Čitajući 'Koštane satove' s vremena na vrijeme pojavljuje se misao da štos možda uopće i nije u 'mičelovskom', 'širokopojasnom' romanu. Da bit nije u golemom platnu, i golemoj literarnoj mašti koja se njime valja. Već upravo suprotno: da su 'Koštani satovi' najbolji u svojim detaljima, da je Mitchell najzanimljiviji u pojedinoj figuri, rečenici.