Velibor Čolić : Autoportreti s damama

Novi roman Velibora Čolića je arabeskni bildungsroman s poetikom koja je zaglavila u bermudskom trokutu između Pedra Almodovara, Ridleya Scotta i Leonarda Cohena. Prvo dvoje zato što u tekstu prepoznajem njihove estetske elemente i treći samo zato što autor na njemu uporno inzistira. Slično redatelju "Žena na rubu živčanog sloma", prikazuje ih kao procesiju koja se kreće od Lolite, preko ljubavi iz mladosti pa sve do onih iz njegove obitelji.

Sam naziv "Autoportreti s damama" sugerira konceptualnu okosnicu romana, jer je svako poglavlje upravo to: autoportret s damama, odnosno projekcija kroz žene koje su obilježile različite periode. Kao Scott u "Napoleonu", pokušava obuhvatiti cijeli svoj život rastežući narativnu jufku do granice pucanja, s varirajućim uspjehom koji odražava sazrijevanje njega kao osobe odnosno autorskog glasa. Iako je produkt kulture koja je izrazito patrijarhalnog karaktera, roman je demistificira kao esencijalno matrijarhalnu, gdje žena doslovno drži tri kuta kuće. Muškarčev libido, samopoštovanje i status zapravo su psi na njenom lancu.

To je daleko od hijerarhije sumatranskog plemena Minangkabau gdje žene donose sve važne uloge u obitelji i u društvu, ali i sušta suprotnost balkanskom mačizmu gdje su žene tek fusnota u obiteljskom stablu. Svaka od ovih žena predstavlja neki prijelomni trenutak u njegovu životu, ali paradoksalno služe prije svega kao portreti pisca, gdje njihova funkcija završava. Najteže političke trauma ovih prostora sasjekle su glavnog junaka upravo u trenutku kada ljudi najčeće proživljavaju neka formativna iskustva, ili barem njihove posljedice, pa vjerovatno zato i piše:

Kako živjeti kao politički izbjeglica. Sad mi to zvuči kao neki periodi, faze: student, pisac, vojnik poražene vojske, deserter, izbjeglica. Ubrzavam korak. Kojim redoslijedom su se stvari događale? Kako funkcionira mehanika pamćenja? Što je moj dio istine? Mnoga pitanja mi prolaze kroz glavu dok hodam. Kako pisati o državi koja je ubijena a da ovaj tekst ne zvuči kao J’Accuse Emilea Zole? Kako vjerovati u književnost?

Čolić se nalazi u identitetskom limbu u kojem su zaglavili mnogi koji se nisu do kraja distancirali od vlastite prošlosti, niti su dovoljno oportunisti da slijepo pristanu na pravila igre novokomponirane stvarnosti. Osjećaj sličan ljudima u mješovitim brakovima koji su se našli između dvije vatre prije nego su kolektivno pobjegli daleko odavde, pa i danas izdaleka gledaju na ono u što se njihova nekadašnja domovina pretvorila. Izbliza samo ljeti ili kad treba popravljati zube. Posebno se to osjeća u BiH, u gradovima poput Mostara koji je, pored Vukovara, imao najveći postotak miješanih brakova u Jugoslaviji.

Kao i mnoge druge stvari, nostalgija za takvim vremenima više nije politički korektna u mnogim oblicima. Barem na estetskom nivou počeli smo skidati prašinu sa svega onoga što je nakon kulturološke i političke lustracije devedesetih odbačeno kao bezvrijedno ili nepodobno. Od arhitekture, umjetnosti, književnosti pa do jezika u kojem su se najednom pojavile dalekovidnice i zrakomlati. To je taj novi svijet u kojem su ljudi kao Čolić na marginama, bilo da je riječ o geografskom ili ideološkom egzilu.

Budući da pripadam posljednjoj generaciji pionira, djelomično mi je poznat osjećaj posljednjih Mohikanaca socijalizma, za kojima su se zatvorila vrata svih popratnih rituala i običaja, osim onih koji stanu u plave koverte. Moglo bi se reći da je definicija onoga što sada živimo takozvani socijalizam s fratrima, fraza koja se popularizirala u zadnjih tridesetak godina jer precizno definira ono što su težnje prosječnog čovjeka. Ista ideologija s istim boljkama, bankrotirana socijalna država s križem umjesto petokrake na čelu. Stoga je ovo knjiga s kojom se najlakše mogu poistovjetiti oni koji su bili dovoljno stari da se sjete vožnje par-nepar, nestašica kave ili drugih stvari za koje danas neki rado kažu da ih imali nisu, mada ih je lako demantirati.

Autoportreti s damama Čolić Velibor

Čolić je i vrstan humorist, što se ističe u filigranskim detaljima koji knjigu na trenutke čine doista zabavnom. Ne znam kako je došao na paralelu između rakije i ženskih grudi, ali znam da od sada rakiju više ne gledam istim očima. O svom djetinjstvu govori iz perspektive dječaka koji je svjestan svoje figure, punačke i poprilično nesportske građe. Svi koji su prošli kroz obrazovni sustav imali su takvo iskustvo: uvijek je postojalo nešto u što se ne uklapamo, djevojke koje nas ne primjećuju, društva koja nas ignoriraju. Tek kada odrastemo shvaćamo da svijet odraslih funkcionira na takav način i da nevinost, barem onu moralnu, gubimo onog trenutka kada uđemo u školu.

Opisujući svoju obitelj i prostor u kojem živi, sve zvuči kao svojevrsni inventar jugoslavenske kulture življenja, od vozila i kuhinjskih uređaja pa do bijele tehnike koja je malo-pomalo prelazila u boju. To su djeca koja su iz analognog svijeta u zrelosti prešla u digitalni, sa svim njegovim prednostima, nedostacima i nuspojavama. Kada govori o “računalu” u džepu, lako je shvatiti zašto danas na ekranu mobitela imamo više informacija nego čitav svijet u vrijeme talijanske renesanse.

Na drugoj strani, prikazuje djecu kao kombinaciju obitelji i okolnosti koje definiraju njegovu autopercepciju, gdje svatko ima svoje mišljenje a najmanje je važno ono koje je najbitnije: tvoje vlastito.

Mišljenja o mojoj inteligenciji su podijeljena. Moja majka misli da sam sasvim normalno dijete. Ostatak susjedstva smatra me retardiranim.    

Putujući s njim, nailazimo na ugodnosti i neugodnosti koje nas narodski rečeno „čeliče“, otrežnjujuće trenutke kada uviđamo da ipak nismo najpametniji i da drugi nisu uvijek dobronamjerni. Glavni lik shvaća taj zakon društvene džungle gdje preživljavaju samo oni koji se prilagode, ali se istovremeno postavlja pitanje cijene i koliko smo daleko spremni ići da dobijemo nešto što često nije vrijedno velikog truda. Zatim se pomalo približavaju ratne tenzije i neke stvari koje su dotad bile nebitne ili prikrivene izlaze na vidjelo, dok djeca začuđeno pokušavaju u tome svemu pronaći neki smisao i uzročno-posljedične veze koje, naravno, iz njihove nevine perspektive nemaju nikakva smisla. Tako uostalom biva i kod odraslih, nakon što se dovoljno ohlade a puške ušute. A onda uslijedi poražavajuća realizacija da smo sve te muke istrpjeli za ništa jer se za obične ljude nije promijenilo ništa, tek je vuk promijenio dlaku. Kao što je poznato. Ćud ne mijenja nikada, samo neki to shvate prekasno.

Čolić o tome svemu očito zna mnogo, posebno nakon iskustva fakulteta u Sarajevu i Zagrebu, njegovih književnih pokušaja do autora koji na njegovu evoluciju imaju veliki utjecaj. Naravno, tu su američki beatnici, svojevrsna dječja bolest koju poput pljuskavica odboluju mnogi pisci u mladosti prije nego krenu u nekom drugom smjeru osim ako tu ne izgrade nešto na čemu razvijaju vlastiti rad i reputaciju, kao što je to Vojo Šindolić.

Autorov sudar sa stvarnošću posebno je izražen u dijelu koji se referira na njegov vojni rok u tadašnjoj JNA, gdje upoznaje druge iz krajeva bivše Jugoslavije koje možda nikada neće vidjeti ali su se tu, kao na nekom pustom otoku, slučajnošću povezali. Poneki doduše jesu imali sreće služiti u nekim urbanijim sredinama, dok je ogroman broj novaka završio u provincijskim džepovima poput Kičeva. To je poseban mikrokozmos na raskrsnici između manastira i Alcatraza, sve funkcionira po strogim propisima, od hijerarhije pa sve do dnevnog rasporeda.

Pa ipak, najkomičnija epizoda njegove biografije rezervirana je upravo za ovaj dio, u poglavlju pod imenom Melkior. Naš junak se nalazi u Kruševcu, gdje služi u ABHO-u (atomsko-biooško-hemijska obrana). Melkior iz naslova je Marinkovićev Melkior Tresić, a u dugim noćima kasarni uistinu ima mnogo „tresića“. Naime, u pravom almodovarovskom maniru prikazuje masturbiranja koje odjekuje spavaonicama a nedostatak žene kompenzira poster Kim Basinger, američke glumice na vrhuncu slave i ljepote:

Koncert za metalne krevete i desnu ruku uvijek počinje u 22 sata. Njegovo trajanje je neodređeno - ponekad je to samo nekoliko sekundi, ponekad duge minute kada vodim ljubav s Kim. Za te potrebe ona često mijenja izgled. No najčešće u moj vojnički krevet Kim Basinger ulazi mokra. Natopljena kosa, orošena koža, vlažne usne i mutne oči.        

Scena bi jednako tako mogla biti iz filma "Američka pita" Chrisa Weitza iz 1999.g. Srećom, Čolić ipak nije toliko banalan, i odrasta, razvija se kao čovjek i autor, sve do sadašnjeg trenutka kada priča o svome životu u Francuskoj, putovanjima, pisanju i ženi koju voli.

Smrt i patnju simbolizira lik majmuna koji se pojavljuje u više navrata. Svako poglavlje dovrši s dodatkom “što se dogodilo kasnije”, gdje svoje autoportrete iz prošlog vremena vraća u stvarnosti, a žene koje je idealizirao ili volio u međuvremenu gube svoju čar ili ih život pregazi na najrazličitije načine, kao konobaricu Milenu koju nakon nekadašnje ljubavi sreće u Kopenhagenu, teško bolesnu i gotovo neprepoznatljivu, čiju moždinu sisa zlokobni Hanuman.

Kao što nije dobro upoznati svoje uzore, ponekad nije dobro oživljavati prošlost, kada s nje spadne romantična koprena uspomena. Tomu je svjedok i ova knjiga. Ali je također i pozivnica da na to putovanje krenemo, zajedno s autorom. Možda prepoznamo i neke vlastite “episode”. U tome, u krajnjem slučaju, i jest ljepota čitanja.

Velibor Čolić

Autoportreti s damama

• V.B.Z. 10/2023.
• 264 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535206347

U 'Autoportretima s damama' Velibor Čolić bilježi odrastanje senzibilnog i perceptivnog dječaka u Bosni 1970-ih, romansira kasnije bjelosvjetske avanture darovitog književnika, ali i streetwise rockera u egzilu. Knjiga je ovo blistavog stila i pamtljivih slika, prepunjena finim humorom i mangupskom drskošću, hedonizmom, ali i cjeloživotnim stradanjem. Proza je to pjesnika koji raspolaže mnogim i raznovrsnim srećama, ali i nezacjeljivim ranama stečenim u ratu i poraću, kako u domovini tako i u bijelom, a sve crnjem svijetu.