Neuman je ambiciozan pisac, a "Razgovori nasamo" odlična su varijacija na obiteljsku dramu, knjiga koja se brzo čita unatoč čvorovima koje određeni pasusi stvore u čitateljevoj utrobi. Roman je snažan i izvrsno napisan tako da svakako opravdava djelić Bolañovih pohvala.

Čitatelja unatoč suhoći tj. jednostavnosti stila prati osjećaj da je riječ o tekstu epskih proporcija. A zbog alegoričnosti, zbog preklapanja svjetova možda bi najtočnije Herrerinu prozu prozvati halucinantnim realizmom.

Kad se običnim ljudima da prostora ili vremena u medijima ili filmovima ili tv serijama onda ih predstavljamo kao primjerke, slučajeve, reprezentacije nečega. Nikada ne dobiju šansu biti ono što jesu, koriste ih samo kako bi nešto dokazali.

Svaki pisac mora podjednako osluškivati svoje suvremenike kao i, recimo, Marka Marulića, koji je davno prije bio glas generacije. Generacijski trenutak se osjeti u bilo kojem tekstu kojeg netko danas napiše. Sve napisano nastaje u određenom kontekstu, samo je pitanje hoće li tekst kao takav imati jednaku snagu kad se njegov kontekst promijeni, za sat-dva ili sto godina. To je možda granica dobre i loše...

Svi nobelovci i oskarovci iz bivše Jugoslavije su iz BiH, pa ipak, ta zemlja gotovo je iščezla s kulturne mape regije, ako se izuzmu iznimke ljudi poput pisca Josipa Mlakića, pjesnika Marka Tomaša, ili svjetski etabliranih festivala kao što je Sarajevo Film Festival.