"I dalje ova djetinjasta fascinacija mojim rukopisom... Kad pomislim da uvijek imam ovu senzualnu mogućnost koja zrači iz mojih prstiju!"

Sušan Sontag


Prijevod prve od tri najavljene knjige dnevničkih zapisa Susan Sontag iz kojih se može iščitati njena neiscrpna želja za znanjem i učenjem, koja je okarakterizirala javnu sliku koju su svi imali o ovoj autorici. Međutim, ovi dnevnici otkrivaju i stranu koja je bila nepoznata, puna propitivanja, nesigurnosti, kompliciranih odnosa sa muškarcima i ženama u njenom životu.

Susan Sontag je mnoge inspirirala svojim javnim istupima i tekstovima, a mnogi će inspiraciju pronaći i u ovim intimnim svjedočanstvima velike američke intelektualke.


***

Susan Sontag, rođena 16. siječnja 1933. u New Yorku, američka je autorica, esejistkinja i publicistkinja poznata po svom angažmanu za ljudska prava kao i kritici mnogih gorućih društvenih okolnosti te Vlade Sjedinjenih Američkih Država. 1949. godine odlazi u Chicago studirati francuski jezik, književnost i filozofiju. Uskoro se udaje za Phlllpa Rieffa s kojim ima sina Davida. Od 1970. godine u vezi je sa fotografkinjom Annie Leibovitz. Bila je velika kritičarka George W. Busha l rata u Iraku. Objavila je brojne eseje i studije, nekoliko romana, a za svoj književni rad je primila brojne nagrade.

Također je režirala kazališne predstave, među kojima i Čekajući Godota Samuela Becketta u Sarajevu 1993. godine. Umrla je u 71. godini u New Yorku, a sahranjena je na pariškom groblju Montparnasse.


**

Uvijek sam mislio da je najgluplja stvar što je živo čeljade moze izreci o pokojniku fraza: "Taj i taj bi to i sam želio." U najboljem slučaju, to je nagađanje, najčešće je hibris, ma kako bio dobronamjeran. To se naprosto ne može znati. Stoga, što god se imalo reći o objavljivanju "Ponovno rođene", ovom prvom dijelu onoga što bi trebalo biti izbor iz dnevnika Sušan Sontag u tri sveska, jest da to nije knjiga koju bi ona bila proizvela - i to pod pretpostavkom da bi ona uopće i odlučila objaviti te dnevnike. Umjesto toga i odluka o objavljivanju i izbor samo su moji. Čak i kad ne postoji pitanje cenzure, književne opasnosti i moralni hazard takva pothvata očiti su sami po sebi. Caveat lector.

Takvu odluku nisam želio donijeti. Ali, moja je majka umrla a da nije ostavila nikakve naputke o tome što valja učiniti s njezinim papirima ili razbacanim i nezavršenim radovima. To se može činiti nesvojstvenim za nekoga tko se toliko posvetio brizi za svoj rad, » nju koja je marljivo radila na prijevodima čak na jezike koje je poznavala samo osrednje te imala informirano i odlučujuće mišljenje o izdavačima i časopisima po svijetu. Ali unatoč za život opasnom mijelodisplastičnom sindromu, raku krvi koji ju je ubio (28. prosinca 2004.), i dalje je svega nekoliko tjedana prije smrti vjerovala da će preživjeti. Stoga umjesto govora o tome na koji je način željela da se drugi brinu za njezino djelo kad nje jednoga dana ne bude tu da se sama pobrine zanjega - kao što bi netko tko je pomireniji sa smrću vjerojatno učinio - žustro je govorila o povratku na posao i svemu onom o čemu će pisati čim izađe iz bolnice.

Sto se mene tiče, imala je puno pravo umrijeti onako kako je sama htjela. Potomstvu, a najmanje meni, nije dugovala ništa dok se borila za život. Ali tu su očito bile nenamjerne posljedice njezine odluke - najvažnija od njih ovdje jest da je prenijela na mene da odlučim kako da objavim radove koje je ostavila za sobom. Sto se tiče njezinih eseja koji su izlazili u At the same Time dvije godine nakon njezine smrti, izbori su bili razmjerno pošteni. Unatoč činjenici da bi moja majka zasigurno bitno revidirala eseje za objavljivanje, oni su ipak već bili objavljeni za njezina života ili izneseni na predavanjima. Njezine su namjere bile vrlo jasne.

Ovi dnevnici potpuno su druga stvar. Napisani su samo za nju, a uporno ih je pisala od rane mladosti do pred posljednjih nekoliko godina života, kada su joj, čini se, oduševljenje kompjutorom i e-mailom prekinuli zanimanje za vođenje dnevnika. Nikada nije dopuštala da se iz njih objavi ni redak niti ih je, za razliku od drugih dnevničara, ikada čitala prijateljima, premda su oni koji su joj bili bliski znali za te dnevnike i za njezin običaj da nakon što ispuni bilježnicu, sprema skupa s prethodnima u velik ormar u svojoj spavaćoj sobi kraj druge pohranjene, ali nekako bitno privatne imovine, kao što su obiteljske fotografije i mementa mladosti.

Do trenutka kad je u proljeće 2004. posljednji put legla u bolesničku postelju, takvih je bilježnica bilo gotovo sto. A pojavile su se i druge kad smo njezina posljednja asistentica, Anne Jump, najbliži prijatelj Paolo Dilonardo i ja, godinu dana nakon njezine smrti sortirali njezinu ostavštinu. Imao sam sasvim nejasnu misao o tome što je u njima. Jedini razgovor koji sam o njima vodio s majkom, zbio se kad je prvi put oboljela i dok još nije podgrijavala vlastito uvjerenje da će preživjeti rak krvi kao što je preživjela dva prethodna od kojih je patila u životu. A on se sastojao od jedine rečenice koju je šapnula: "Znaš gdje su dnevnici." Nije rekla ništa o tome što želi da učinim s njima.

Ne mogu reći sa sigurnošću, ali sklon sam vjerovati da bih, prepušten svojim vlastitim sredstvima, dugo čekao s time da ih objavim ili ih možda nikad i ne bih objavio. Bilo je trenutaka kada sam pomišljao na to da ih spalim. Ali to je bila puka tlapnja. Stvarnost je u svakom slučaju to da ti predmetni dnevnici nisu bili moji. Majka je, dok joj je još bilo dobro, prodala svoje papire knjižnici Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu, a dogovor je bio da će svi biti prebačeni onamo nakon njezine smrti, skupa s papirima i knjigama, kao što i jesu. A kako ugovor što ga je majka sklopila ni na koji važan način nije ograničavao pristup, domalo sam počeo pomišljati da je odluka bila na meni. Ili ću ih organizirati i predstaviti ja ili će to napraviti netko drugi. Činilo mi se da je bolje da krenem.

Moja bojazan i dalje je tu. Reći da ovi dnevnici otkrivaju sami sebe, odveć je ublažen iskaz. Odlučio sam uključiti mnogo majčinih vrlo žestokih prosudbi. Bila je velik "prosuditelj". Ali, izložiti kvalitetu u njoj - a ovi dnevnici obiluju izlaganjem - neizbježno je pozvati čitatelja da prosuđuje nju. Jedna od principijelnih dilema u svemu ovome bila je ta da moja majka barem u svom kasnijem životu ni na koji način nije bila osoba koja razotkriva samu sebe. Naročito je do mjere koja je bila moguća izbjegavala, a da to nije poricala, svaki razgovor o svojoj homoseksualnosti ili priznavanje vlastitih ambicija. Stoga moja odluka svakako narušava njezinu privatnost. Nema drugog načina da se to pošteno opiše.

Nasuprot tome, ovi su dnevnici usidreni uz njezino mladenačko otkriće vlastite seksualne naravi, ranih eksperimenata u vrijeme kad je bila šesnaestogodišnjakinja, brucošica na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju i dviju velikih veza koje je imala u ranoj zrelijoj dobi - prva sa ženom koju sam ovdje identificirao kao H., s kojom se prvi put srela te godine na faksu i s kojom će poslije živjeti u Parizu 1957., a potom s dramskom spisateljicom Marie Irene Fornes koju je moja majka srela iste godine u Parizu (Fornes i H. su prije toga bile ljubavnice), u New Yorku između 1959. i 1963. nakon što se moja majka vratila u Sjedinjene Države, rastala od oca i preselila na Manhattan.

Kad sam već odlučio objaviti njezine dnevnike, nisam dovodio u pitanje isključivanje materijala, bilo na osnovi toga da stavljam svoju majku pod određeno svjetlo njezine seksualne iskrenosti, bilo na osnovi njezine odbojnosti prema nekome tko figurira u njima, premda sam odlučio izostaviti prava imena nekih privatnih osoba. Nasuprot tome, princip izbora djelomice je polazio od mog osjećaja da su u ovim dnevnicima najneodoljiviji sirovost i neispoliran portret što ga taj materijal predstavlja o Susan Sontag kao mladoj osobi koja se samosvjesno i odlučno dala na stvaranje sebe kakvom je željela biti. Iz tog sam razloga odabrao nasloviti ovaj svezak kao "Ponovno rođena", koji izvodim iz fraze koja se javlja na početku jednog ranog dnevnika: on kao da sumira sve što je moja majka bila od djetinjstva nadalje.

David Rieff  ( iz Predgovora )

Rođena je 1933. godine u New Yorku, kao kćerka trgovca krznom, pod imenom Susan Rosenblatt, a dio djetinjstva provela je u Tusconu u Arizoni i u Los Angelesu. Majka joj je bila alkoholičarka, a otac je umro kad je imala pet godina. Preskočila je tri razreda i maturirala sa 15 godina. Studirala je filozofiju, engleski i francuski na Harvardu i u Parizu. Podučavala je na mnogim sveučilištima, među kojima se ističe njujorško Sveučilište Columbia. Eseje i književne kritike objavljivala je u vodećim književnim časopisima a pozornost je privukla 1964. godine ogledom "Bilješke o kiču" ("Notes on Camp") čime se afirmirala kao jedna od najznačajnijih novih spisateljica.

Intenzivno se bavila politikom a od 1987. do 1989. godine Sontag je bila predsjednica američke podružnice svjetskog udruženja pisaca PEN.

Napisala je: "Protiv interpretacije" ("Against Interpretation", 1966), zbirku eseja "Stilovi radikalne volje" ("Styles of Radical Will", 1969), monografiju "O fotografiji" ("On Photography", 1977) koje odlikuje filozofski pristup fenomenima suvremene kulture, "Bolest kao metafora" ("Illness as Metaphor", 1977), "Sida i njezine metafore" ("AIDS and lts Metaphors", 1989), "Dobročinitelj" ("Benefactor", 1963), "Pribor za smrt" ("Death Kit", 1967), "Ljubavnik" ("Volcano Lover", 1992), "U Americi" ("In America", 2000) i "Prizori tuđeg stradanja" ("'Regarding the Pain of Others") i dr. Za "On Photography" je 1978. godine osvojila nagradu National Book Critics Circle. Dobitnica je i brojnih drugih nagrada i priznanja, kao i nagrade National Book Award 2000. godine za povijesni roman "U Americi".

Osim kao književnica i esejistica, Susan Sontag djelovala je i kao kazališna i filmska redateljica, snimila je 4 filma: "Duet for Cannibals" (1969) i "Brother Carl" (1971) snimljeni su u Švedskoj, "Promised Lands" (1974) u Izraelu i "Unguided Tour" (1983) u Italiji.

Susan Sontag ostala je poznata po svom angažmanu za ljudska prava kao i kritici društvenih odnosa i politike Sjedinjenih Američkih Država. Nakon 11. rujna 2001. postala je središtem američke kritike jer je komentare za napad Svjetskoga trgovinskog centra opisala kao kampanju političara i medija s ciljem zaglupljivanja javnosti. Zbog eseja objavljenog, među ostalim, i u renomiranom časopisu "New Yorker", u kojemu polemizira protiv američke vlade, proglašena je izdajicom države.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.