Sofi Oksanen : Čišćenje

Sofi Oksanen: Čišćenje

Čišćenje Oksanen Sofi

Za Sofi Oksanen "Čišćenje" je mnogo više od tek romana namijenjenog masama, ono je svjedočanstvo o životu Estonije i sudbini pojedinaca vezanih uz zemlju i njezinu tradiciju – onih koji su od nje prisilno otkinuti i deportirani nakon okupacije Sovjetskog Saveza 1944. i onih koji su žrtvovali sve kako bi ostali. To je priča o životu jedne obitelji kroz razdoblje od šezdeset godina i grijesima koji jednom počinjeni ostaju u nasljedstvo djeci i generacijama koje tek dolaze. Nevini preuzimaju traumu prošlosti i na njima ostaje isto tragično svjedočanstvo krvi, nasilja i izdaje koje nikada ne može biti u potpunosti zakopano ni zaboravljeno.

Radnja počinje 1992. nakon drugog proglašenja slobodne Republike Estonije. Aliide Truu, starica u estonskom selu, pronalazi u svome dvorištu onesviještenu djevojku Zaru, odbjeglu žrtvu lanca trgovine ljudima. Iako sumnja u iskrenost djevojčinih motiva, odluči joj pomoći ne sluteći da ona i Zara dijele mnogo više od ožiljaka ostavljenih nasiljem. Njihovim venama teče ista krv, a Zarina baka Ingel Aliidina je sestra.

Aliidini demoni prijete u svakom trenutku iskočiti iz ormara, iz škripavih podnih dasaka, a slike prošlosti počinju navirati u poglavljima koja se protežu u vremenu sve od sredine tridesetih i Aliidine mladosti, odnosa s Ingel, ljubomore i zabranjene strasti prema sestrinu mužu Hansu te konačno braka s članom komunističke partije koji joj je trebao donijeti sigurnost nakon turbulentnih vremena Drugog svjetskog rata i aneksije Estonije SSSR-u 1944. No što je sve Aliide morala učiniti da bi preživjela u vremenima kada nitko nije bio siguran i kako je to povezano sa Zarom i Ingel, čitatelji imaju tek otkriti kroz sjećanja obiju junakinja, koja se isprepleću u vrtlogu u kojem je svaka odluka donesena u prošlosti neizbrisivo odredila tijek budućnosti.


Sofi Oksanen vješto isprepleće sadašnjost i prošlost, sudbina jedne zemlje postaje sudbina pojedinaca – teška, dirljiva i zavijena u poluistine i nagađanja. Nagrađivana finska autorica svojim trećim romanom "Čišćenje" otvorila je niz tema i pitanja vezanih uz život u zemlji prepunoj političkih previranja u burnom 20. stoljeću. U nestabilna politička vremena pod čizmom okupatora svako samostalno mišljenje ili neslaganje s političkom velesilom bilo je opasna stvar, a svaki krivi korak mogao je značiti smrt ili progon u Sibir.

No likovi nisu samo izlika da se progovori o političkim pitanjima. Aliide i Zara predstavljaju dvije ratom podijeljene generacije, ali one su i punokrvne individue. Ono što ih povezuje jest trauma o kojoj ni jedna ni druga ne mogu govoriti. Dvije žene u opustošenom selu usred ničega zatvaraju krug vremena, duga koji je došao na naplatu. Zara i Aliida poput zrcala reflektiraju jedna drugu, njihove sudbine isprepletene su u gusto tkanje. Zarin svijet i Aliidin svijet zapravo su obojeni istim krvavocrvenim nijansama, u njima noću odjekuju isti vriskovi.

Roman je čvrsto, živo i opipljivo tkanje emocija i usmene predaje o vremenu o kojem se mnogi boje otvoreno progovoriti. Oksanen vješto vodi svoje junakinje kroz mračno podzemlje sjećanja ne požurujući razrješenje. Dopuštajući radnji da pleše između prošlosti i sadašnjosti, ne ruši kohezivnost strukture, naprotiv, disperzivnost epizoda koje se nižu samo na temelju unutarnje motivacije likova gradi uvjerljivu cjelinu koja čitatelja opskrbljuje svim potrebnim informacijama.
 

Kad su golubice nestale Oksanen Sofi

Ono što napose odaje Oksaneninu povezanost sa zemljom njezine majke i majčinih roditelja opisi su seoskog života: pravljenje zimnice, džemova, briga za životinje, miris doma i zaboravljenih običaja. Oksanen nježno opisuje jednostavniji, usporeniji seoski svijet izmiješan s mirisom kolača i domaćega kruha, obavijen u rečenice ispisane pažljivom nostalgijom. Ljudi poput Aliide srasli su sa zemljom, oni jesu sama zemlja. Tvrdi i žilavi, puštaju duboko korijenje na mjestu na kojem su odrasli, živjeli, strastveno voljeli i jednako tako mrzili. I Zaru je instinktivno privukla kuća njezinih predaka, Aliide je nikada nije mogla napustiti, a i sama Oksanen neprestano se svojim romanima vraća estonskim pejzažima i običajima. Nešto je ondje za nju iskonski ljudsko, vječno, dugotrajno, kao zimnica koju Aliide tako pomno konzervira i priprema za kćer koja je nikada ne posjećuje.

Oksanen je uspjela približiti estonsku prošlost svima onima koji o njoj nisu znali ništa do trenutka kada su uzeli roman u ruke... Jednom kada ste prikovani uz stranice, natjerani ste da se uživite u sudbine likova, a time i u sudbinu Estonije same.

Priče su uvijek bile i uvijek će biti bitne, osobito one dobro ispričane. I sama povijest samo je priča koju pričaju pobjednici. Druga pak verzija, iza vela službenih izvještaja, iza zavjesa, u uplašenim pogledima ljudi, ostaje jedva prozboreni, nezabilježeni šapat. Kroz umjetnost šapat može postati gromoglasna tutnjava glasova umotana u sigurnost fikcionalnog svijeta. Ispričati priču kroz individue stoga je snažno oružje. Junak(inja) postaje simbol, omogućuje da se svemu onome što ne možemo osjetiti kroz hladne distancirane činjenice približimo, proživimo kroz vlastiti subjektivitet. Književnost nudi svoju istinu i prokazuje samu povijest kao ništa drugo nego samo fikcionalni splet. Svi protagonisti imaju pravo na vlastitu priču, na čisto platno na kojem će ispisati snove i nade. Aliidino i Zarino platno uprljali su drugi, netko drugi oduzeo im je snove i sveo živote na puko preživljavanje.

Oksanen ne želi prepustiti njihove priče, a ni priču Estonije zaboravu. Pisci kao ona samouvjereno kroče gradeći svoje svjetove iz komadića onoga što znaju, u što vjeruju, iz zemlje koja ih čini cjelovitima, iz zemlje iz koje crpe svoju kreativnost i svoje nadahnuće, kako bi toj istoj zemlji povratili izgubljeni identitet. Prava književnost stoga i kada izmišlja svjetove i govori laži, nikada ne može biti laž, uvijek je izgrađena iz dijelova sjećanja, patnje i ljubavi, koji nikada ne prestaju biti istiniti.


** kritika je objavljena u suradnji s Festivalom svjetske književnosti

Sofi Oksanen

Čišćenje

• Prijevod: Boris Vidović
• Fraktura 11/2011.
• 352 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532663358

Kada jednoga jutra u svome dvorištu u estonskome selu Aliide Truu pronađe gotovo mrtvu djevojku i odluči joj pomoći, njezin će se život sasvim izmijeniti, a prošlost će joj nahrupiti na vrata. Djevojka Zara žrtva je traffickinga koja bježi od svojih izrabljivača, a Aliide nije izabrala slučajno – njih dvije povezane su mnogo dubljim vezama negoli to ijedna sluti.