Slobodan Šnajder : 505 sa crtom
Svakako je događaj kad jedan od najkontroverznijih suvremenih dramatičara, esejista i kolumnista, kakav je Slobodan Šnajder (1948), napiše zbirku priča. Iako je prozu objavljivao i ranije, na stranicama časopisa, pa i u knjigama, domaća ga i inozemna publika zna vjerojatno prije svega kao autora drama (od kojih su najpoznatije «Hrvatski Faust» i «Kamov, smrtopis»).
Zapravo, preciznije bi bilo reći kako ga domaća, poslovično bipolarna publika, percipira na dva načina – jedni kao nepopravljivog šezdesetosmaša i ljevičara, pisca sklonog političkom i ideološkom diskurzu i izravnosti, kolumnista bez dlake na jeziku koji piše ono što ne bi trebalo itd., a drugi kao agilnog urednika časopisa «Prolog», dramatičara svjetskog ugleda koji suvereno vlada njemačkim pozornicama (pa i onom bečkoga Burgteatra gdje mu je izvođen «Hrvatski Faust») i kompetentnog polemičara. Kako bilo, Slobodan Šnajder svakako je jedan od najangažiranijih naših pisaca, dosljedan nastavljač one književne dionice koja ne pristaje na «razgovor o stablima» i ne kamuflira svoje stavove o povijesnim i političkim turbulencijama, već ih gotovo amblematski iskazuje u svim svojim javnim (pisanim i usmenim) djelatnostima.
Zbirka priča «505 sa crtom» jednako je dosljedan nastavak takve poetike. Riječ je o sedam priča koje vrlo otvoreno i vrlo kritički tematiziraju promjene koje su zbivale devedesetih, no svjetla reflektora usmjerena su na pojedinca i pojedinačne sudbine i promjene njihovih «malih života». Šnajderova je angažiranost ovdje utkana u tematiziranje bliske povijesti kao pozadine, prema kojoj je vrlo otvoreno kritičan i «šnajderovski» ironičan, a na njoj se odigravaju drame pojedinaca i njihovih bližnjih.
«Situacija» je stanje u kojem se samohrana majka nepodobnog imena nađe pred svojim isljednikom, nekadašnjim simpatičnim susjedom, gdje uspješni arhitekt bez ikakvih političkih ambicija odjednom mora rješavati problem uništenog spomenika svoga oca, a majka čiji je sin poginuo u ratu («je li pao ni za što?» – jedno je od pitanje koje se postavlja) suočava s bahatošću i licemjerjem nekadašnjeg poznanika, a sada političara koji posjećuje starački dom. U Šnajderovim je pričama vrlo primjetna opreka između prošlosti i sadašnjosti, ne neke davne prošlosti nego one koju njegovi likovi dobro pamte kao vlastitu, kada su stvari bile drukčije, svakako bolje u onome smislu da je jedna obična kutija za bombone, dakako onih 505 sa crtom, imala neko dublje značenje.
Šnajderove priče iz ove zbirke plešu negdje na rubovima nostalgije, one koja se kratko i jasno može iskazati rečenicom tipa – «Ta kutija jest moje djetinjstvo». Prošlost je ta koja u životima njegovih likova funkcionira kao nekakva crta poravnanja, bez obzira na to što je se onda, kada je bila sadašnjost, takvom nije uopće percipiralo. Šnajderovi likovi, čak i ako nisu suočeni s traumatskim stanjima u užem smislu riječi, kao mladi par disparatnih životnih svjetonazora u «Bečkoj državnoj operi», suočeni su s nekim korekcijama prošlosti, demistifikacijama svoga obiteljskog nasljeđa i sl.
Najsnažnija je u ovoj zbirci priča «Paris-Texas», izmještena na ulice New Yorka, gdje Huso istražuje slučaj svoje žene koja se nakon nestanka pojavljuje u porno filmovima koji se nabavljaju tajno, ispod štanda; nakon što Huso pronađe materijalni dokaz kako je to istina, od koje je istovremeno bježao i tražio je, slijedi prepoznavanje i tragičan kraj. To tumaranje po newyorškim ulicama, na koje Huso ne pripada, kao što i njegova žena ne spada na video zapis, tragična je esencija svih onih događaja koji su se svalili na Šnajderove likove.
Nema u Šnajderovim pričama razbacivanja velikim pripovjedačkim zamasima; sve je kod njega premazano gotovo dokumentarističkim štihom; naslovna priča o ratnom «čišćenju terena od neprijatelja» čak je i nastala na osnovu pisma jednog gardista koje je autor primio kao kolumnist «Novog lista». Ono što stilski djeluje pomalo nezgrapno jesu opetovane konstrukcije perfekta tipa «ljudstvo slijevalo se odasvud...», «murjaci pušili su u tišini..., «Viktor bio je u mračnom raspoloženju» i sl., no sve u svemu riječ je o sasvim solidnoj zbirci koja u sebi čuva danas pomalo starinski oblik socijalnog angažmana književnim sredstvima, ali nije nimalo «ugrozila» prvenstvo dramskoga u Šnajderovu opusu.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )