Vanda Petanjek dobitnica nagrade 'Post scriptum' za književnost na društvenim mrežama
Post scriptum, nagrada za književnost na društvenim mrežama (čitaj: na Facebooku!) dodijeljena je po šesti put. Ovogodišnji žiri u sastavu Kruno Lokotar, Stanislava Nikolić Aras, Lidija Deduš i Nikola Leskovar za 2021. godinu nagradu je dodijelio Vandi Petanjek.
Vanda Petanjek (Čakovec, 1978.) diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Živi i radi u Zagrebu.
Podsjetimo: u svrhu poticanja i popularizacije književnosti na društvenim mrežama i u društvu, udruga za kreakciju Kultipraktik raspisuje godišnji natječaj za dodjelu godišnje Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Nagrada se dodjeljuje na KaLibar bestivalu u Varaždinu, a sastoji se od nastupa na bestivalu, priznanja i objave knjige kod uglednog izdavača (Jesenski i Turk) sa svim pripadajućim autorskim pravima, te eventualno od sponzorskih financijskih i robnih donacija.
Natjecati se za nagradu svojim autorskim Facebook profilima ili stranicama mogu svi državljani RH prijavljeni na Facebook stranicu Nagrada Post scriptum za književnost na društvenim mrežama.
Dosadašnji dobitnici/ce nagrade Post scriptum:
- Hrvoje Marko Peruzović: Nekoga moramo voljeti (kako na webu, tako i na zemlji); 2016.
- Bojan Krištofić: Makroorganizmi; 2017.
- Mladen Blažević: Mogućnost povremenih oborina; 2018.
- Lidija Deduš: Razglednice iz prašnjave republike; 2019.
- Senka Kapetanović: Cirkulacija nepotrebnih stvari; (u tisku), 2020.
Pjesme
alkatraz
nećemo se lagati
ima neka tajna između mene i kuće
tajna između
između žene i žene
ogrnute vlastitom staklenom stijenom
žena – tajna – žena kao vodopad – rijeka – kiša
ognjena zemlja pod ledenom kapom
i ne bismo imale mira dok ju ne izgovorimo u lice
jedna drugoj u oči pred sam kraj
lako je
glineni golubovi slijeću na daljinu
kuća se ljulja od blage nesvjestice dok izgovara kako sam bila teška
mene na trenutak zaboli dio tijela
ali se nasmijem
ali se skvrčim
i sve vidim
ovdje sam se sklonila da privremeno zbrinem tijelo
kao što sam u tijelu privremeno zbrinula duh
spuštena kljunom niz dimnjak u kuću
posvećena i boguugodna
povezana u svežnjić
no krov se diže bez ikakve najave i ostajem bez prilike reći nešto sa smislom
krov odlazi nekoj drugoj kući i ostavlja me da gledam tuđe svjetlo u prozoru
i mislila sam je li moguće da žilice u oku tako lako puknu
da je kušaonica bijela baš kao kupaonica
i da ništa na jeziku neće imati boju
i ako na krovu raste čuvarkuća koju zatrebaš za bol
lijek će kapnuti nekom drugom u vodoravno položeno uho
sve sad vidim
kuća je hodnik
uski prolaz do prolaza kroz prolaz
i kad izađem tko će me zaustaviti na ulici
tko će me natjerati da otkočim mišiće
kuća me sad gleda iz sigurne daljine
ja gledam u kuću kroz putni dalekozor
između nas više nema tajni
samo uspravna stabla kao korintski stupovi
prostor znatiželje ne može se popuniti
i valjda to jest dobra vijest
sunce će pokriti rupu u nebu
oblaci u leru
bezvjetren dan
lucia joyce
još malo i počinje
sjedim na tankom crvenom samtu ispred nekih nepoznatih žena
koje su pod vodom provele život
i preživjele i gore od zarona bez boce
širim se od dvostrukosti
u redovima iza mene
žene mirišu na ribu koja se sprema spavati
zvono oglašava skori početak
tiho je
zaboravila sam disati
leđima okrenuta tim nepoznatim ženama sad i ja vidim nedostatke prvog reda
možda je zvuk nešto malo bliži ali za oko je ovo sasvim zamorna pozicija
ja sam već jednom nogom u vodi
žene i dalje mirišu na jata
zastor se gužva s lijeve i desne strane
iz mora izlaze ljudi kroz akrilna ogledala
voda plamti
tijela vode ljubav s vodom
čovjek se stapa s drugom stranom oceana
ljudi teku
voda hoda
u daljini čujem crnilo sipe
iz prvog reda najslabije se vidi
ali s dvije noge već sam u vodi
od vrha vrata do trtične kosti
prebacila sam riblje ljuskice na kičmu
oluja u meni ima snagu pravnog akta
prije nego uklonim pritisak u ušima koji se povećava s dubinom zarona
kroz mjehuriće zraka potvrđujem pred svjedocima:
majka se ne miče
molly će se načekati
leopold cvjeta
tata je radostan
na vodenom podiju savršeno se nadopunjujemo
ali među nama su odavno neispunjene mogućnosti
s ribama prsno
prema ženama leđno
sve pod vodom bježi čim se približim
gospodarim li vodom ako ukrotim divljinu
gospodarim li silom ako ugasim svjetlo
u ribljem kostimu između četiri zida
iz blagog raskoraka procjenjujem udaljenosti dubine
unutar sebe lijepim se za plimu
ispirem se na raspelu
krljušt samo oko bokova
nema slobode bez odluke pa ni loše
i niti sam je ja donijela sama niti odlučujem kad će me ostrugati
od ruba usne do ruba ušne školjke
strujim u hladnu disperziju aroma
pijem vodu iz čašice zgloba
ribe jecaju kao na neonatologiji
(Kao i Mary Wigman, začetnica slobodnog plesa, Lucia Joyce je nakon nekoliko prekinutih veza doživjela slom. Dok ih je Wigman preživjela i postala jedna od najznačajnih figura suvremenog plesa, Joyce je, po nalogu svog brata Giorgia skončala zatočena u mentalnoj bolnici gdje je provela najveći dio života. Za njenu majku Noru Barnacle žena je mogla biti samo muza i služavka, ne i umjetnica s vlastitom plesnom trupom. Nije podržavala njenu plesnu karijeru i nagovarala ju je da odustane što se na kraju i desilo1932.)