Evo, došlo nan lito, ka šta u nika doba uvik dođe. Prilika je da se čovik navečer malo izađe i proveseli se, jer ne moreš uvik ni radit, đava mu posa odnija. Triba koji put stat i počinit, sist s ljudima, bacit na karte, zapivat, povirit i u kazalište ako je kakva dobra predstava. Ja nisan, po duši govoreći, puno iša u kazalište. Šta ću van ja sad lagat, glumit da san kulturan, pričat da čitan...

I meni se, kao i mnogim čitateljima, nerijetko čini da smo mi novinari negdje po putu izgubili zbilju. Uvukli smo se u košuljicu i konstruiramo stvarnost preko paketa predodžbi koje funkcioniraju na našoj petodinarki društva, ali ne mnogo dalje od toga. Tamo dalje je terra vergine, neopisani dio svijeta, gustiš u koji ne zalazimo i o kojem imamo sve nejasnije predodžbe. A onda se najednom pojavi dio novine...

Frljićevo kazalište čovjek mrzi ili voli, a ja ga volim. Nema u njemu velike hrvatske laži zvane "urbana kultura", nema tu izmišljenih mangupa s asfalta, ni generacijskog romantiziranja. Frljić u kazalištu svijet gleda odozdo, u njegovim predstavama taj svijet vonja na nečiste čarape i artikle iz DM-a. Za razliku od većine hrvatske i zagrebačke kulture, Frljić se u teatru stvarno bavi ljudima koji se na...

Pogled na jezik i jezik koji ide s njim mrtav je kao ptica dodo, mrtav kao jednopartijski sustavi, politbiroi i petogodišnji plan. A razlozi zašto je takav jezik mrtav isti su kao i razlozi zašto je komunizam umro: jer je bio nefleksibilan i trom, prenormiran i nesposoban za mutaciju, jer je ljude kočio i unificirao. Jezik koji zagovaraju naši jezični puritanci u biti nije mnogo drukčiji od trabanta ili...

Kupaće gaće nikad ne vise na vješalici kraj ulaza ili na nekom drugom mjestu gdje ih svatko može vidjeti. Obično su negdje uz rublje, u spavaćoj sobi, na dnu ormara ili u komodi. Trebaš se ozbiljno potruditi da bi ih našao, dodirnuti neka mjesta koja odrastao i pristojan čovjek bez velike nelagode ne bi dodirnuo. Sram me malo i zamišljati Juru Radića kako ulazi u nekadašnju spavaonicu Josipa Broza,...

Ono što je sumorno, međutim, je nedostatak ideja. Vijenac, naime, ne samo da ne daje odgovor na pitanja ovog jako kompliciranog svijeta, nego niti ne primjećuje da ta pitanja postoje. Vijenac, Tunjić i oni koji su ga postavili još uvijek žive u simplicističkom svijetu u kojem postoje pošteni Hrvati i nepošteni strani lakeji, u kojem su vanjski zavojevači “protiv nas”, umjesto Mitteleurope...