Svaki je roman u određenoj mjeri pregovaranje između unutarnjeg života lika i vanjskoga svijeta. U gotovo svakoj priči i romanu koje sam napisala susreću se i sukobljavaju svijet mašte i onaj 'stvarni'. Dobra ilustracija tog sukoba stalna je bitka između duboke i poetične noći i one čiju tamu neprestanu prekida ili razvodnjava umjetno svjetlo moderniteta.

Fikcija svakako pomaže, jer direktno, sirovo iznošenje emocija nije baš najbolji oblik komunikacije, odnosno, fali nam riječi za predočavanje svih tih čudovišnih dimenzija. Fikcija daje pitkost i onim najtežim stanjima, zato fikcija komunicira i zato je fikcija ljekovita. Puno se lakše nositi sa fikcionaliziranim čudovištem, nego s onim neizraženim koji unutra radi tko zna što.

Kad god govorimo o sebi, problem izvire iz predodžbe o "ja" kao o čvrsto utvrđenom entitetu, nečemu što je ili junak ili čudovište, međutim ono nije ništa drugo nego fikcija, priča koju pripovijedamo sami sebi (i drugima) a u kojoj nam nedostaju mnogi komadi "slagalice". "Ja" je nešto neuhvatljivo, uvijek u nastajanju, priča za koju ne znamo kako će završiti.

Jedno se čini sigurno: umjesto lošeg televizijskog programa, zbilja je počela oponašati obrasce filmova katastrofe ili, točnije, post-apokaliptične fikcije. A ako je to tako, postavlja se pitanje mogu li nam mehanizmi post-apokaliptične fikcije pomoći da bolje shvatimo našu trenutačnu zbilju.

[ DOBITNIK MEĐUNARODNE NAGRADE BOOKER 2023 ] Ja želim pričati priče upravo o onome što je netrajno, što je danas živo, a uskoro može umrijeti. Upravo to me zanima. I čovjek je takvo biće. Za ostale velike stvari postoje spomenici i piramide. O njima nemamo zašto razmišljati. Ali čovjek koji je usamljen u svojoj sobi u tri sata popodne je onaj koji mene zanima.