Knjiga u kojoj su združili snage akademski kipar, režiser, autor crtanih i igranih filmoa Zlatko Bourek i Tonko Maroević, pjesnik, esejist i prevoditelj. Pa iako u knjizi pretežu Bourekovi crteži iz nekoliko autorskih ciklusa, i Maroevićev je doprinos znatan, tu su njegova dva kraća eseja o Bourekovim crtežima, kao i “Baffonerije – Zimski i rimski soneti”.


***

Iz duboke ladice, s dna neke police izronila je hrpica iscrtanih listova. Njezin autor, Zlatko Bourek, s veseljem je prepoznao svoje davne likovne bilješke iz vremena služenja kadrovskog roka u JNA, u kasarni XIII. proleterske brigade u Ajdovščini. Četrdesetak požutjelih papira odlično je izdržalo kušnju vremena: fizički su u gotovo savršenom stanju nakon više od pola stoljeća, a duhovno ne samo da nisu zastarjeli nego su živi, privlačni i neodoljivi, čak i više nego li da su upravo nastali. (…)

Pronalazak stare mape crteža razveselio je autora, dakako, ponajprije iz sentimentalnih razloga. To ga je vratilo u slatkogorke trenutke mladenačkih čežnji i u vedrotugaljive uspomene na kasarnu, na druženja, na atmosferu unutar kruga i na ambijent izvan žice, uključujući i poglede na krajinu okrunjenu Nanosom. A nas je pronalazak Bourekovih ranih crteža upravo razgalio, kao prilog za umjetnikovu biografiju i kao znak stvaralačke vitalnosti koja nije posustajala ni u neobičnim, da ne kažemo najtežim, uvjetima. Naravno, ne možemo sakriti ni svoje divljenje ostvarenoj slobodi mišljenja i gledanja, premda moramo biti svjesni da je "vojnički ciklus" ovakvoga predznaka i intonacije morao nastajati u najstrožoj konspiraciji, daleko od budnih očiju kontrolnog aparata i uračunate discipline. (…)

Četrdesetak nadahnutih crteža iz vojničke 1956. godine nastali su kao neposredna reakcija na uvjete služenja u konjaničkoj jedinici, no tek su manjim dijelom izravno referentni na sivomaslinastu zbilju, ilustrativni u odnosu na staju i timarenje, deskriptivni s obaveznim bombama, puškama i topovima. Daleko više su potaknuti erotskim frustracijama, nedostajanjem drugoga, ženskog spola, pa stoga i odgovarajućim kompenzativnim postupcima imaginativne nadoknade. Nećemo reći baš da se regrut i redov Zlatko Bourek osvećuje onima koji su ga doveli u stanje bezženstva, ali činjenica je da svojim vizijama dokida dostojanstvo i autoritet vlasti. Naime, u znatnoj većini njegovih kompozicija vojnički je kontekst, krug kasarne ili prostor spavaonice ili mjesto egzercira, olakšan i parodiran pojavom golih ženskih figura, koje pak često imaju na glavi vojničku kapu, "partizanku" te u ruci drže srp i čekić ili zastave. Kao da crtač zlorabi spoznaju daje riječ Armija ženskoga roda, pa tu Armiju onda personificira obnaženom ženom.

Doista, malo koji je crtež bez golotinje, akta; punašne ljepotice izviruju iz vojničkoga sanduka, poziraju na postamentima, ulaze u stroj, uguravši se na jutarnju smotru, nude se kao meta, pratnja su prilikom obroka, padaju na pamet pri brijanju i ogledavanju u zrcalo. Bourekovi crteži učestalo utjelovljuju neke poslovične izreke ili stajaće govorne figure, pa se u njegovima crtežima i doslovno puca od jada, stišće gubicu, baca pogled na sebe, grli i davi u nimalo metaforičnim značenjima. Mnogi njegovi radovi kao da su realizacija poznatoga vica o asocijaciji: riječ je o tipu koji na svaki oblik podsjećanja odgovara: "Maho ti, ne maho, ja uvijek vidim samo onu stvar!" Opsesija spolnošću navodi i na povremeno prikazivanje nabreklog muškog uda, bilo da iz tla (dakle iz podloge, materijalizirane podsvijesti) niče ("velikim koracima") čitava šumica uperenih spolovila, bilo da ogromni ud, poput itifaličnog obeliska, izranja iz zemlje pred zanesenim vojnikom.

Tonko Maroević: "Eros potkopao Aresa" (fragmenti eseja uz ciklus crteža "Vojnička crtanka" Zlatka Boureka)

Akademik Tonko Maroević, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj (Split, 22. X. 1941. - Stari Grad, 11. VIII. 2020.). Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio 1963. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom Napisane slike), a 1965–70. bio asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Redoviti je član HAZU od 2002.

Javio se zbirkama pjesama u prozi "Primjeri" (1965) i "Slijepo oko" (1969) u okviru generacijske »razlogovske« poetike. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima ("Motiv Genoveve", 1986; "Trag roga, ne bez vraga", 1987; "Četveroručno", 1992; "Sonetna struka", 1992; "Black & Light: versi od prigode", 1995; "Redak mulja, redak pjene", 2013).

Kao književni kritičar sustavno prati suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavi se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga ("Dike ter hvaljenja", 1986; "Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga", 1989; "Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva", 1998; "Pohvala pokudi", 1998; "Družba da mi je: domaći književni portreti", 2008; "Skladište mješte sklada", 2010).

Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971–95. "Uskličnici" (1996) i 1996–2019. "Svjetlaci" (2019) te antologije katalonskoga pjesništva "Bikova koža" (1987) i "Riječi za jedan lapidarij" (2018).

Istražuje suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljuje likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, piše predgovore katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.) – od kojih je mnoge probrao u knjizi "Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti" (2006) – te monografije (Nives Kavurić-Kurtović, 1986; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996; Vojin Bakić, 1998; Antun Zuppa, 2000; Antun Babić, 2002). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane 1968–2012., skupio je u knjizi "O naivi i autsajderskoj umjetnosti" (2013). Prevodi s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.); o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu "Borgesov čitatelj" (2005). Izabrane pjesme objavio je 2009 ("Drvlje i kamenje").

Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.

Izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.