'Sonjka' je istodobno šašavo suvremena i divno starinska, priča o nesretnom preklapanju pozicije žrtve i junakinje, o primitivizmu i svireposti, o banalnosti sitne ljudske zloće i neiskorjenjivosti apsolutnog zla, a iznad svega, o radosti življenja, usprkos svemu. Karpowicz balansira između opore doslovnosti i značenjske zabašurenosti, dok nas šeće amo-tamo kroz Sonjkinu (nad)realnost u kojoj je ta žena...

Philippe Claudel čitatelja suočava sa sljedećom situacijom: na vrata nam pokuca netko tko očajnički treba našu pomoć, mi ga momentalno procjenjujemo kao potencijalnu prijetnju, čak ne kao životnu ugrozu, nego naprosto remećenje komocije. U atmosferi neznanja, apriornog straha i maksimalne fokusiranosti na osobnu mikrosituaciju, nestaje ljudskosti i suosjećanja, a kad toga nema, ne može biti ni života,...

Mislim da bi književnost u današnjim društvenim okolnostima, ako želi ostati subverzivna, kakva je na neki način oduvijek bila, trebala biti transparentnija i direktnija, ako već ne i eksplicitno angažiranija, jer u vremenu hiper-realiteta aluzivnost slobodno možemo okačiti mačku o rep sve do ponovnog dolaska nekih komodnijih vremena.

Mani Gotovac oduvijek je umočena u tekst, bavi se kritikom, piše esejistiku, ali relativno kasno ulazi u fikcijsku prozu. Miješajući fikciju i fakciju ona zaranja do dna, ne boji se mraka, bespoštedno se razotkriva. Pa je tako ovaj roman, a proteže se kroz više od četiri desetljeća, i ogled o prolaznosti. Zanimljivo je čitati kako o starenju razmišlja netko tko je toliko proživio, a tako je mentalno...

Od mladosti bila sam ono što sam u svojim esejima nazvala 'duhovni tragač', tragala sam čitajući, ali i pišući – i upravo sam pisanjem došla do najvažnijih spoznaja, pisanje me je u duhovnom pogledu izgradilo kao drugačiju osobnost od one s kojom sam krenula u život.