem mlađe generacije i kustoske kolektive koji su gotovo isključivo sastavljeni od povjesničarki umjetnosti, kritičarki, kustosica i teoretičarki. I na svjetskoj sceni ima nekoliko vrlo razvikanih povjesničara umjetnosti i kustosa, pa bismo i na tu temu možda mogli generalizirati.

Sjećam se jedne doista neugodne situacije - konferencije za tisak povodom otvaranja Documente 10 u Kasselu 1997., čija je kustosica Catherine David bila izložena neugodnim kritikama i provokativnim pitanjima za koje smo se pitali da li bi bila postavljena da je na njezinom mjestu muškarac.

Što se tiče slikarstva, u pravu ste, odnos pogotovo u ranijim generacijama nije ujednačen. Ali knjiga nije pisana da bi bila "rodno korektna".  

Što se može reći o pokondirenosti ove sredine koja npr. ima jednog Davida Maljkovića, Sanju Iveković, umjetnike koji uživaju velike i značajne karijere vani, a ovdje tek poštovanje uskog kruga poznavatelja, suradnika?

Nisam sigurna da David ili Sanja imaju tek uzak krug poznavatelja i suradnika. U ovom kontekstu treba razumjeti odnose i interese koji prevladavaju u inozemnim institucijama. Budimo iskreni i priznajmo da mnogo toga što ima predznak socijalizma u naslovu, simboličkom ili nekom drugom odnosu prema prošlosti, gotovo automatski zanima Zapad. Oni nas promatraju u skladu s prethodno usvojenim stavovima, i često im sadržaji koji svjedoče o drukčijim umjetničkim strategijama nisu toliko zanimljivi.

Velike i dramatične priče o događajima iza Zida i dalje su privlačne. Ljude zanima egzotika, zanimaju ih socijalna prava iz razdoblja socijalizma za koja smatraju da su bila bolja od današnjih. Žele doznati više o svijetu koji su percipirali kao zatvoren i gotovo nepostojeći, a koji se u protekla dva desetljeća pokazao daleko složenijim i intrigantnijim nego što je većina mogla prepostaviti. Pritom se zaboravljaju mnoge nepravde koje politika čini u svim sustavima - i socijalističkom i neoliberalnom i bilo kojem drugom.

S druge strane, doista je važno da su naši umjetnici prisutni na stranoj muzejskoj i galerijskoj sceni, kao i na tržištu. Ako će nam jedino i isključivo biti važno što sami o sebi mislimo, u sredini koja je isuviše endogamna, koja sama sebi laska i smatra da joj nitko drugi nije ni ravan ni potreban, to nije dobro. Naravno da svi priželjkujemo da nas sredina u kojoj smo rođeni i formirani prihvati, ali i sami znate kako je to ovdje ponekad teško. Stoga je bolje da umjetnici imaju uspjeh u inozemstvu, nego da sjede doma i čekaju da se ovdje nešto promijeni.   

Zašto npr. Akademije kod nas u pravilu nisu otvorene za umjetnike koji su svojim radom doista nešto napravili, a ne se samo revijalno prikazivali?

Znate, i u vrlo tradicionalnim akademskim sustavima kao što je naš ima umjetnika koji su doista mnogo napravili i dijele svoja iskustva s mladim generacijama, kao što ima i onih koji su precijenjeni. Ali to nije isključivo naša specifičnost, toga ima i u drugim sredinama, iako možda ne u tolikoj mjeri. U prednosti su one zemlje gdje se može birati, gdje postoji konkurencija. Pojedini umjetnici nemaju formalno obrazovanje, a današnji im akademski uvjeti onemogućuju da predaju. Sustavi su preveliki, okoštali, interesne sfere u njima funkcioniraju jednako kao što je to i u ostalim segmentima društva. Zašto dovesti nekog progresivnog tko će htjeti promjene, kad se lijepo može desetljećima raditi bez da vas itko pita što, kako, zašto?

Promjene su nužne, dugotrajne, bolne i naporne. Stari sustavi neće odumrijeti tek tako, novi su ponekad prerestriktivni. Brojni sudionici pristaju na "revijalnost"; čim netko želi ograničiti pristup, obasut je negativnim kritikama. Hoćemo li doživjeti da društvo konačno odraste? Za sebe nisam sigurna, vi možda hoćete.  

Male kulture pate od osjećaja više vrijednosti. Ipak, na koga vi mislite da ponajbolje reprezentira hrvatsko slikarstvo u ovomu trenutku?

Kad bih rekla da je moj odabir nešto što cilja na tu "reprezentaciju", vjerojatno bih zvučala arogantno. No tješi me činjenica da su ljudi u stranim sredinama samo zahvaljujući vizualnom materijalu u knjizi vrlo pozitivno reagirali. Dakako da je to samo prvi dojam, ali i on nešto govori. Nedavno sam u Neue Nationalgalerie u Berlinu vidjela radove njemačkog slikara K. O. Götza, pojedini su me podsjetili na Murtića, dapače, mislim da je Murtić svježiji, strastveniji, da je manje okolišao. I kad su kasnili u odnosu na svjetska zbivanja, pojedini naši umjetnici zasigurno imaju pravo na svoje mjesto u europskoj umjetničkoj topografiji.

Ne mogu samo nabrajati, jer to ovisi o mnogim detaljima. Recimo samo da od Motikinih apstrakcija, EXATovaca, Tartaglije, Kaline, Kulmera, Gattina pa nadalje imamo razloga biti zadovoljni s kvalitetom scene, iako smo trajno nezadovoljni jer oni uglavnom nisu poznati izvan granica famozne "regije". Postoji nekoliko autora koje osobno preferiram, no ne smatram da je pristojno izdvajati ih. Da mi je ponuđeno da napravim izložbu koja bi se bavila isključivo slikarstvom, bila bih mnogo "restriktivnija" nego u slučaju knjige. Mnogo toga ovisi o kontekstu reprezentacije - izložba, tekst, knjiga, tv-emisija, svako ima svoj prostor i vrijeme.

Što se smije očekivati od ovog medija u vrijeme "kraja umjetnosti"?

Nijedan medij ne definira ni kraj ni početak, on je samo "sredstvo". Slikarstvu su doduše, često proricali smrt, ali to je potrošena teza. Ne znam referirate li se na tezu o kraju povijesti umjetnosti ili kraju umjetnosti; kako bilo, proglašenje ili barem spominjanje kraja jedan je od suvremenih argumenata kojim se postiže potreban odmak. To je način ograničenja sadržaja, a ne zaključna rasprava. Nešto poput promjene okvira koji ne mijenja sliku, ali je čini drugačijom i omogućuje da ju gledamo iz drugog rakursa, s novim znanjima.

Proglašenje kraja u skladu je sa zvučnim najavama medija o spektaklima, nečemu nikad viđenom, senzacionalnom, da ne nabrajam. Povijesti umjetnosti pripisuje se težnja za historizacijskim redom, ali nered 20. stoljeća odupire se "ladicama". Draga mi je neizvjesnost tzv. plinovitog stanja koje počiva na iskustvu u kojem ću prepoznati nešto osobito, originalno, iskreno. Zanimaju me i kritički koncepti koji na razne načine govore o vrijednostima, značenju i ustroju kulture i svijeta umjetnosti. U tome nalazim ljepotu, ali i nesigurnost našeg posla.

Mislite li da je važno da se kanon u kojemu povijest umjetnosti (kao i mnoge druge discipline) već dugi niz godina živi - redefinira? Odnosno, da preuzme odgovornost za obranu raznoraznih neumjetničkih, neetičkih djela i pojedinaca? Što bi to značilo kada bi se desilo?

Pa on se stalno redefinira, nemam dojam da postoje trajno zaključene kulture, povijesti, utopije, ako želite; to je odlika civilizacije i kulture - ne u smislu nacionalne aspiracije već univerzalnog kapaciteta koji je neizmjeran. Ne znam na što ciljate, što očekujete da bi povijest umjetnost mogla ili morala činiti. Postoje individualne i kolektivne odgovornosti, ne počiva sve na jednoj izdvojenoj struci.

Podsjetili ste me na nedavnu "trakavicu" o dodjeli Kiklopa, recimo. Ne znam tko je preuzeo odgovornost što je jedan neumjetnički sadržaj u potpunosti zaklonio značenje manifestacije koja se htjela baviti nečim drugim. Nema generalnog stava struke, postoje razna tijela sastavljena od pojedinaca koji načelno mogu slično misliti, ali će u konkretnom slučaju postupiti u skladu sa situacijom ili čak iz osobne koristi. Preuzimanje odgovornosti za učinjeno sigurno nije problem povijesti umjetnosti, nego daleko šireg kruga ljudi.  

Ako su Nove tendencije 2 (održane 1963.) radikalizirale vizualna istraživanja i ideološko definiranje smisla, društvene funkcije - što živimo danas? Pokreta kao da nema, dakle kao da nema otpora smislu koji je ponuđen? Poretku?

Danas se bavimo strukturiranjem, organiziranjem, istraživanjem; umjetnici su aktivno uključeni u mnoge procese koji su ranije bili gotovo isključivo pod ingerencijom povjesničara umjetnosti. Sami pišu, obavljaju kustoski posao, i vjerojatno su nas potakli da se u skladu s tim i mi kao struka mijenjamo. I danas su na snazi ideološke definicije, doduše drugačije od onih s početka šezdesetih. Vrijeme je hektično, istodobno smo i sada i ovdje i tamo i drugdje, u prošlosti i zazivajući sutra.

Umjetničko naslijeđe možda nam se zbog svega može učiniti nevidljivim, zanemarenim, ali bez značajnih promjena koje su se događale tijekom 20. stoljeća ne bismo bili gdje jesmo, ne bismo iza i uokolo sebe imali neizmjerno stvaralačko polje koje i dalje pruža uvjete za eksperimente, koje pulsira u mnogim ritmovima, postavlja pitanja na koja se trudimo pronaći odgovor. Došlo je do otpora prema muzejima i galerijama u tradicionalnom smislu, nove tehnike omogućile su promjenu umjetnikove pozicije i područja djelatnosti.

Otpori se događaju na individualnom i na općem planu, jedino što treba je gledati i prepoznati ih u pravom trenutku. To nije jednostavno, jer sve se multipliciralo - i autori i djela i vrijeme.