Ovo je vrijeme borbe za očuvanje naših unutarnjih svjetova i naše međusobne isprepletenosti. Produbljuje se prije svega suosjećanje za egzistenciju (i nesagledivu složenost) drugih bića, kao i iskustvo onog nevidljivog, onog što podstiče imaginaciju, a taj doživljaj pruža upravo književni tekst svojom nadahnjujućom apstraknošću, a ne televizijski ekran svojom hipnotizirajućom omniprezentnošću.

IN MEMORIAM: BEKIM SEJRANOVIĆ (1972.-2020) Život je album na čijim stranicama nedostaju fotografije, istrgnute su, zaboravljene, prešućene, skrivene, svatko ima svoje kriterije o kojima ovisi konačna količina izloženog u galeriji. A kako izgleda kada se život i promišljanja o životu utisnu u knjigu i počnu se prelijevati preko njezinih rubova, saznati može svatko tko otvori romane Bekima Sejranovića.

Pisanje je čin izmeštanja iz situacije. Udaljavanja na osigurani perimetar. Obezbeđuje nepripadanje trajanju iščašenih sistema. Poštovanje vlastite autonomnosti. Svakako: iznuđeni je čin, oblik (samo)zaštite. Paradoksalno ukazuje na životnu snagu i zdravlje. Deluje i sa druge strane: svet pouzdano detektuje pisca i osigurava se od njega.

Zanimljiv je Doerrov tok, svojevrsna pripovjedačka blagost u kontekstu velike (moralne, političke) poruke koju kao autor odašilje (da je blagost izostala, ne bi ni boja i ton romana 'Svjetlo koje ne vidimo' bili čitatelju toliko privlačni) i iskazano veliko umijeće u kontekstu ljepote književnog tkanja.

Mi Katalonci smo dvojezični, što je veliko kulturno bogatstvo. Zašto bismo se odrekli tog blaga? U Kataloniji uopće nema etničkog ili lingvističkog konflikta.