Sanja Lovrenčić : Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih
Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih
Čini li vam se da u hrvatskoj književnosti postoji svojevrsni imperativ pisanja o prošlosti, samo vam se čini. Iako je bez većih problema moguće izvući hrpu tekstova (što fikcije, što publicistike) koji se na ovaj ili onaj način zapliću u prošlost ne bi li je preradili, osvijetlili ili jednostavno u njoj boravili, iluzija trenda i dalje je samo relativno korisna iluzija, pogodna za općenitije analize tema i preokupacija hrvatske književnosti, ali za malo što drugo.
Iako to možda izgleda kontraintuitivno (s obzirom na ulogu prošlosti u javnim diskursima) za svakog autora koji se bavi nekim aspektom prošlosti, može se naći barem jedan koji se bavi nečim desetim. Čini se da je zaron u prošlost prije svega ostaloga ipak rezultat osobne odluke svakog pojedinog autora, obilježen "politikom" tek u onoj mjeri koliko je njome obilježen i svaki drugi književni tekst (već samom činjenicom bivanja književnim tekstom tj. činjenicom da nikad ne djeluje u vakuumu već uvijek u nekom odnosu sa sinkronijsko-dijakronijskom mrežom svijeta oko sebe).
Promatrajući te zarone s obale, ostaje nam samo diviti se tehnici ronjenja, trajanju pothvata ili pokojoj školjci iznesenoj iz dubina. U trenutku zarona promatrač i ronilac prestaju komunicirati jer komunicirati ne mogu. Ne odvaja ih samo fizikalna razlika medija u kojem se kreću već i činjenica da promatrač nikada ne vidi ono što vidi ronilac, a sporadični artefakti prineseni oltaru zajedničke komunikacije (bili oni objekti, riječi ili slike) u konačnici prenose samo fragmente podvodne stvarnosti od kojih se ne može sastaviti potpuni mozaik.
Analogija s ronjenjem nije, doduše, potpuna. Dok prosječni ronilac nema potrebu (niti obvezu) prepričavati što je vidio i doživio pod vodom, piscu-roniocu upravo je to zadaća. Bez izronjene pripovijesti prčkanje po davno potopljenim stvarima ostaje u okvirima privatne opsesije. No, kad privatnu opsesiju podijelimo s drugima uz pomoć skladno uređena jezika tada već pričamo o književnosti i o pitanjima kulturne/kolektivne memorije. U tom trenutku privatno postaje javno i kao takvo se i prosuđuje.
U pismu Sanje Lovrenčić, prošlost nije događaj već skup znakova koji se daju rastavljati, preslagivati i tumačiti po vlastitom nahođenju.
Naslov knjige daje naslutiti od čega je sastavljena "privatna opsesija" Sanje Lovrenčić, no ništa nam ne govori o fokalnim točkama njenog pogleda, a upravo su one mjesto razlike spram ostatka korpusa "prošlosne literature". U "Zagrebačkom djetinjstvu šezdesetih" pogled Sanje Lovrenčić je pogled djeteta ili barem aproksimacija dječjeg pogleda čiji se "sumnjivi" status Lovrenčić ni ne trudi zamaskirati. Taj pogled nije jednoglasna fikcijska konstrukcija stvorena za autentičniju evokaciju nekog davnašnjeg ondje, već je riječ o hibridu više glasova/identiteta, o pseudodječjoj figuri premreženoj talogom prohujalih desetljeća i glasova koji su se u njima formirali.
Sanja Lovrenčić ne priča jezikom, niti gleda pogledom djeteta već na sebe navlači dječju krabulju iz koje sporadično izbijaju obrisi drugih (starijih) varijacija njenoga glasa/identiteta. Nije tu riječ o jeftinom ili loše skrojenom kostimu koliko je riječ o svjesnom izboru, o stavu prema prošlosti koja se i ovdje – kao i bilo gdje drugdje – javlja kao amalgam subjektivnog i objektivnog. U pismu Sanje Lovrenčić, prošlost nije događaj već skup znakova koji se daju rastavljati, preslagivati i tumačiti po vlastitom nahođenju.
Odluka o djelomičnoj simulaciji dječjega glasa istovremeno je i svjesna ograda od političke dimenzije govora o prošlosti. U mikro-svijetu djetinjstva nema mjesta svijetu odraslih. Taj se odvija negdje drugdje i u tekst prodire tek kao dah "tuđega" glasa, glasa one druge, starije Sanje koja poznaje povijest te obvezu i teret kritičkog odnosa prema istoj. Mikro-svijet djetinjstva malen je, siguran i uređen svijet. Svijet "prvih stvari" i "prvoga jezika", svijet kojega je još uvijek moguće iz dana u dan otkrivati i to činiti nesmanjenim intenzitetom. Riječima Sanje Lovrenčić: "Bilo je tako da sam htjela sve, poslije se sve pretvorilo u riječi".
Ne vraća se ovdje prošlost ni kao tragedija ni kao farsa. Ne vraća se uopće. Ne može se vratiti kad nije nikuda otišla već stoji, kako je razvidno u prozi Sanje Lovrenčić, u pozadini svakoga bivanja ovdje i sada.
Palača i vrt
"Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih" pokušava preokrenuti smjer te transformacije, tražeći prave riječi za pri(ka)zivanje davnašnjih uspomena, razmišljanja i strasti. Riječi vrludaju po "neznatnim" stvarima, po ulicama i trgovima, po knjigama i slikovnicama, po obiteljskim i društvenim ritualima, po privatnim znamenitostima i jeziku samom, tražeći – i u većoj mjeri uspijevajući – prave načine predočavanja kojima bi se ono "nebitno" prikazalo kao znakovito, svakidašnje i nezamjetljivo kao začuđujuće i jedinstveno.
Onkraj malih stvari, onkraj intertekstualnih odnosa s Walterom Benjaminom (s čijim "Berlinskim djetinjstvom" ova knjiga stoji u tijesnoj vezi), među slojevima teksta, proviruju tragovi društvenog života tj. života društva od prije pola stoljeća. Zajedno s njima javljaju se i tragovi obiteljske povijesti, traumatičnih klasnih migracija po hijerarhijskoj vertikali, tragovi univerzalnih (u smislu sveprisutnih) obiteljskih trvenja i tragovi tada još potisnutih društvenih sukoba. Paletom tih tragova, u kojoj gotovo da i nema danka suvremenoj mitomaniji socijalističke ikonografije, slika se slika jednoga djetinjstva, različitog od svih ostalih djetinjstava (zbog motiva kojima se raspreda), a opet dovoljno sličnog da može komunicirati preko granica vremena i prostorā.
Mješavina glasova, diskursā, natuknutih i nikad do kraja izrečenih tenzija što iz pozadine pritišću i oblikuju tekst, elemenata danas već bez-značajnih ideologema, ikona i simbola jugoslavenskoga društva šezdestih, izdiže "Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih" iznad autarkičnog solipsizma suočavanja s izgubljenim vremenom. Izdiže ga i iznad lokalpatriotske proze (koliko je "izgubljenog" Zagreba u "Zagrebačkom djetinjstvu šezdesetih" ni ne mogu adekvatno prosuditi) načelno nezanimljive ikome osim suvremenicima i pokojem zabludjelom istraživaču prošlih vremena.
Iako nesumnjivo važna kao prolegomena nekom budućem razumijevanju književnoga djela Sanje Lovrenčić, iako dobrodošla kao ljudski kontrapunkt zapjenjenim javnim glasovima i hladnom pismu povijesne znanosti, ova knjiga prije svega drugoga čitatelja stavlja pred silnice svijeta kojim se i sam kreće, tjerajući ga skrenuti pogled na sve ono što mu, u nekom normalnom, svakodnevnom životu ostaje skriveno. Nije tu riječ o skrivenim skandaloznim i sramotnim tajnama, niti o skrivenim zločinima ovoga ili onoga predznaka, niti o značenjima zaboravljenih artefakata - ne vraća se ovdje prošlost ni kao tragedija ni kao farsa. Ne vraća se uopće. Ne može se vratiti kad nije nikuda otišla već stoji, kako je razvidno u prozi Sanje Lovrenčić, u pozadini svakoga bivanja ovdje i sada.
Vjerujem da je Lovrenčić mogla naširoko raspredati o svakom pojedinom izabranom detalju (čini to, na primjer, u pseudopovijesnoj/fantastičnoj trilogiji "Zmije Nikonimora"), no konačni je izbor ipak pao na sažeti iskaz, na reduciranu i odmjerenu prozu, na birani, gotovo oprezni jezik eliptičnog karaktera – jezik bliži tradiciji poezije i mehanizmima sjećanja. I možda tu nema glamura romana ni velikih, raščlanjujućih i konfrontirajućih zahvata u prošlost, možda tu nema ni želje da se jedno iskustvo uzdigne nad svim ostalima (a u svakom piscu tinja ta vatra), ali zato ima želje da se jednim "običnim" postojanjem svjedoči svijet u svoj njegovoj ljepoti.
"Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih" moguće je razumjeti i primiti kao svoje. Makar bilo tuđe.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih
- Mala zvona 04/2017.
- 136 str., meki uvez
- ISBN 9789537760731
'Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih' Sanje Lovrenčić funkcionira kao autobiografski diskurs te se bavi za njega tipičnim elementima: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata koji se ne mogu složiti u koherentnu cjelinu.