'Zid Mediteran' nastavlja davno započetu borbu u vremenu koje ima malo ili nimalo strpljenja za empatična razmatranja ljudskih ili civilizacijskih problema. Upitna je retorička zavodljivost i diskurzivna snaga te i takve borbe, no to nije problem samoga stripa koliko same umjetnosti. Priče o egzilu i egzilantima nisu se pojavile jučer, a neće ni prestati sutra.

Nije se za smijati pripovijesti o izgubljenoj mladosti, o izgubljenoj nevinosti, niti baš ima prostora za radost u priči koja se podjednako može čitati kao kronika generacijske propasti ili dnevnik poniranja u ludilo. Ono malo veselja, humora i zajedljivih komentara što povremeno proviri iz romana, jer Žmirić nije cijepljen od duha i duhovitosti, čitavu stvar čini samo jetkijom i gorčom.

Svoje će univerzume Žeželj graditi od sjena, aluzija, metafora, zaustavljenih pokreta, slutnji i apsurda - jezik će često stavljati na drugo mjesto, a nekad mu ni neće dati prostora – i takvima će im se, svakim novim stripom, uvijek ispočetka vraćati, nadograđujući sad ovaj, sad onaj detalj ne bi li, nekad u budućnosti, zatvorio gestalt i dobio kompletnu sliku svijeta pretočenog u strip.

Od spektakularnih Kordejevih masovki i divljih scena u blatu gdje, kao kod Hermanna, 'svaki lik smrdi na sebi svojstven način', do Macanovih sporadičnih izleta u vesele bizarnosti s mrtvim bebama ili narušavanja tvrde atmosfere parafraziranjem šeretskog Brixyjevog jezika 'Maršal Bass' isijava zaraznu energiju i kreativno veselje kakvo se već godinama nije vidjelo u umornim, dugovječnim serijalama koji...

Howardovska fantastika, utjelovljena u pričama o Conanu, nastavit će i dalje golicati maštu, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što smo svjesni fundamentalne i pomalo porazne istine o ljudskoj prirodi koju je Howard svojom fikcijom dohvatio. A fikcija je, kako je to ustvrdio neki Grk blizak Aleksandru Velikome, istinitija od povijesti, mada se i iz povijesti da štošta naučiti.