Tijekom gotovo 300 godina postojanja, od male i siromašne pustinjačke zajednice pavlinski samostan Blažene Djevice Marije na Gariću (Moslavačka gora) je postao značajan feudalac s brojnim posjedima koji su obuhvaćali oranice, livade, šume, vinograde, ribnjake te mlinove. Isto su tako posjedovali i cijela sela te nekoliko kurija, a osim kmetova (jobagiona) imali su i različite sluge. Posjede su stjecali darovanjima, zakupom te kupnjom. Dokumenti o darovanju te spisi različitih provenijencija, pružaju uvid i u druge komponente života pavlina, a ne samo u njihove povlastice, darovnice i parnice. Parnice su uglavnom pokretali zbog smetanja posjeda, nepoštivanja oporuka, te raznih nasilja učinjenih njima i njihovim kmetovima. Ponekad su, također, pavlini te njihovi postupci bili predmet tužbe. Nisu živjeli povučeno i tijekom postojanja bili su u interakciji, osim s lokalnim stanovništvom i drugim pavlinskim samostanima, i sa svim segmentima društva, kako svjetovnog tako i crkvenog, sve do najviših crkvenih i svjetovnih instanci. Samostan je uživao veliki ugled, imao podršku plemstva i kraljevskih obitelji, a služio je i kao mjesto za pohranu dragocjenosti. Najnovija istraživanja pokazuju da se radi o najstarijem hrvatskom pavlinskom samostanu, te uz Remete i najbitnijem u srednjovjekovnoj Slavoniji.

Analizirajući i pokušavajući rekonstruirati kako izgled tako i povijest samostana na temelju brojnih srednjovjekovnih isprava i recentnih arheoloških istraživanja, u knjizi autorice Silvije Pisk "Pustinjaci podno Garić planine" nastoji se istražiti i obraditi povijesna važnost pavlinskog reda u Hrvatskoj i srednjoj Europi te ulogu i značenje navedenog samostana u ovom dijelu Hrvatske.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.