Ono što može (i ne mora) biti problem, sukladno horizontu očekivanja, autorov je 'povratak' u komfornu stvaralačku zonu, pri čemu je riječ o posezanju za poetičkim obrascima kakvi, s izuzetkom prvijenca i nedavne zbirke pjesničkih proza ('Knjiga praznika'), mogu biti protumačeni kao 'igra na sigurno'. Iz tog proizlazi sljedeća nedoumica: ima li uopće smisla proizvoditi 'homonimne zbirke' jednu za drugom?

Ono što ovu antologiju čini osobito dragocjenom, međutim, ideja je ispisivanja skice američkog pjesničkog kataloga temeljene na poetičkim, prostornim te manje vremenskim grupiranjima imena afirmiranih nakon Drugog svjetskog rata. Takvo usustavljivanje, budući da je riječ o grupacijama/smjerovima prepoznatljivim u književnopovijesnom vokabularu američkog (post)modernizma, rezultirat će i zastupljenošću...

Mallarmé je pjesnik koji zaziva duhove pojedinaca dovoljno odvažnih da mu se približe i da ustraju, no ne čitajući ga riječ po riječ, slog po slog, osjećajući pri tome kako im izmiče tlo pod nogama, već spremnih da se prepuste tom putovanju u nepoznato kao jednom vihoru duha koji je kadar baciti čovjeka na tlo, na tvrdoću kamena, no jednako ga tako može, istovremeno, zakovitlati visoko, u beskonačnoj...

Utisak s kojim se dio ljubitelja Glamuzinine poezije zasigurno neće složiti glasio bi: najbolji su trenuci njegova dosadašnjeg opusa oni u kojima, a u korist intimističkog pisanja o porodici, opsesija seksom pada u drugi plan ili biva posve izostavljena. Spomenuti je korpus pjesama utoliko izvedbeno znatno uvjerljiviji od pjesama koje vonjaju po krvi, znoju i spermi.

Možemo samo pozavidjeti autoru na paralelnom svijetu u kojem živi njegova poetika. Karuzina 'Krađa' je njegova potraga za besmrtnim, u kojoj nema ničeg sebičnog niti materijalnog jer teži utjelovljenju nedokučivog. Posve u skladu s morskom paradigmom otoka Visa čija je bezvremenska ljepota konstanta na koju se oslanja ne samo njegovo pisanje nego i on sam.