Velika je razlika hoću li uzeti novi papir i na njemu početi ispočetka, ili ću digitalno na ilustraciji promijeniti samo neku sitnicu. S druge strane, kad radim crtež koji je vrlo ekspresivan, još uvijek radije uzmem papir i pero. Na primjer ako radim nešto što je vezano za poeziju, kad uzmem veći komad papira i široki kist i 'udarim' s njim po papiru – to je ipak nešto drugo...

Na mnogo načina, prošli smo kroz digitalnu transformaciju čak i u njenim ekscesima, ovladali smo njome; ali još uvijek imamo sjećanje na svijet prije. Mislim da otud dolazi naša kolektivna čežnja za 'autentičnošću' – ideja da je nešto duboko, staro ili istinito izgubljeno, neka povezanost s načinom života kojeg se nejasno sjećamo, ali ga nikad nismo stvarno iskusili.

Gita Wolf, spisateljica je i vlasnica jedne od najzanimljivijih i najoriginalnijih nakladničkih kuća u Indiji – Tara Books. Knjige i slikovnice koje objavljuje, izlaze iz bilo kakvih okvira, ostavljajući čitatelja da se u čudu pita kako je moguće slikovnicu toliko približiti poeziji, metafizici, filozofiji a opet, istovremeno je učiniti dostupnom i razumljivom i onima koji ne znaju čitati?!?

Književnost u okvir knjige, literarnog, sažima daleko širi kontekst i tumači ga, htjeli mi to priznati ili ne. Velika je odgovornost na književnosti. Ona može poduprijeti mitologizaciju, opstanak tirana, ali može i povući u pobunu, razum, prosuđivanje. Književnost barata magijom koje mnogi nisu ni svjesni.

Fikcija je djelotvorno sredstvo spoznavanja stvarnosti, čitanjem kvalitetne književnosti dobivamo uvid u najrazličitije svjetove, ulazimo u tuđe psihe, tuđe priče postaju naše, stvaramo nove spoznaje, obogaćujemo se, razvijamo empatiju koja je danas i te kako važna.

Ako netko lijevog svjetonazora protumači Katarinu (glavno lice romana, op.ur.) kao tvrdu konzervativku, a ipak se poistovjećuje s njom, suosjeća i propituje njezin stav – to je daleko snažnija emocija nego ona koja bi se dogodila da se čitatelj inicijalno potpuno slaže s njom. Isto tako vjerujem da bi za izrazito desno orijentiranog čitatelja, Katarina bila ipak suviše liberalna ili kritična prema ustaštvu.

Nalazimo se u dobu koje se toliko temelji na ekonomiji da knjige postaju nalik televizijskim emisijama i natječu se s njima na polju zabave. Sve češće se književnost poima kao zabava, čitatelji žele priču, a diktatura priče, romana i novele, ima više veze s ekonomijom nego s umjetnošću. Umjetnost nastoji izmjestiti gledatelja ili čitatelja iz njegova svijeta.

Pisanje je vraški teško, a s novim romanom prolazim sve iznova. Zato često gradim zidove između ovog i svijeta mašte i kad se nađem među njima, svjestan sam da neću izići dok ne probijem vrata s druge strane. Uvijek se nalazim između svjetla i tame, balansiram između teških i lijepih strana pisanja. Stoga ne, ja ne mogu otići na odmor od svojih likova.

Ne razmišljamo često o nekim problemima kada smo u prostoru ugode, imamo svoja dobra primanja, miran život, kavu knjigu i boli nas briga. Ja želim da ta knjiga onda barem nešto napravi tom mirnom čitatelju. Želim da ga makne iz umrtvljenosti. Da pokrene mozak. Najzahvalnija sam bila onim knjigama koje su me najviše boljele...

Ne smetaju mi usporedbe sa Bukovskim, to je tako, mogao je da bude i neki drugi autor, usporedbe uvek postoje, neko to na taj način vidi i to je u redu. Bukovski je bio veliki pesnik, meni je puno značio, ne onoliko koliko priče Roberta Valzera koje mi znače mnogo i danas.

[ IZ ARHIVE ] Pisci pokušavaju biti sposobni vidjeti nijanse na način koji umnogostručuje našu povezanost sa životom. Ako poznajemo više riječi kojima opisujemo svijet, mi dodirujemo svijet na više načina. Ljudi mi često kažu kako pišem prekrasno, i to me ljuti. Ja ne mislim da pišem lijepo, mislim da pokušavam pisati precizno. Na neki način.

Osjećam se kao bend koji svira na tonućem Titanicu. Nastavljam pisati iako knjige umiru. Ne znam što bih drugo radio. Dopustite mi da kažem nešto vrlo bahato; umirem kako bih spasio čovječanstvo. Kao Ray Bradbury. Vjerujem da su čovječanstvo i književnost povezani. Nestane li književnosti, ljudi će biti sljedeći na redu. Vrlo brzo.

Naša udruga ALTA svake godine ima veliki skup, ovogodišnji se održava u Indiani. Na tim skupovima, osim sastanaka članova, imamo i panele na kojima se raspravlja o konkretnim pitanjima, i jedna od tema koju svaki put obrađujemo su recenzije. To je, dakle, tema, na razini našeg prevoditeljskog društva: kako recenzirati prijevod kad ne poznajete izvorni jezik.

Najveći izazov pri prevođenju za mene je postići u hrvatskom cjelokupni učinak koji neko djelo postiže u izvorniku: pogoditi pripovjedačev glas i ton djela, pronaći pravi registar i jezična sredstva koja će mi u našem jeziku omogućiti istu razinu autentičnosti umjetničkog djela. Najveći su mi izazov igre riječi, eliptične rečenice, formalna odstupanja, poezija teksta.