U romanu 'Vječni sin' Tezza prati odrastanje svoga sina Felipea, dječaka s Downovim sindromom, od rođenja pa do njegove dvadeset i šeste godine. U tom procesu, suočavajući se vlastitim slabostima, vlastitim osjećajima krivnje i srama, on postupno prihvaća sinovljevu bolest – jer, problem je, shvaća, uvijek bio u njemu, a ne u njegovom sinu.

Iako je na pragu odluke da odustane od žena i izlazaka, Kukec na početku još uvijek traži metodu, zaziva razum da mu pomogne u potrazi za ljubavlju, a ne srce. No, problem primjene apstraktnog i teorijskog mišljenja na područje ljubavi jest to da se, umjesto da se sjedinimo s objektom ljubavi, želimo li ga spoznati, od njega moramo odmaknuti.