Afonso Cruz : Knjiga godine
Oduvijek su me fascinirali multitalentirani ljudi. Možda fascinacija nije toliko dobra riječ. Preciznije bi bilo reći, a zasigurno i iskrenije, da sam im zavidio. Zamišljao sam to nekako ovako: ako, recimo, Enveru Krivcu „šteka“ priča, onda se prebaci na strip. Ukoliko i to zapinje, onda se dohvati nekog instrumenta i muzicira, jamma. Elegantno prelaženje iz jednog medija u drugi, jedini zajednički predznak jeste stvaranje. Naravno, istina nije ni upola toliko glamurozna. U pitanju su mukotrpan rad, nevjerojatna radna etika koja graniči s radoholizmom i beskrajna volja za stvaranjem. U svakom slučaju, tim se ljudima treba diviti.
Knjiga godine
Afonso Cruz (1971.) ekstremni je slučaj multitalenta. Nagrađivani je autor (za roman „Kokoschkina lutka“ 2012. prima nagradu Europske unije za književnost, a napisao je više od dvadeset knjiga), ilustrator, animator, režiser, glazbenik (član je otkačenog portugalskog sastava The Soaked Lamb), putnik, a proizvodi i vlastito pivo. Imao sam ga priliku upoznati na Festivalu europske kratke priče 2016. Niži, flegmatičan tip koji, uz nezaobilazni šeširić, na licu uvijek nosi i najopušteniji osmijeh a la Buda. Nismo mnogo razgovarali, poglavito što on nije pretjerano pričljiv, ali mu je zato svaka rečenica (u nedostatku pametnijeg izraza) na mjestu.
Sličan pristup ima i u prozi. Ekonomičan je, kod njega nema praznog hoda i bijele buke. U ilustriranom djelu „Knjiga godine“ Afonso Cruz (Edicije Božičević, prev. Dean Trdak) demonstrira dva od svojih nekoliko zanata: crtanje tj. ilustraciju i pisanje. Riječ je o svojevrsnoj slikovnici, iako slikovnica nije ni približno dobar pojam za to što je autor ovom knjigom priredio čitatelju. Probajmo ovako: „Knjiga godine“ je slikovnica u obliku dnevnika koju s jednakim guštom i entuzijazmom mogu čitati djeca, tinejdžeri, studenti, odrasli i penzioneri. Da vam bolje objasnim o čemu se radi iskoristit ću tekst s poleđine knjige: „Ovo su stranice dnevnika djevojčice koja nosi vrt u glavi, baca riječi golubovima i točno zna koliko vremena treba da se stvrdne sjenka. Stranice su ispunjene sjećanjima i namijenjene su čitateljima svih uzrasta“. Riječ je o predivno i jednostavno ilustriranoj knjizi pisanoj iz infantilne perspektive (ali nimalo infantilno napisane) čiji je jezik zaigran i magičan.
Teško je zapravo bilo što drugo nadodati o samoj knjizi, osim možda da, poput „Malog princa“ ili „Bijelog Klauna“ (Damira Miloša), posjeduje tu određenu dozu mudrosti i šarma zbog koje ćete knjigu više puta pročitati, i to isti dan kad je kupite. Možda je u pitanju puka mistifikacija, ali dječja percepcija funkcionira mnogo drugačije od percepcije adolescenta ili odrasle osobe. Kad svijet promatramo bez okvira, a onda, što smo stariji, počinjemo dodavati šablone na svoju percepciju. I tako slažemo, šablona na šablonu, sve dok nam se percepcija ne svede na skučeni prozorčić kroz koji dopire tek jedna, slabašna traka svjetlosti.
Afonso Cruz kao da je u stanju ukloniti sve što mu sužava pogled na svijet i pisati čistim jezikom bistrog, znatiželjnog, ali i nemirnog djeteta. „Knjiga godina“ će vas nasmijati, raznježiti, jako nasmijati, zatim šarmirati, rastužiti vas i opet nasmijati. Rastužit će vas rečenicama poput: „ (…) problem sa starošću nije to što mi zaboravljamo svijet, već što svijet zaboravlja nas“, šarmirat će vas sljedećim opaskama „Moram izmisliti dane koji nedostaju“, a nasmijati sljedećim mudrostima „Ne, rekao mi je brat. Čokoladna jaja legu uskrsni zečevi, a ne čokoladne koke. Očigledno. U cirkusu smo doznali da zečevi izlaze iz šešira. A ne iz jaja“.
Knjiga je strukturno gledano iznimno jednostavna. Podijeljena je u četiri djela: proljeće, ljeto, jesen i zimu. Kronološki, ako je vjerovati pripovjedačici, dnevnik bilježi dane između 21. ožujka do 30. veljače. Svaki događaj prati iznimno zgodna ilustracija ili kolaž koji ponekad podsjeća na kolaže Montyja Pythona. Pripovjedačica, to jest djevojčica nije sama u svom svijetu. Tu je njezin djed čije su mudrosti, što se njegov put bliži kraju, više nalik dječjim, lišene su cinizma i višaka u koje se zapetljamo kroz adolescenciju i odraslost. Brat i sestra su tu za prepirke i perpetuiranje magije djetinjstva, a roditelji nisu iznimno stroge i autoritativne figure (dobro, majka joj povremeno naredi da očisti sobu, ali otac, recimo, uzgaja čitateljsku naviku te radoznalost kod djevojčice).
Cruz majstorski bilježi opažanja koja bi odraslima promakla. Iako su ilustracije crno-bijele, one u sinergiji s tekstom imaju sinestetski efekt na čitatelja, jasno ćete vidjeti mnoštvo nijansi, osjetiti mirise ili čuti što god autor tj. djevojčica u tom trenutku opisuje. Ako niste potpuno otupili i uronili u krajnji cinizam „Knjiga godine“ će natjerati nešto u vama da zapleše, da se zaželi igre, to jest da vas podsjeti kako je igra sastavni dio života i kako bez nje postajemo tek nešto više od vreće mesa koje se trude namlatiti dovoljno para kako bi mogle dalje nastaviti mlatit pare.
Dnevnički format pridonosi lakoći i fluidnosti koje krase knjigu. Klizit ćete od dana do dana, proći ćete sva četiri godišnja doba u manje od sat vremena, ali nešto će se u vama promijeniti, nešto će se konfigurirati. Riječima autora: „Tijelo se najbolje ugrije uz kamin. No, ono što je unutar tijela, najbolje se ugrije čitajući“. „Knjiga godine“ zaista je bila jedna od najboljih knjiga objavljenih u Hrvatskoj 2017. Radi se o knjizi koja će se uvijek moći čitati. Ako joj date šansu možda knjiga zaista i postane klasik na tragu „Malog princa“.
Knjiga godine
- Prijevod: Dean Trdak
- Edicije Božičević 03/2017.
- 144 str., meki uvez
- ISBN 9789537953669
'Knjiga godine' je dnevnik pun razmatranja o danima, mjesecima i godišnjim dobima djevojčice koja se najviše od svega boji Instituta za normalne ljude. Jednostavnim jezikom i crno-bijelim ilustracijama nagrađivani portugalski autor Afonso Cruz uspijeva stvoriti svijet u čijoj neobičnosti će uživati djeca, ali i odrasli.