Najnovija knjiga poznatog i vrlo popularnog nizozemskog autora Franka Westermana, slično kao i dosadašnje, osebujna je mješavina brižljiva istraživanja i poetskog, ali ujedno i vrlo napetog načina pisanja, za koji je u njegovoj domovini Nizozemskoj stvoren poseban naziv: književni non-fiction. 

Glavna tema njegove tek objavljene knjige "Lipicanci" (Dier, bovendier, što doslovno prevedeno znači Životinja, nadživotinja), naizgled je vrlo posebna životinja: najstarija kultivirana konjska rasa -  lipicanac. Westerman je ispričao tu priču na sebi svojstven način, kao vrlo osoban dijalog između njega i njegovog „glavnog protagonista“. Ali lipicanac u stvari nije glavni protagonist ove knjige, nego samo lajtmotiv, misao vodilja, oko koje autor isprepliće cijeli niz priča, često se udaljavajući od teme, da bi se, uvijek iznova, ponovno vratio na polaznu točku.

Jedna od tema svakako je pitanje koju ulogu igra nasljednost a koju okolina u nastanku odnosno izraženosti rasnih obilježja (nature vs. nurture) – kod konja kao kod ljudi (npr. suludih pokušaja „oplemenjavanja“ pod Hitlerom, Staljinom i Čaušeskuom) sve do genetskih laboratorija našeg doba. To se pitanje uvijek iznova tematizira u ekskursima o Mendeljejevu, Lysenku, rasnoj ideologiji nacista, miješanju naroda i narodnosti u bivšoj Jugoslaviji. Isto tako važnu ulogu igra pitanje izvedivosti – ostvarivosti jedne životinjske rase (ovdje lipicanaca) prema željama i predodžbama ljudi, kao i izvedivosti ljudi samih (u fašizmu i komunizmu) i, na koncu, o odnosu između čovjeka i životinje.

Westerman svoju priču priča iz različitih perspektiva, na temelju burne povijesti raznih ergela lipicanaca (Lipica, Hostau, Lipik) – što je ujedno i povijest 20. stoljeća. „Ako dotakneš lipicanca“, rečeno mu je još kao dječaku, „dotičeš povijest.“ Tu izjavu nikad nije zaboravio, i ovom svojom knjigom zaronio je u povijest Europe: rekonstruirajući povijest četiri pokoljenja rasnih konja i prateći ih po cijeloj Europi, od carskih ergela i jahaonica u Beču, preko propasti habsburške monarhije, oba svjetska rata i, na koncu, rata na Balkanu. Prateći sudbinu lipicanaca osvrće se i na literaturu, film, i, na koncu, i na vlastita iskustva kad je, kao dopisnik nizozemskih novina, posjetio bivši koncentracijski logor Jasenovac i, u neposrednoj blizini, ergelu Lipik, čiji su lipicanci u metežu rata u bivšoj Jugoslaviji dospjeli Srbima u ruke.

Konji između fronti, konji kao ratni plijen, konji kao igračka diktatora, tema je koja se često ponavlja u ovoj knjizi: „Između 1945. i 1947. godine, nakon što se razišao dim od baruta, lipicanci su u malim stadima porazbacani po Europi. Kao paketić igraćih karata pomiješani su i ponovno podijeljeni.“

***

Frank Westerman rođen je 1964. godine u Emmenu, u Nizozemskoj. Kao slobodni novinar proputovao je Afriku, Latinsku Ameriku i istočnu Europu. 1993. postaje dopisnik novinaVolkskrant u Beogradu, te godinu poslije o svojim iskustvima piše svoju prvu knjigu „Most nad Tarom“. Tri godine kasnije piše knjigu o Srebrenici „Najmračniji scenarij“.

Od 1997. do 2000. godine dopisnik je nizozemskog NCR Handelsblada u Moskvi, gdje piše i svoju treću knjigu „De Graanrepubliek“ za koju osvaja Dr. Lou de Long nagradu za suvremenu povijest.

Westermanova posljednja knjiga „El Negro i ja“ njegova je najosobnija knjiga, književno putovanje o kulturi, identiteti i rasi, za koju je nagrađen belgijskim ekvivalentom Bookerove nagrade – The Golden Owl Literature Prize 2005.

U izdanju Durieuxa objavljene su dvije njegove knjige: "Inženjeri duše" (2007) i "Ararat" (2010).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.