Knjiga je na pripovjednom planu barem, sasvim jednostavna. Prati Marka (manje ili više) od njegovih prvih dana do njegovog posljednjeg, od djetinjstva i učenja o biljkama te bakinih priča o svecima ili prepričavanja narodnih priča, daleko od šume i zelenila, na krajnju suprotnost, sve do bodljikavih žica, baraka i stupa srama koncentracijskog logora.

Ignoriramo li ton i New Age vokabular za kojim prečesto poseže, dobit ćemo sasvim zgodan i jednostavno napisan priručnik i self-help knjigu koja ne traži svoju žrtvu (ciljanu publiku) i koja ne cilja na slabosti, već u središte stavlja ne nas (stvaratelje), ne samo umjetnost, nego međusobnu povezanost čovjeka, svijeta ideja i prirode. Ona inzistira da je sve spojeno, da sve jedno je.

Nije li činjenica što je knjiga bila zabranjena u Argentini, Čileu i Urugvaju, a da je sam autor bio zatočen, a zatim izgnan dovoljan pokazatelj koliko je knjiga bila moćna? Vojni režimi u prethodno nabrojanim zemljama osjećali su se prozvanima zbog kukavičluka i poltronstva prema Zapadu i mislili su da nemaju drugog izbora doli autora otjerati, a tekst zabraniti.

Ne samo da je neophodno da se iz čiste zajebancije baviš pjesmom, nego se uz malo sreće i ona iz čiste zajebancije bavi tobom. Sve kreće iz zajebancije. Nešto si okrenuo naglavačke, nevješto napravio salto, pao na guzicu, razbio si pičku. Ta činjenica da si u centrifugi neprekidne zajebancije, to je naporno i katkad teško prihvatiti. Jer zajebancija često nije zabavna.

Jedan od simpatičnijih bendova s ovih prostora u mojoj mladosti bili su Indexi, za koje je tekstove pisala moja gimnazijska profesorica hrvatskoga, Maja Perfiljeva. Stih u pjesmi 'Plima' glasio je Sanjam da se opet ljubimo u klasju. Shvatio sam da mi je ime mog djeteta iz tada daleke budućnosti bilo već mnogo puta prije u ustima oblikovano, izrečeno, otpjevano tom jednom lijepom melodijom, punom čežnje i...